Dužnost brige, ali koliko dugo...
U životinjskom carstvu instinkti su osmišljeni na način da se roditelji kraće ili duže brinu za svoje mlade. Doje ih, hrane ih i u mnogim slučajevima ih uče trikovima i trikovima njihove specifične vrste. Za neke životinje, kao što su slonovi i majmuni, ovo može potrajati nekoliko godina obuke.
Među ljudima je također uobičajeno da roditelji brinu o svojoj djeci i da u određenom trenutku djeca nestanu ispod majčinih krila i samostalno nastave svojim putem. Međutim, to nije slučaj svuda. Na Tajlandu se prečesto susrećete sa suprotnim procesom koji se dešava kada deca odrastu. Tada se podrazumijeva da će djeca finansijski podržavati svoje roditelje.
Nekako je to duboko utisnuto u dječje norme i vrijednosti u mladosti. Kasnije to osjećaju kao samorazumljivu obavezu koju ne mogu izbjeći. Vidite da se vremena donekle mijenjaju i da nisu sva djeca, pogotovo ako su muška, po mom utisku, i dalje spremna da dio svojih prihoda daju roditeljima. Međutim, u mnogim slučajevima to se i dalje dešava.
Na Zapadu nije neobično da se djeca pobune protiv roditelja kada dođu u pubertet, što u nekim slučajevima može čak dovesti do trajno lošijih odnosa. Međutim, ono što rijetko vidite su roditelji koji se drže za ruke sa svojom djecom. Čak ni ako ti roditelji nisu dobrostojeći. Za mnoge starije osobe posljednje što bi željeli je da budu teret svom djetetu. Sjećam se da sam dugo sumnjala da li želim dijete jer nisam bila sigurna da mogu podnijeti povezane finansijske obaveze. Na Tajlandu je obrnuto. Pogotovo ako ste siromašni, trebali biste imati djecu, jer je to budući izvor prihoda, a samim tim i atraktivna penziona sredstva.
Da, ali, čujem da svi kažu, Tajland je siromašna zemlja i dobro je da mladi brinu o starima. Uostalom, ne postoji penzioni sistem i to je tačno. U praksi, međutim, prečesto sam viđao da roditelji, a posebno majke, potpuno isprazne svoje ćerke. Ne znam da li se to još dešava, ali u davnoj prošlosti, deca su čak prodavana fabrikama koje su ih regrutovale da rade po dugim satima u bescenje. To nije uvijek značilo da se može voditi oskudan život, već često priuštiti razne vrste luksuza kao što su automobili, zlatni lanci ili kuća za pokazivanje, a da ne spominjemo stvari poput otplate kockarskih dugova ili finansiranja zloupotrebe alkohola.
Naravno, sve je to samo subjektivna percepcija, ali slika koja mi se nameće je da je na Tajlandu ljubav dece prema roditeljima često veća od ljubavi roditelja prema deci. Nikada nisam imao utisak da su roditelji patili od toga što im ćerka zarađuje više horizontalno nego vertikalno. Samo držite ruke ispred očiju, ne pričajte o tome, onda se ništa neće dogoditi i novac će vas ostaviti da želite još.
Nije da ne razumijem djecu koja će fizički brinuti o roditeljima. Doživjela sam gospođu koja je radila kao direktorica hotela i dala otkaz na svom dobrom poslu kako bi se brinula o bolesnoj majci i također stomatologicu koja je prekinula svoju praksu da pomogne svojoj majci sa invaliditetom i imam mnogo primjera. Ovakva žrtva je vrlo rijetka na Zapadu i zasluga je Tajlanđana što to rade, iako ni ovdje bolje prostorije i osiguranje za starije ne bi škodili. Međutim, to se razlikuje od finansijske eksploatacije djece od strane roditelja.
Sada većina čitalaca Thailandbloga takođe zna manje-više kako zečevi trče na Tajlandu. U tom pogledu ne osećam se kao da govorim nešto novo. Ono što me, međutim, intrigira je pitanje koji je tačno mehanizam u obrazovanju koji osigurava da će većina djece u budućnosti financijski izdržavati svoje roditelje i, prije svega, kako ne mogu pružiti praktički nikakav otpor ponekad prilično agresivan pritisak koji nameću roditelji. Mnoga djeca idu toliko daleko da svoje buduće izglede zamjenjuju za brzi novac u seks industriji, ali i u fabrikama ili čak preseljenjem u stranu zemlju u kojoj ne žele biti kako bi ispunili finansijske želje svojih roditelja, koje nisu uvek razumni.
