Nova priča iz Khamsinga

Khamsing Srinawk

Ova kratka priča Khamsinga Srinawka je iz 1958. godine, nekoliko godina nakon osporavanih izbora i državnog udara 1957. godine. Dobro prikazuje politički haos tog vremena.

Političar

Senke visokih borova preko seoskog puta smanjile su se na nekoliko stopa. Kao i obično u ovo vrijeme, na tržištu je bilo tiho. Ponekad je prošao bicikl. Nekoliko ljudi je hodalo ispod prašinom prekrivenih krovova koji su nadviseli. Povremeno su se čuli povici iz kafića na uglu, ali niko nije obraćao pažnju. Svi su znali da kada je bilo pijanih likova, to je bio samo Khoen, ili profesor Khoen kako su ga zvali u gradu, zajedno sa svoja dva prijatelja.

Ipak, to nije bila loša grupa. Pravili su buku samo kada su popili malo previše pića, a Khoen, njihov vođa, svakako nije bio raskalašen autsajder. Naprotiv, donio ga je igumanu lokalnog hrama. Došao je do drugog od tri nivoa studija Dharme, ispunio svoje vjerske obaveze i bio je poštovan od vjernika. Da je ostao u monaškom redu, možda bi postao glavni monah okruga. Ali nažalost, ništa nije trajno. Vjera pobožnih, posebno pobožnih žena, u Svetu doktrinu često se pretvara u vjerovanje u određenog monaha. Kada se to dogodi, žena može nastaviti kao časna sestra, ili monah može pronaći razlog da skine svoju žutu haljinu.

Opat Khoen nije bio izuzetak. Među pobožnim ženama koje su uživale u posjeti hramu, ali nisu slušale propovijed, bila je i udovica po imenu Wan Im. Kao što su svi očekivali, nije prošlo mnogo vremena pre nego što se opat oprostio od hrama i preselio se kod Van Ima gde su, kako su svi shvatili, živeli zajedno kao muž i žena. Živjeli su mirno nekoliko godina sve dok bolest nije odnijela Van Ima. Tuga je promijenila Khoena. Piće je samo povećalo tugu. Nekoliko puta ljudi su ga vidjeli kako glasno plače usred pijace.

Wan Im je bila loše raspoložena jer je posuđivala novac od malih nogu. Khoen nije morao dugo da brine o hrani ili piću. Kada su mu se Khwan i Koi, kolege monasi u prošlosti, pridružili, Khoen je djelovao kao vođa bande koja je građane označila kao 'stare monahe, nove lopove'.

Njih trojica su od ranih sati pili čisti viski. Tihi razgovor je poprimio sve nasilniji zaokret kako je vrućina porasla, posebno kada im se pridružio Koet, portir u pokrajinskoj vladi. „Profesore, nemate pojma u kakvom je haosu zemlja trenutno. Phibun i Phao su pobjegli iz zemlje, bog zna gdje", rekao je, podižući stolicu. Trojica su slušala sa zanimanjem.

„Zaista nered“, promrmlja Koi pijano, „možda se radi o onim stvarima o kojima ti hvalisavci stalno pričaju tokom izbora. O čemu su opet pričali, profesore, ludo, ludo ili tako nešto'. Okrenuo se Khoenu.

„Demokratija, glupane. Ne 'ludo', rekao je Khoen strogo, 'oni to zovu 'demokratskim udarom'. Morate imati mnogo državnih udara inače to nije demokratija'. Hvalio se svojim znanjem. Ti si glup. Umukni ako ništa ne znaš. Znam sve jer su na prošlim izborima gradonačelnik i guverner pali na koljena moleći me da im budem dizač glasova za njihovog šefa.'

'Ah, to je istina', počeo je Khwan, 'profesor i ja smo im srdačno opovrgli. Niko se nije usudio da nam proturječi. Ali zar ne dolaze novi izbori za poslanike?'

Coot je spustio čašu, gurnuo stolicu bliže stolu i klimnuo u znak slaganja. 'Svakako. Čuo sam grupu u pokrajinskoj vladi kako pričaju o tome kako bi glasače mogli priviti njihovoj volji.'

Vjetar je odnio oblak crvene prašine u radnju. Borove iglice padale su na limeni krov.

'Imam ideju', objavio je Koi, 'zašto se ne kandidirate za izbore, profesore?'

'Pa, imaš nešto tu', složio se Koet.

Koijev entuzijazam se povećao, ustao je sa stolice i progovorio glasnim glasom: 'Zato što je... eh... jer je profesor sjajan čovjek. Ima novca i nema djece o kojoj bi se brinuo. Novac kvari, zašto se držati za njega? Nije li tako, Khwan? Khwan je nekoliko puta klimnuo glavom.

