'Ima više između neba i zemlje' kratka priča Makuta Onrüdija 

Phuyaibaan se boji komunista. Ali i danas se koristi za zastrašivanje Tajlanđana.

Kampan je nestao iz sela. Mnogi su mislili da se Kampan angažirao kao plaćenik i negdje ratuje. Kampanu nije bilo traga od njegova nestanka. Ni njegova žena i djeca od dvije i četiri godine nisu znali odgovoriti ni na jedno pitanje.

»Ako stvarno radi kao vojnik u džungli, mogao bi poslati nešto novca. Kažu da Amerikanci dobro plaćaju', rekao je dužnosnik, phuyabaan. "Možda ima drugu ženu", povikala je gospođa Pien. Ili je već mrtav. Da je još živ, ne bi zaboravio svoju ženu i djecu, zar ne?' dodao je stari Pun.   

Kao i prije udaje, Kampanova žena morala je živjeti s Pien, svojom majkom. Nikad nijednom riječju nije ružno primijetila svog muža. Svu je pažnju posvećivala obrazovanju svoje djece i pomagala majci u poslu. Obitelj nije posjedovala zemlju. Od žetve riže mogli su dobro živjeti godinu dana, iako su dio morali dati zakupodavcu. Ali više nije bilo ništa za prodati.

Prošla je godina dana otkako je Kampan napustio selo. Otišao je iz kuće čim su prve zrake sunca opalile vrhove drveća. Kampan je bio domar u seoskoj školi. Nakon što je njihovu jedinu kravu izveo na ispašu, biciklom je otišao do dva kilometra udaljene škole. Ali toga je dana Kampan krenuo rano kao i obično pješice. Njegova se žena točno sjećala tog dana. 'Na povratku ponesite sa sobom kutiju tableta; otišli su' doviknula je za njim.

Ravnatelj je jednom otišao u Kampanovu kuću da ga potraži, ali nitko nije mogao reći više od toga da je Kampan jednostavno nestao iz svoje kuće. "To je prilično izvanredno", rekao je učitelj phuyabaanu. »Pa, čudno ili ne, otišao je. Nitko se nije čuo s njim, čak ni njegova vlastita žena.' »Ali ne vidim da njegova žena Rieng tuguje za njim. Nije čak ni plakala', suzdržano je izražavao učitelj.

I odjednom se opet našao Kampan

Tiho se vratio. Supruga mu je samo na današnji dan briznula u plač kad prije nije pustila nijednu suzu. Vjerojatno ju je obuzela radost. Dvoje djece je također bilo tamo, držeći se za očeve noge. Svekrva je zurila u njega kao da vidi duha.

Kampan je iscrpljen sjeo na pod. "Donesi phuyabaan ovamo", naredio je svojoj ženi. – I nemoj mu još reći. Gospođa Rieng je požurila i nakon kratkog vremena vratila se bez daha, slijedeći dužnosnika.

'Dobri Bože!' iscijedio ga kad je ugledao Kampana. — Dobar dan, druže! – pozdravi ga Kampan. "Reci, kopile, bio sam ravnopravan s tvojim ocem, ali nikad s tobom", rekao je phuyabaan ogorčeno. "Prvo sjedni, phuyabaan", rekao je Kampan. 

"Gdje si bio te dvije godine", pita dužnosnik sjedajući nasuprot Kampanu. - To je samo jedna godina - ispravio ga je Kampan. 'Da, dobro, tko se točno sjeća? Ali reci mi gdje si bio sve ovo vrijeme?' 'U inozemstvu.'

'Što, ti, u inozemstvu? To ne postoji, zar ne?' vikao je phuyabaan. »Reci im da si bio u zatvoru, radije bih vjerovao u to. Čovječe, u inozemstvo dolaze samo bogati i ugledni ljudi, ali ne i takvi kao ti. Ili si se prijavio kao mornar?' – Stvarno sam bio u inozemstvu, druže. »Hajde onda, reci mi. Odvest ću te u ludnicu danas poslijepodne.'