Pitam se i koliko će ovaj sistem trajati i kako će proći tranzicijska generacija, ljudi koji su prokockali podršku svoje djece, a kojima nedostaje mreža jer ta djeca više nemaju osjećaj za ovo? Posebno zato što ova generacija često i dalje živi u ruralnim područjima koja brzo opadaju i stare, tako da siromaštvo može brzo da udari.
Kćerke koje zarađuju više horizontalno nego vertikalno, brzi novac u seks industriji: lijepa potvrda predrasuda! Kao da je to 'norma' na Tajlandu……….. Da, možda u očima posjetitelja/bara u Pataji – ali to je naravno predrasuda s moje strane.
Drago mi je što ste ovo spomenuli. Posjetitelji Pattaye ovdje redovno objavljuju poruke kao da je ovo normalan Tajland i mislim da to također znači da je 'normalnija publika' manje aktivna ovdje. Naravno, svako mora sam znati šta radi, ali Pattaya nije norma za normalan život na Tajlandu. U svakom slučaju, Tajland je veoma podijeljena zemlja od siromašnog Isaana do luksuza u dijelovima Bangkoka.
Hajde da vidimo šta o tome misle ona zaljubljena tajlandska deca. O tome se vodi beskrajna rasprava. Stotine objava. Mišljenja variraju od 'trebaš učiniti sve za svoje roditelje' do 'od mene ne dobijaju ni centa'. Ni ovdje nema jednoobrazne tajlandske filozofije, iako ljudi žele uvjeriti lakovjerne farange da je to tako, pa se često zavaravaju.
Nekoliko primjera sa pantip.com:
Vidi više ห็นแก่ตัวค่ะ!
Očevi i majke koji žele da se njihova djeca brinu o njima u starosti su sebični!
https://pantip.com/topic/37303727
พ่อแภ ะเงิน. บื่อเหลือเกิน
Moj otac i majka traže samo novac, novac i još novca. Potpuno sam sita!
https://pantip.com/topic/34875700
Više informacija งหมด
Moja majka nije zadovoljna ako joj ne damo cijelu mjesečnu platu.
https://pantip.com/topic/36775923
Takođe ima dosta gunđanja o tome koliko su njihovi roditelji loši.
Zvanična verzija je da sva djeca vole svoje roditelje, veoma su zahvalna (Majčin dan je za dva dana!) i uvijek žele da ih podrže.
Mehanizam je vrlo jednostavan: ako ne izdržavate roditelje, oni će umrijeti od gladi.
Činjenica da je ovaj mehanizam nestao u Holandiji je zato što je vlada preuzela odgovornost za djecu uvođenjem AOW.
Štaviše, Tajlanđani su kao pravi ljudi.
Neki dobro brinu o svojoj djeci, a neki ne.
Neka djeca izdržavaju svoje roditelje, a neka iskorištavaju roditelje.
U prošlosti, a ne toliko u prošlosti, djeca nisu postojala za tajlandsku vladu.
Pripadali su roditeljima, baš kao bivoli, i mogli ste ih prodati ili pokloniti.
Takođe nije bilo obaveznog obrazovanja.
Tek kad su imali, mislim, 15 godina, oživjeli su za vladu.
U Holandiji smo to otkupili plaćanjem svih vrsta doprinosa za socijalno osiguranje (poreza). Naš sistem socijalnog osiguranja bi to trebao učiniti. Nažalost, to više nije dovoljno za pružanje te njege. A sadašnja politika pokušava postići mentalnu promjenu (neformalna njega, kućna njega) kako bi se to vratilo porodici. I ovdje, nažalost, bez pružanja direktnih poreskih olakšica zauzvrat, jer državni lonci moraju ostati popunjeni. Tajland ima penzioni sistem, ali on nije dovoljan za život, pa je potrebno brinuti o djeci da bi se to dopunilo. Nažalost, to dovodi do ekstrema u brojnim situacijama. Pritisak iz okoline posebno ima veoma snažan uticaj. Tajlanđani vole da pokažu kako se njihova deca dobro brinu o njima. A ako to ne urade, znat će cijelo selo i obavijestit će dijete u posjetu. Gubitak obraza je nešto što nijedan Tajlanđanin ne želi da trpi, tako da.....