"Smiri se, prokletstvo, tražiš nevolje", rekao je Khoen, pomalo iznerviran.

Khwan: 'Kažu da su članovi parlamenta zaista vrlo utjecajni. Više od seoskih poglavara, kamnana, guvernera, i što je najvažnije, moćniji od policije. Ti zaista možeš sve. Pije, prebija nekoga, šutira Kineze u dupe. Ko te može zaustaviti? Možete čak i prevariti onog prokletog narednika Huata koji je jučer posjetio našu kockarnicu.'

"Nisam ni pristojna osoba, kako da budem dobar predstavnik naroda?" pitao se Khoen.

„Glupost, profesore. Danas ako hoćeš da budeš član parlamenta moraš biti izgrednik, vikati puno i psovati ljude do pradjedova i prabaka. Vidjeli ste onu prethodnu grupu kandidata, gomila nasilnika, kako psuju nasred ulice. Možda smo malo divlji, ali nas je malo. Zato mislim da profesor može biti odličan poslanik.'

'Nije lako. I sam sam bio glasač.'

'Tačno! Zašto onda ne možete dobiti glasove za sebe? Probajte, profesore, pokušajte.' Potapšao je Khoena po leđima. "Ako nešto krene po zlu, borit ćemo se s njima."

„Ali…“, Khoen je oklevao, „šta da kažem? Ti kandidati pričaju, lažu i obećavaju zlatne planine. Čak i kad sam bio pijan… bio sam monah. Laži mi zaglave u grlu.”

Khwan je naručio još viskija. Svi su istovremeno posegnuli za naočarima. Lica su im bila zamišljena.

„Hajde, profesore“, uzdahnuo je Khwan, „pretvarate komarca u slona. Koliko teško može biti? Mogao bih biti izabran da imam novca. Dajte im batine. '

Kandidat

I tako se dogodilo. Vijest da se g. Khoen Khianrak, poznatiji kao profesor Khoen, kandidirao na izborima, proširila se poput šumskog požara gradom. Zvaničnici nisu mogli da prestanu da se smeju, ali obični ljudi su znali samo da kandidat mora da bude od koristi i da dobro deli viski, cigarete i novac i da mora glasno da priča o stvarima koje niko ne razume...pa, profesore Khoen bio potpuno kvalifikovan.

Khoen se, u pratnji Khwana, Koija i Koeta, registrovao kao kandidat, predavši XNUMX bahta kao depozit i nekoliko fotografija. Od tog dana grad se razvedri. Sve vrste automobila iz daleka su presijecale grad. Bilo je skoro deset kandidata, uključujući bivše zvaničnike, advokate, generale i plemićke ličnosti, svi iz glavnog grada ili iz susjednih pokrajina. Khoen je bio jedini kandidat rođen u pokrajini.

Izgledi na poklone novca, viskija, duvana i hrane, kao i prethodni kandidati, i nedostatak posla u ovoj sušnoj sezoni doveli su u grad poplavu ljudi, poplavu koja se samo povećavala kako se bližio dan izbora. Bilo je emisija i filmova, a takmičari su hvalili sopstvene natprirodne sposobnosti. Publika se kretala iz grupe u grupu u potrazi za poklonima.

Khoen i njegovi drugovi kretali su se pijani sa gomilom. Khoen nije imao priliku da održi govor, a osim toga, nije znao šta da kaže. Sve što je mogao da uradi bilo je da izazove komešanje. To nije išlo na ruku ostalim ljudima koji su se bojali da će ugroziti raspodjelu novca. Jedne noći, dva kandidata postavila su podijume. Hvalili su se svojom smelošću, talentima, slavom i sposobnostima. Obećali su da će izgraditi kuće, urediti bašte, postaviti škole i bolnice. Publika je sa zanimanjem posmatrala. Khoen je zamolio neke od svojih prijatelja da počnu vrištati iz blizine.

'GLUPOSTI! ŠUTI! JEBI TO…” Prije nego što je shvatio šta se dešava, Khoen je ležao na zemlji nakon udarca i neko je vikao “Svi čekamo novac, zašto tako vrištiš, dođavola.”

Khoen je doteturao kući s natečenim ustima i potištenim crnim okom. "Ne izgleda dobro", promrmljao je svojim drugovima. Te noći su svi čvrsto spavali, osim Khoena. Silina udarca u lice natjerala ga je da traži način da osujeti te druge. Protrljao je usta, tiho zastenjao, ali je konačno zaspao sa osmehom na licu.