'Slušajte pažljivo! Sada sam ozbiljan! Ne šalim se druže!' Kampan je odlučno pogledao čovjeka. Dvoje djece, Kampanova žena i svekrva šutke su slušali, potpuno začuđeni jer Kampan više nije bio isti čovjek. Nikada nije tako drsko razgovarao s ljudima višeg ranga. 'U REDU. Slušam', rekao je dužnosnik kad je vidio Kampanovu ozbiljnost.

'Bio sam u Hanoju. Put do njega vodio je kroz Laos i Kambodžu. Vidio sam mnogo drugova koji su prije četiri do pet godina otišli iz našeg sela. Tamo ima mnogo Tajlanđana.' uvjerljivo će Kampan. 'Što ti ljudi tamo rade? Imaju li firmu ili tako nešto?' upitao je phuyabaan iznenađeno. Nije znao gdje je zapravo Hanoi.

'Slušati! U Laosu sam naučio rukovati oružjem. Potom sam imao četiri mjeseca špijunske obuke u Hanoju, zatim praksu u Kambodži, a potom u Hanoju satove psihologije i taktike gerilskog ratovanja. Ukratko, poslali su nas u školu i dali nam knjige za čitanje.' 'Što još moraš naučiti u svojim godinama? Nije li vaše zanimanje domara dovoljno dobro?' prekine službeni Kampan.

'Stari, slušaj. Učio sam učenje narodnooslobodilačkog pokreta. Dali su mi oficirski čin Narodnooslobodilačke vojske. Moja glavna zadaća bila je vrbovanje i propaganda jer sam već imao predznanja o tom poslu. Uostalom, ovdje u školi sam vidio kako je krenula kampanja zapošljavanja da se školarci zainteresiraju za knjigu. 

S oružjem nisam imao puno posla. Ali na udaljenosti od dva metra stvarno sam pogodio metu. Dobio sam i plaću, visoku kao vojni časnik u Tajlandu. Reći ću ti, phuyabaan, zašto nisam poslao novac svojoj ženi i djeci. 

Smatrao sam da bi taj novac bilo bolje žrtvovati za rad pokreta. Stoga sam svoje plaće vratio vojsci kako bi ih potrošili u druge svrhe. Što sada želiš provesti u džungli? Bilo je dosta jela i navečer se ide spavati. I sada sam još uvijek oficir Narodnooslobodilačke vojske. Moj posao je da vrbujem ljude ovdje, u našem selu, da ih šaljem u inozemstvo na obuku i školovanje za oružje. 

Trebaju jake mladiće, pogotovo one momke koji tek moraju postati vojnici zbog regrutacije. Kad odu u gerilsku vojsku, završe u inozemstvu, kao i ja. I sam sam upoznao tri nove zemlje. Te zemlje su drugačije od naših i tamo je bolje nego ovdje...”

"Je li lijep kao Bangkok, stari?" – hrabro je gospođa Rieng upitala svog muža. Kampan je pogledao svoju mladu ženu i nasmijao se. 'Nikad nisam vidio Bangkok. Kako bih ja to trebao znati? U svakom slučaju, tamo se može bolje živjeti nego u našem selu. 

'Pa, phuyabaan, što ti misliš? Počet ću uvjeravati dečke iz našeg sela da idu tamo. I nakon kratkog vremena svi su opet ovdje.'

pa ti si komunista...

- Ako sam dobro shvatio, vi ste komunist - žurno će starac. "Gotovo. Ali mi se zovemo Narodnooslobodilačka vojska.' 'Ne. Zabranjujem ti, nećeš izdati svoju zemlju. Dovoljno je loše što si se prodao. Sad ću uzeti pušku i uhititi te kao komunistu.' Phuya staza je ustala.

