Crtice iz Sijama – Tajlanda kroz holandski objektiv: O ženskim čarima

Willem Hendrik Senn van Basel imao je sve da postane diplomata na Dalekom istoku. Bio je pronicljiv, ambiciozan i, što nije nevažno, pripadao je onim što su se u kolonijalnom žargonu nazivale starim indijskim porodicama. Uglavnom porodice vezane za VOC koje su nekoliko generacija živjele na istoku.

Huybert, njegov pradjed, bio je trgovac VOC-a, generalni primatelj kraljevih finansija i domena u Holandskoj Istočnoj Indiji, član Vijeća Indije i predsjednik Batavije. Njegov ujak, baron Jean Chrétien Baud, nije bio samo bivši generalni guverner Holandske istočne Indije, već i bivši ministar mornarice i kolonija.

Willem Hendrik Senn van Basel imao je 34 godine kada je kraljevskim dekretom od 18. februara 1875. imenovan za plaćenog konzula Kraljevine Holandije u Bangkoku. Manje od dvije godine kasnije, časno je otpušten i tiho nestao iz konzularne službe i iz Sijama. Šta je bio razlog za ovu vrlo kratku karijeru? Kao što se dogodilo i njegovoj prethodnici, njemačkoj braći Paulu i Victoru Pickenpacku, optužen je za samobogaćenje i varanje u pružanju dokaza o holandskom državljanstvu osobama koje na to nisu imale pravo. Kažu da je od potonjeg primao poklone i tražio da pozajmi novac. Willem Henrik - baš kao i Pickenpacks - možda je bio žrtva svih vrsta spletki ili sijamskih intriga, ali optužbe protiv njega očigledno su imale dovoljnu težinu da ga odmah pošalju.

Ubrzo nakon otpuštanja, Willem Hendrik se vratio u Holandsku istočnu Indiju gdje je počeo da stavlja svoja sjećanja na Siam na papir. Ovo Skice iz Siama pojavio u serijskom obliku Indijski vodič - državni i književni časopis koji je izašao iz štampe u Amsterdamu od 1879. pod konačnom uredništvom G. Van Kesterena. Plodovi olovke Senna van Bazela pokazali su se toliko popularnim da su već 1880. upakovani u knjižicu od 122 stranice pod istim naslovom, koju je štampao i objavio JH de Bussy u Amsterdamu.

Čineći to, on ne samo da je krenuo stopama jednog od svojih prethodnika, Jeremiasa Van Vlieta (oko 1602-1663) koji se, kada je vodio trgovačku kancelariju VOC-a u Ayutthayi, pokazao kao punopravni hroničar Siama, ali se i pridružio književnom trendu koji je dobio zamah od sredine devetnaestog veka. Kada je u tom periodu postalo jasno da se Siam sve više otvara prema ostatku svijeta, iz štampe je izašao niz publikacija posvećenih ovoj intrigantnoj zemlji. Priča o rezidenciji u Siamu Britanac Frederick Arthur Neale, bivši savjetnik kralja Mongkuta iz 1852. Opis du royaume Thai ou Siam. (1854) od francuskog apostolskog vikara za istočni Sijam, Jean-Baptiste Pallegoixa i Kraljevstvo i narod Siama (1857) britanskog diplomate i poliglote Sir Johna Bowringa bili su nesumnjivo najvažniji.

Cristi Popescu / Shutterstock.com

Skice iz Siama bio je glatko napisan prikaz njegovog boravka u kraljevstvu jugoistočne Azije i ne samo da se fokusirao na pristupačan uvod u zemlju i ljude, već je imao i oko za neophodnu napetost sa živahnim opisima stvari kao što su javno pogubljenje ili lov na slonove . Zbog pomnih zapažanja i detalja Skice iz Siama ne samo vremenska kapsula u kojoj je Bangkok od prije 140 godina bio savršeno očuvan, već daje i lijep uvid u psihu visokog dužnosnika oblikovanog kolonijalizmom

Neženja Willema Hendrika nisu posebno smetale prilično uske viktorijanske konvencije njegovog vremena. Imao je oko za 'slabiji' pol i nisu ga zabrinjavali čari i mame sijamskih ljepotica. Inače, on nije bio jedini u porodici za koga se pokazalo da nije otporan na dašak egzotičnog šarma. Njegov vlastiti djed, Willem Adriaan, čuvar skladišta VOC-a u Batavii, imao je sina Huiberta, koji je rođen 1811. godine iz veze sa domorodačkim Amerensi…

Suprotno većini svjedočanstava savremenika, koji su često bili američki ili britanski ministri ili francuski misionari, William Frederick nije bio uznemiren onim što su mnogi njegovi savremenici smatrali "razuzdani nemoral' a kamoli da je osećao potrebu da moralizuje.