Sledećeg jutra Khoen je s mukom probudio svoje prijatelje. Obraćao im se ovako, sa umornim pogledom u očima.

„Koi, Khwan“, počeo je polako, „znam način da dobijem te vrištanje. Većina ljudi dolazi po novac.' Protrljao je svoje natečeno lice. 'Dakle, reći ćeš svima da ako žele novac moraju doći u moju kuću. Reci im da mogu biti sigurni da vide novac.'

Čim su njegovi saučesnici napustili kuću, Khoen je ponovo zaspao. Probudio se kasnije tokom dana i bio je oduševljen kada je čuo da je kuća puna vreve i ljudi, više nego što je zamišljao, vidio je kroz pukotinu. Ušao je u sobu prljavog lica i zgužvane odjeće. Khwan i Koi predvodili su okupljenu gomilu u nekoliko "ura".

"Dobro, dobro, braćo i sestre", glasno je povikao Khoen. Ljudi su slušali. "Ovdje ima dobrih ljudi koji žele da budu poslanici." Zastao je da dođe do daha. 'Oni obećavaju sve: mogu graditi puteve, kopati kanale i graditi škole. Svi mogu." Kratka pauza. "Ali ako sve te stvari uporedite s novcem, šta želite?" Pitanje je na trenutak visilo u vazduhu.

"Hoćemo novac, želimo novac, želimo novac", skandirala je gomila.

'Dobro, vrlo dobro. Ali moramo se pobrinuti da dobijemo taj novac. Oni mogu da grade ulice. To košta novac. Mora da imaju novca. Gdje su oni?' upitao je izazovno.

"Oni su u hotelu, svi su u hotelu."

"U redu, idemo." Khoen je skočio s trijema, ali je pao na lice od umora do smijeha gomile. Brzo je ustao, obrisao prašinu sa svoje odjeće i poveo gomilu. Hiljadu ljudi marširalo je u neurednoj povorci do jedinog hotela u gradu.

Kada je grupa u hotelu vidjela da se krdo približava, požurili su da se obuče primjereno svom dostojanstvu. Neki su zakačili svoje medalje i odlikovanja, drugi su uzvikivali naređenje da se uključe razglas. 'Požurite, oni stvarno dolaze ovuda. Na to mislim. Glupost naroda se isplati, to je kao lonac zlata.'

Seljani koji nisu imali pojma šta se dešava uvukli su svoju decu u gomilu. Zvaničnici su napustili svoje poslove da vide šta se dešava. Kandidati su se postrojili ispred hotela, a Khoen je krenuo pravo prema njima.

'Želimo da zaključimo dogovor sa vama, dragi kandidate za parlamenta', počeo je.

"Sa zadovoljstvom", rekao je najstariji, naklonivši se tako da je njegovo tijelo na kraju sezone ličilo na starog škampa. “Ako postoji nešto što možemo učiniti za vas, uradićemo to u okviru naših mogućnosti. Govori.'

"Šta nam možete dati?"

„Sve što ljudi u ovoj provinciji požele, sve što će biti od koristi za njihovu dobrobit, radiću do poslednjeg daha“, rekla je mlada osoba na kraju reda, uz blagi naklon.

Bez oklijevanja, Khoen je viknuo: "Hoćemo novac, želimo novac!"

Publika je prihvatila poklič 'Novac, dolazimo po novac. NOVAC, NOVAC!'

Kandidati su se s nelagodom počeli vrtjeti. Neki su pokušali da objasne svoju politiku i dobre namjere. Drugi su hvalili njihova prošla djela i objašnjavali svoje planove. Ali poziv za novcem spriječio ih je da završe svoju priču. Stariji štitonoša koji je odvukao svoje smežurano tijelo iz ovdašnjeg glavnog grada onesvijestio se od smijeha gomile. Ostali su frustrirano zgužvali svoje bilješke. Vika je bila zaglušujuća kada je Khoen čvrsto zakoračio iza mikrofona.

'Sada ste se i sami uvjerili kakav je ovo nalet vjetra. Sve rade za nas, ali kako to ako ne odgovore ni na naš zahtjev za novcem? Kako im još možemo vjerovati? Kako ih možemo izabrati?' Glas mu je bio naglašen. “Ove brojke su kandidati i dolaze iz svih klasa i rangova. Onaj tamo je vitez.' Pokazao je prstom. Takođe advokat. A taj čovjek sa svim tim magičnim amajlijama na grudima je general. Pa, na vama je da odlučite koga ćete izabrati. Bio sam glas... ovaj... bio sam navikao da idem u Bangkok. Reći ću ti nešto. Možda ne znate šta je vitez ili baronet. Pa, vitez uzgaja konje, a ponekad i kokoške, patke i slonove. Znam jer sam bio u Bangkoku. Trebali bismo oslovljavati esquire sa 'Sire'. A drugi plemić? Ja sumnjam u to. Pogledaj mu odeću! Možda je on ne tako plemenit gospodin.' Stao je na piće.