Tajland je zemlja sa višim srednjim prihodima, više ga ne možete zvati siromašnom zemljom ili zemljom u razvoju. I kao što je do sada poznato*, vidimo da se skoro sve zemlje kreću ka 2-3 djece po ženi, bježeći od siromaštva i dužeg životnog vijeka. Uz znatno poboljšanu socijalnu situaciju, više nije potrebno imati mnogo djece i oslanjati se na djecu. Azija je, između ostalih, već znatno sustigla 'Zapad' i čini se vrlo vjerojatnim da će Azija povratiti tu titulu svjetske pokretačke sile.
Tajland također gradi mreže socijalne sigurnosti, iako je snažno kapitalistička zemlja s najvećom svjetskom nejednakošću između bogatih i siromašnih. Tako da možete biti sigurni da će i na Tajlandu roditelja koji se oslanjaju na svoju djecu biti gotovo za nekoliko godina. Ta društvena struktura će se neizbježno promijeniti. Glavni izazov ostaje kako ograničiti nejednakost unutar Tajlanda...
*pogledajte prezentaciju Hansa Roslinga o razvoju:
https://www.youtube.com/watch?v=fPtfx0C-34o
Moja supruga dolazi iz porodice sa 7 djece.
Samo 2 (uključujući moju ženu) daju novac majkama svakog mjeseca.
Ostalih 5 hoće, ali ne mogu, iako ponekad mislim da svako može priuštiti 100 Thb mjesečno.
Najstarija sestra brine da se majke redovno pokupe ili odvedu na večeru, ali zavisi i od ćerke, koja na sreću ima malo bolji posao, ali i svoje dete voli da šalje u "dobru" školu.
Posete u bolnici itd. takođe organizuje najstarija sestra.
Živimo 1.000 km dalje, tako da su to stvari koje ne možemo tako lako.
Čak i ako treba nešto novo ugraditi u kuću (veš mašina, TV i sl.), moj najmlađi djever i moja supruga dijele troškove.
Kada nas posetimo, dopunjava se garderoba, zalihe pirinča itd.
Sve u svemu, svekrva je dobro razmažena i zbrinuta.
Ali ne usuđujem se suditi o budućnosti.
Mi smo u srećnoj poziciji da je moja kolevka bila u Holandiji, a moja supruga je takođe živela i radila u Holandiji potrebnih godina, tako da ako se lonci blagovremeno ne isprazne dobićemo dobru penziju i AOW.
Predlažete da je činjenica da su odrasla djeca na Tajlandu primorana da brinu o svojim roditeljima specifičan fenomen.
Ne tako davno, prije ranih 50-ih u Holandiji. AOW je uveden, to je bio slučaj u Holandiji i mislim da nije drugačije nigdje u Evropi.
Na Tajlandu, moralna obaveza brige o roditeljima obično leži na najstarijoj kćeri. Zauzvrat, on ili ona često nasljeđuju roditeljski dom. Sinovi se obično sele u porodice svojih supruga i stoga se osjećaju oslobođeni dužnosti brige prema vlastitim roditeljima.
Šta ako Tajlanđanin nema kćeri (ili uopšte nema djece)?; on/ona se tada mora nadati da će se drugi članovi porodice brinuti za njega/nju, ili pak zatražiti pomoć od hrama.
U Holandiji roditelji imaju zakonsku obavezu da osiguraju (finansijski i stvarno) obrazovanje svoje djece. Ono što mnogi ljudi ne znaju je da je donedavno (dobro nakon uvođenja državne penzije) u Holandiji postojala i zakonska obaveza djece da finansijski obezbjeđuju svoje roditelje. Ta obaveza je uklonjena iz zakona. Tako da ova obaveza izdržavanja prema roditeljima nije toliko čudna.
Često se čuje argument da djeca nisu tražila da se rode, ali zaboravljaju da svoje odrastanje i obrazovanje (a samim tim i prosperitet) duguju roditeljima i po mom mišljenju za to treba nešto dobiti.
Kada sam počeo da radim pre više od 50 godina, takođe sam morao da predam platu roditeljima, a oni nisu bili Tajlanđani.
Pretpostavljam da ste tada još živjeli kod roditelja i da su vam tamo davali hranu, odjeću i džeparac.
Jednostavno ste morali platiti svoj doprinos za domaćinstvo.
Jedan broj mladih ljudi na Tajlandu to još uvijek radi kada imaju posao.