'Opa, ne budi tako ljut. Zašto uzeti svoj pištolj? Mogu te upucati prije nego stigneš do stepenica. Zar ne znaš da imam pištolj sa sobom?' Kampan pomiče ruku ispod kaputa, ali ne pokazuje ništa. 'Žrtvujem svoj život. Neću dopustiti da izdate domovinu.'

'Phuyabaan', kaže Kampan, 'radi se o ljubavi prema domovini. Državi su potrebni građani spremni na žrtvu. Kaos u našoj zemlji danas je zato što imamo toliko sebičnih građana. Takvi kao ti, na primjer, koji državi ničemu ne služe. Cijeli dan ležite na leđima i čekate žetvu da pokupite dio žetve od farmera. Živite na račun tuđeg rada. To je iskorištavanje.'

"Vrijeđaš me, prijatelju", ljutito je povikao phuyabaan, ali se nije usudio učiniti ništa protiv Kampana. Jer Kampan je imao oružje kod sebe i mogao ga je ubiti bez pucanja. Sve što treba učiniti je uzeti pištolj i udariti ga po glavi. Službenik nije bio sramežljiva osoba, ali je znao kada treba pokazati hrabrost, a kada ne. »Oh, kako to misliš grditi? Samo sam rekao istinu. Ili misliš da lažem? Sve vrijeme ste zlorabili rad svojih sugrađana. Poput prevaranta, potkradaš ljude. To se zove korupcija. Hoćeš li ovo poreći, reći da nije u redu?' 

Phuyaibaan je odustao kimnuvši glavom. Nije rekao ništa jer mu se Kampanov prijekor učinio previše poznatim, iako nitko nikad ništa nije rekao. "Oprostit ću ti ako promijeniš život." 'Što želiš od mene?' pita phuyaibaan stidljivo i s gađenjem. Teror za njegov život bio je jednako velik kao i njegova želja za novcem da kupi mali kamion. Morao je biti prikladan da služi kao taksi, jer ako imate auto automatski će vam se približiti drugi izvori prihoda.

'Morate početi raditi drugačije i prestati varati i potkradati poljoprivrednike koji su od vas uzeli u zakup i ljude koji su od vas posuđivali novac. Moraš se prema svima ponašati pošteno, uključujući i ljude poput mene!' 'Ako to želiš….' rekao je phuyaibaan i htio ustati, ali ga je Kampan gurnuo natrag. »Ti, Rieng, idi do njegove kuće i uzmi olovku i papir. Svoje obećanje mora staviti na papir. Nemoj nikome drugome reći, i ti se suočavaš sa smrću. Moj se metak ne boji nikoga.'

Njegova se žena brzo vratila s olovkom i papirom. Nitko nije obraćao pažnju na nju. Kampan je zapisao izjavu phuyaibaana u obliku sporazuma. Dao je starcu da ga pročita i potpiše. Phuyaibaan ga je poslušao drhtavim rukama. Tada se potpisao i Kampan, a kao svjedoci njegova žena i punica.

Kasnije

"Otišao sam u Bangkok", rekao je Kampan svojoj obitelji. Mislio sam da možeš zaraditi više u Bangkoku i da neću morati zauvijek živjeti kao domar. Htio sam tamo dobro zaraditi da otkupim naše posuđeno polje od phuyaibaana. Naporno sam radio, dan za danom. Ali nisam uspio zaraditi puno novca. Nemam ni lipe kod sebe.

'Ono što sam rekao phuyaibaanu je čista izmišljotina. Uzeo sam ovo iz knjiga koje možete kupiti u Bangkoku. A Hanoi? Ne znam ni to. Ali nije loše, zar ne, donijeti malo pravde našim sumještanima?' Radost im se vratila na lica prvi put u godinu dana otkako je Kampan otišao. 

Izvor: Kurzgeschichten aus Thailand (1982). Prijevod i obrada Erik Kuijpers. Priča je skraćena.

Autor Makut Onrüdi (1950.), na tajlandskom มกุฎ อรฤดี.  Edukator i pisac o problemima socio-kulturno ugroženih seljaka na jugu Tajlanda.