“A pogledajte tog generala! Vidite sve te lijepe školjke na njegovim grudima? Ovi momci su kao deca. Taj tip koji se iskrada tamo je advokat, neko ko voli nevolje. Ako nemate novca da mu platite, možete jednostavno otići u zatvor.'

Ljudi su bez daha slušali.

“Prijatelji, mnogo su razgovarali. Slušaj me danas. I ja sam kandidat. Ko je to opet rekao da nas poznaje, naše siromaštvo i probleme? Pitaj ga, pitaj ga. Zna li on koliko komada zemlje imamo? Da li zna šta ujutro jedemo sa pirinčem? Vjerujte mi, on ne zna. Prazne riječi. Pogledaj me. Uradiću sve što želiš. Udaranje psa, razbijanje glava. Ako ti se neko ne sviđa, reci mi.' Pogled mu je pao na narednika Huata i snizio je glas. „Ono što sam upravo rekao... Nikada nisam uradio ništa slično. Zatvaram. Želim ti dug, lijep i sretan život i neka mi 'Tri dragulja' pomognu da budem izabran.'

Od tog dana, Khoenov prestiž je porastao jer su drugi kandidati izbjegavali sastanke. Neki su pobjegli nazad u Bangkok.

Izabrani predstavnik naroda

Izborni dan protekao je bez incidenata. Rezultati su objavljeni nešto poslije osam sati uveče. Ubrzo nakon toga, narednik Huat je požurio u policijsku stanicu.

'Sjebao sam', dahnuo je, 'Gospodin Khoen je bio pijan i ja sam ga jutros zatvorio ovdje i sada je poslanik! Neću moći još dugo ostati ovdje. Zvučao je veoma zabrinuto.

“To nije dobro, uopće nije dobro. Jeste li ga već pustili?' upitao je dežurni policajac, ali Huat je već nestao.

Dežurni policajac je požurio u ćeliju i otvorio vrata. Trojica muškaraca su spavala na podu. Smrad povraćanja i druge prljavštine dopirao je do njega. Probudio je Khoena, ali je brzo povukao ruku kontaminiranu povraćanjem. Gurnuo je Khoena nogom.

"Gospodine, gospodine Khoen, Khoen!"

"Hej", šapnuo je Khoen. Gdje sam? Šta je? Daj mi malo vode. Zavirio je u tamu.

Već je noć. Možeš otići. Probudi i ona druga dva gospodina.'

"S kim razgovarate, policajče?" upita Khoen iznenađeno.

“Obraćam se uvaženom narodnom poslaniku. Izbori su gotovi, gospodine. Možete otići.'

Khoen je probudio drugu dvojicu i zajedno su oteturali kući u mraku nakon posude s vodom. Khoen je vijesti zadržao za sebe. "Dragi poslanik", kojeg je ponizno izgovorio neko ko ih je tako dugo maltretirao, i dalje mu je odzvanjao u ušima.

Kada su stigli u kuću, Khwan i Koi su odmah zaspali. Khoen je ostao budan, uznemirene i zbunjene glave. Njegovo pijanstvo je prošlo, osjećao se lagano i prozračno. Počeo je razmišljati o stvarima koje ga inače nikada nisu dotakle: o riječi 'narodni predstavnik'. Pomislio je na ono što je Koet rekao u kafiću, da je predstavnik naroda veći od gradonačelnika ili guvernera. Osim toga nije znao ništa. Šta onda sve? Sumnjao je. Moralo je biti više jer je svaki član parlamenta otišao u Bangkok. Moralo je biti više. Khoen je zamislio ludu veličinu Bangkoka. Da li je trebalo da živi tamo, odvojen od svog naroda, u drugačijem načinu života? Budućnost nije izgledala dobro. Khoen je jednom bio u Bangkoku kao monah, ali nije mogao da se seti imena hrama. Taj zaborav mu je izgrizao um. Njegova muka se povećala kada se prisjetio odjeće bivšeg člana parlamenta: nekakav ćebe sa glupom krpom oko vrata. Promrmljao je u sebi: 'Kakva sam ja budala. Nisam znao koliko mi je dobro.'