Majka tada raspolaže novcem, a mladi dobijaju sobu, pansion i džeparac.
I vjerovatno se koristi za uštedu za vjenčanje.
Pomagao sam u plaćanju domaćinstva mojih roditelja kod kuće. A ja još nisam puno star (sada imam 56 godina) Od kada sam primio prvu platu, uvijek sam dobrovoljno pomagao roditeljima.
Ne da je mojim roditeljima to trebalo, mogli su se dobro snalaziti sve te godine, ali jednostavno zato što sam im ja to dozvolio. moja braća su to takođe radila potpuno na dobrovoljnoj bazi.
U današnje vrijeme, ako koristite riječ novac na ploči, mislite da je to jednako psovanju.
Dragi Joop,
Također imam utisak da na Tajlandu često najstarija kćerka ima moralnu obavezu da se brine o roditeljima i potom nasljeđuje roditeljski dom.
I da, ovaj društveni sistem radi dobar posao ako vi, kao osoba kojoj je potrebno, više nemate dijete (djece) iz ovog ili onog razloga.
Zaista je nekada postojala zakonska obaveza u Holandiji da djeca plaćaju roditeljima najmanje četvrtinu sedmično.
Uopšte se ne slažem sa tvojom poslednjom rečenicom.
Zaista nisam zaboravio da su me roditelji odgajali i pobrinuli se da dobijem obrazovanje po svom izboru i nivou inteligencije. Ali to smatram njihovom dužnošću, koja proizilazi iz činjenice da su me oni donijeli na svijet.
Po mom mišljenju, ne može biti da se nakon rođenja djeteta roditeljske obaveze prema tom djetetu sastoje najviše u obezbjeđivanju hrane i pića. Odgovornost za odgoj da postane odgovorna odrasla osoba i odgovarajuće obrazovanje također su dio tih obaveza.
Ta odgovornost prestaje čim se dijete smatra poslovno sposobnim (punoljetnim). U Holandiji i Belgiji to je obično sa 18 godina, na Tajlandu sa 20 godina.
Tek nakon što dijete postane poslovno sposobno, roditelj može zahtijevati ili zahtijevati nešto u zamjenu za dalju pomoć.
I mislim da je suludo kada narod koji sebe naziva slobodnim ili “Narodom slobodnih” istovremeno svoju djecu smatra ličnim vlasništvom.
Štaviše, čini mi se gubljenjem kapitala i nepametnim da (moram) zameniti, pretpostavljam, dobro plaćen posao menadžera hotela ili stomatologa za brigu o roditeljima.
PS:
Na Tajlandu djeca i dalje moraju izdržavati svoje roditelje po zakonu.
“Član 1563. Djeca su dužna izdržavati svoje roditelje.”
Kako treba dati oblik ovoj podršci roditeljima, nije elaborirano, pa se može tumačiti vrlo široko.
https://library.siam-legal.com/thai-law/civil-and-commercial-code-parent-child-section-1561-1584-1/
Trenutno doživljavam potpuno suprotno
moja supruga je svom sinu i ćerki dala priliku da nastave školovanje na račun njenog zdravlja, puno prekovremenog rada u firmi elktronka u BKK i sada zahvaljujući Alchajmeru (53 godine) već duže vreme bez primanja
Obojica nisu ništa uradili sa tim obrazovanjem, sin je previše lijen, kćerka je htela da izađe i naravno zatrudnela od bezveze koja sada tera da radi a sama ništa ne radi
Oba djeteta su sada potpuno ukrala rezerve moje žene i sada nas maltretiraju povjerioci
čak se i policija uključuje
Na sreću, od početka sam govorio da nisam porodični bankomat
Sada znamo da Odjeljak 1563 ne znači ništa osim ako neko nema dobar savjet koji nam može pomoći da krenemo naprijed
Hans
U Belgiji je još uvijek slučaj da, ako roditelji nemaju dovoljno finansijskih sredstava za boravak u domu za odmor/centru za brigu, djeci se obraća da nadoknade manjak.
Ruudje
Kad bi samo roditelji omogućili obrazovanje.