U sljedećem fragmentu opisuje mirisima i bojama, pa čak i Schiller citira 'ne izgleda neprivlačno' ženska ljepotica na plutajućoj pijaci na Chao Praya: ' A između tih trgovaca i trgovaca kližu trgovci u malim kanuima, stari i mladi u svom šarenom ruhu. Najviše pažnje posvećujemo mladima, a iako pripadaju rodu smeđih Venera, ostaju 'Frauen', a također i 'flechten himmlische Rosen ins irdische Leben'. Svjež jutarnji zrak mnoge je obukao u jakne, koje, pripijene, još više naglašavaju lijepe forme; drugi, manje uplašeni, imaju gornje dijelove gole, a samo platno od crvene, žute ili plave svile, ili od bijelog ili obojenog pamuka, pokriva djevičanske grudi. Nikada se tiho, zaigrano ne šale, ne dodaju 'bon mot' odabraniku, ili ne upućuju ukor previše drskim koji su manje povlašteni, oni posvuda ne izazivaju veselje posmatrača. Neki, sa crnom kosom koja se spušta do ramena, sa bistrim očima i blijedožutom bojom, ne izgledaju neprivlačno i tjeraju nas da zaboravimo zapovijest: "Ne poželi ženu bližnjega svoga", a oni koji, tamo golih prsa, fin zlatni lanac koji visi preko lijevog ramena, a prolazi ispod desnog, ne izgledaju neprobojni ni za evropsku pažnju, čak ni provociraju ih, tako koketno igrajući se svilenim platnom, kao da se, lažno, oni da nije dobro zakopčana, otkopčavajući ga, bili su spremni da se divite nekim njegovim čarima. Ali ona ne otkriva ništa što samo inicirani smije vidjeti, i smiješeći vam se, dozivaju prodavačicu cvijeća, koja ju je više puta zvala 'dockmat, dockmat!' je pokušala skrenuti pažnju na svoju robu, znajući dobro da se žene i cvijeće, također na Istoku, traže jedno drugo.'

Već mogu zamisliti kako su u to vrijeme, nakon obilnog ručka, gospoda Stand, pomalo klonuli u udobne kožne fotelje svog kluba, crvenih ušiju čitali kako uvijek budni Willem Frederik tokom šetnje periferijom Bangkoka a grupa burmanskih žena opisuje: 'Žene se odlikuju navikom da sarong ne nose zatvoren sa strane, tako da se noga pri svakom pokretu vidi daleko iznad koljena.'

Konačno, ne želim da zadržim vaše sljedeće razmišljanje o spojenim konkubinama evropskih iseljenika u Bangkoku: ' Oni su pratioci nekih naših evropskih poznanika, kod kojih zauzimaju, ma koliko nesavršeno, mjesto koje bi zauzele Evropljanke da ih klima ne čini potpuno neprikladnim za njih. Evropljanka je platila sumu od 120 do 400 guldena i njeni roditelji ili staratelji su je prodali za to, uz garanciju da će ostati garancija protiv njenog bekstva, ne zbog njene lojalnosti, već. Ove Sijamke nisu ni gore ni bolje od onih koje zauzimaju sličan položaj u drugim tropskim avenijama. Među njima ima primjera najveće privrženosti i samopožrtvovanja, ali ima i onih koji s Evropljaninom ostaju samo radi zarade, i uzimaju mu što se može uzeti. Štaviše, mnoge lijepe smatraju da je čast biti majka što je češće moguće, čak i ako se očinstvo povremeno mora tražiti negdje drugdje osim kod Evropljana. U svojim razgovorima vole igre reči erotske prirode, kojima se sijamski jezik odlično uklapa. I usput… one su i ostale žene.'

– Repost članka –