Mjesec i zvijezde su se spustili na nebo. "Vau, ovaj svijet postaje previše vruć pod mojim nogama", uzviknuo je nečujno. Kada je doneo malo vode, čuo je kako pijetao najavljuje zoru. Khoen se plašio zore. Obuzela ga je izvesna hladnoća. Grmlje i drveće su ponovo počeli da izranjaju. Khoen je donio odluku. Khwan i Koi su čvrsto spavali. Na trenutak je nestao u kući, vratio se, bacio pogled na svoje drugove i uzdahnuo. Prošao je pored njih na prstima, napuštajući kuću na putu do pijace sa samo jednom mišlju: da nestane.

Na kraju puta je ugledao kamion i dvojicu muškaraca koji su ga sumnjičavo pogledali, ali su ga zamolili da pomogne. Čuo je da će vagon prevoziti pirinač i drugu robu preko granice. Pomagao je da gura auto dok se motor ne upali i auto nestane na izlazećem suncu.

Niko više nije video Khoena. Niko u provinciji nije znao gde je otišao. Međutim, ispostavilo se da nekoliko novinara iz Bangkoka dnevnih novina zna istinu. Napisali su da je neustrašivom zakonodavcu mračna sila začepila usta, a tijelo bacilo sa strmine gdje su se lešinari guštali na njegovom lešu. Priča je ilustrovana slikom lešinara koji lebde pod bijelim oblacima.

Grad je ponovo bio zauzet. Svakog dana 'veliki momci' iz Bangkoka dolazili su u grad u svojim luksuznim automobilima da istraže ovaj misteriozni slučaj, često vodeći sa sobom i ponekog policajca. Jutros je viđen automobil koji je odveo narednika Huata. Neki su ga čuli kako mrmlja: "Sada sijam."

Kratka biografija Khamsinga Srinawka

Između 1958. i 1996., pod pseudonimom Law Khamhoom, Khamsing Srinawk je napisao niz kratkih priča pod naslovom ฟ้าบ่กั้น 'Faa bo kan (tonovi: visoko, nisko, ne pada'), Heaven u prijevodu na engleski objavljeno kao 'Khamsing Srinawk, Političar i druge priče', Silkworm Books, 2001. Knjigu je posvetio 'mojoj majci koja nije znala čitati'. Preveden je na osam drugih jezika, uključujući holandski.

Ove priče, praktično jedino njegovo djelo, postale su poznate. Tokom liberalnih godina između 1973. i 1976. (dio) ovo djelo je uključeno u školski kurikulum kako bi se naglasio 'običan čovjek' u tajlandskom društvu. Nakon užasnog masakra na Univerzitetu Thammasaat (6. oktobra 1976., dan urezan u sjećanje mnogih starijih Tajlanđana), knjiga je zabranjena, ali je ponovo uvedena kao dio nacionalnog nastavnog plana i programa (još uvijek?) XNUMX-ih, u isto vrijeme kada Khamsing je uz kraljevsku podršku dobio i titulu 'Nacionalnog umjetnika Tajlanda u književnosti'.

Khamsing je rođen 1930. u Boea Yai, nedaleko od Khorata, kao sin farmera Isana. Pored spisateljske karijere, vodio je aktivan politički i društveni život, na primjer bio je potpredsjednik Socijalističke partije Tajlanda. Godine 1976. pobjegao je u džunglu gdje se pridružio komunističkoj gerili, ali je nakon svađe sa Komunističkom partijom Tajlanda 1977. godine počeo lutajući život u inostranstvu, provodeći neko vrijeme kao izbjeglica u Švedskoj. Vratio se na Tajland 1981. godine, uz opštu amnestiju. U maju 2011. godine, on i još 358 drugih potpisali su „Manifest tajlandskih pisaca“ za reviziju člana 112. Krivičnog zakona (članak uvrede veličanstva).

Društveno posvećen čovjek, koji je dao glas i lice nevolji tajlandskih farmera i zalagao se za socijalnu pravdu u tajlandskom društvu. Njegovo prikazivanje tajlandskog seljaka u njegovim pričama možda je još djelimično validno, osim što je tajlandski farmer, srećom, napustio svoj podanički stav, iako to još nije doprlo do svih. Uživao sam u njegovim pričama, veoma su vredne truda. Njegovu biografiju i rad pogledajte dalje:

http://en.wikipedia.org/wiki/Khamsing_Srinawk

Za nekoliko drugih prevedenih kratkih priča Khamsinga, vidi

https://www.thailandblog.nl/cultuur/goudbenige-kikker-korte-verhalen-deel-1/

https://www.thailandblog.nl/cultuur/fokdieren-korte-verhalen-deel-2/

https://www.thailandblog.nl/cultuur/de-plank-een-kort-verhaal-van-khamsing-srinawk/