Moj prijatelj je, kao i njegova braća i sestre, često bio pretučen kao dijete
Nakon osnovne škole nisu smjeli nastaviti školovanje, morali su raditi i
odustati od prihoda. Često nedovoljno za hranu iako je njegov otac dobro zarađivao kao kovač. Moj otac nije razgovarao sa svojim sinom 6 godina
progovorio kada je sa 17 godina odlučio da radi i živi u Bangkoku
da nastavi studije. Nakon što je zamolio oca za oproštaj nakon 6 godina na kolenima
malo odmrznuo. Uprkos svemu, moj prijatelj je sagradio kuću za svoje roditelje
i slao novac mjesečno. Sve je samo po sebi očigledno u očima roditelja.
Zapravo, pripada starija sestra, koja već ima sve na svoje ime i pored toga
roditelji žive da bi se brinuli o njima. Ali ona i njen muž su previše pohlepni za ovo uprkos tome
dobra poljoprivreda. Često sam posjećivao porodicu i to me i dalje oduševljava.
Moj dečko zaista voli svoje roditelje, ali obrnuto, to je za mene veliki znak pitanja.
Bram, tvoja izjava je uglavnom tačna.
Sada imam 12 godina iskustva sa svojim tajlandskim tazbinom, i zaista: „nikada dosta nije dosta“!
Sestre mog partnera su poslane u fabriku sa 12 godina, morale su da rade u dve smene, imale su taman dovoljno novca da žive i jedu u sobi sa njih četvoro. Štaviše, sav novac je morao da ide roditeljima. Isan je posebno poznat po tome.
Mom partneru je dozvoljeno da završi srednju školu jer je bio najmlađi sin (sa 4 starije sestre). Uprkos pritisku nastavnika, nije mu dozvoljeno da nastavi studije. Kada je dobio diplomu i on je MORAO da radi! A sav novac ide i roditeljima, sada 5(!) djece..
I sada se nastavlja! I od njegovih sestara i od njega!
Imaju gigantska polja pirinča, prelepu kuću, itd. Ali nikad ne čujete ništa o prinosu sa pirinčanih polja.
Često sam o tome pričao sa njim, ali sva ta deca su potpuno isprana mozgova: majka ih je celog života učila: „Nosila sam te i rodila te u stomaku 9 meseci i uvek ćeš morati da budeš zahvalan meni za to!” Otuda dolazi bolesno poštovanje prema njihovim majkama...
Video sam i prijatelje mog partnera kako odustaju od posla i karijere jer je dovoljan telefonski poziv od majke da dođu kući i brinu o njima...
Njihova cela budućnost i život je u ruševinama...
Sada postoji mnogo objekata za starije i potrebite. U ovom bloku nedavno je objavljen opsežan članak o tome. Veoma edukativno! Ali ako počnete da pričate o tome, oni ne znaju ništa... To je samo dodatni prihod...
Ni moji svekrvi “nemaju para”, ali majka šalje po 50 kamiona pijeska da im podignu zemlju oko kuće. Odjednom je imala novca za to...
Čak i njegova tetka bez djece jednostavno pita mog partnera “kad ostarim, ti ćeš se brinuti za mene!” A odgovor je jednostavan: DA! To provodi njegova majka, koja ima svu moć i koristi je.
Duboko je tužno vidjeti da mladi ljudi u vezama nemaju ni priliku da sami izgrade svoj život i zasnuju porodicu...
Krvare svoju djecu da pomognu i stričevima i tetkama.
Jedan Amerikanac mi je jednom rekao: Tajlanđanke nemaju majčinska osećanja! I u pravu je!
Koliko je to tužno?
Mogao sam da naučim svog partnera mnogo čemu za 12 godina, on je kritičniji, ali i dalje plaća. Čak i ako su upravo pobrali 80.000 m2 pirinčanih polja! Nevjerovatno!
Zapamtite da roditelji često žive u istoj kući sa djecom. Mislim da je to vrlo pozitivno i još ne vidim da se to dešava u Holandiji. U Holandiji, kao starija osoba, možeš sedeti sam kod kuće...
frits,
Mislite li da je to pozitivno za roditelje ili za djecu?
Lično mislim da je pozitivno kada djeca mogu krenuti svojim putem u potpunoj slobodi i nisu vezana za brigu o roditeljima.
Mislim da nijedan roditelj u Holandiji ne mora biti usamljen kod kuće.
Mogućnosti dovoljno.
Razumijem da su roditelji koji svojoj djeci daju dobar odgoj na Tajlandu nagrađeni. Ako u ovom slučaju ni otac ni majka nisu prstom mrdnuli - najviše, neredovno su poslali nešto novca baki i djedu - onda tu majku uopće ne želim da plaćam. Ona je 15 godina mlađa od mene i žali se deset godina, ali posao? Vau!
Svakako je činjenica da svako dijete na Tajlandu ne brine o svojim roditeljima.
Međutim, da ova briga u potpunosti nedostaje na Tajlandu, gdje je druga socijalna pomoć gotovo nedostupna, mnogo toga više ne bi funkcioniralo.
Roditelj koji je cijeli život radio za tajlandsku minimalnu platu će, ako je uopće mogao uštedjeti, najviše morati živjeti od oskudne ušteđevine i krajnje mizerne državne penzije, koja, ovisno o godinama, više nije kao iznos negdje između 6 i 800 bahta mjesečno.
Iseljenik koji se već žali sa AOW-om i penzijom, a koji je također dobrovoljno došao ovdje živjeti, žali se uprkos jakom bahtu, u poređenju na vrlo visokom nivou.
Moj svekar je rano napustio svoju svekrvu, tako da nije vidjela drugu opciju da pošalje svoje 2 kćeri na fakultet tako što će se preseliti u Kanadu i raditi kao dadilja.
Ćerke su ostale u kući koju su njihove majke sagradile zajedno sa sestrom (dvojna kuća, sa prolazom u dnevnu sobu) i išle u školu, obe imaju dobar posao, a majka je u penziji i nastavlja da se školuje. živi u Kanadi jer će inače penzija biti izgubljena.
Tamo mora živjeti najmanje 6 mjeseci godišnje inače će ga izgubiti, a čujem da mnogi Tajlanđani tamo žive u starijoj dobi jer ne žele da se odreknu penzije.
Ali kada majke dođu na Tajland na 5 mjeseci, djeca se o njoj finansijski brinu i kuhaju i "čiste" kuću.
Ima dosta vremena za to i onda je čujem kako kaže da joj je dosadno jer je gledanje televizije po cijeli dan dosadno. Sada se vratila u Kanadu i vidim fotografije sa putovanja sa prijateljima, takođe izgleda veoma lepo u Kanadi.
Obe njene ćerke imaju dobre poslove i zbog toga su odsutne od kuće više od 50 sati nedeljno.Mama se može dobro brinuti o sebi i sve dok je tako ona će ostati u Kanadi, 24 sata da stigne na Tajland gde može. kuhanje, čišćenje i dosadno.
Šteta, sad sam gubitnik, perem, peglam i čistim, kuham povremeno jer u Foodlandu ništa ne košta.
Počeo sam slati mali iznos majci prije nekoliko mjeseci, jer je moja žena bila umorna od toga da svaki put krajem mjeseca prima pozive od majke jer je ostala bez novca.
Međutim, prošle nedelje, sticajem okolnosti, došlo je do tako velike svađe (takođe zbog novca) između moje žene, njene sestre i roditelja i mene (da je farang morao da iskašljava još novca), da smo prekinuli svaki kontakt sa njena porodica za sada..
Ne za sada, za mene je to sada potpuno gotovo. Nakon deset godina, i dalje sam viđen kao farang, a ne suprug moje žene ili kao “Jack”.
Videli su me kao hodajući bankomat i sada su shvatili da mašina ne radi kako treba. Majka je već nekoliko puta predložila da moja žena pogleda nekog drugog ko bi mogao dati više novca.
Moju ženu tada optužuju da me previše voli. Kaže da bi radije imala muškarca sa malo novca i koji je dobar za nju nego onog sa puno novca i koji nije dobar. Slatko je, zar ne?
Ali dobro nam ide. Međutim, ne vidim da bismo trebali imati mnogo manje, jer roditelji žele previše. Uz to, moja supruga ima dvije sestre i brata i svi imaju razumna primanja (sudeci po kuci i autima). Često sam govorio svojoj supruzi da njih četvoro (ili tri sestre, jer je brat monah) sastavljaju novac - po 2000 bahta i uz to roditelji kojima ne treba mnogo, pošalju po 6000 bahta svakog meseca. Sestre nisu htele ništa da čuju o tome. Moja žena je najmlađa i niko je ne sluša.
Ali sada ne dobijaju ništa.
Oni mogu hodati do pumpe za mene.
Prilično sam ljut. Znam da roditelji jedva primaju penziju i da zavise od djece, ali neću biti prisiljen. I svakako ga ne tretiraj kao idiota.
Želeo bih da odgovorim na ovo. Doživjeli ste istu stvar. Dajte majci novac u 10.00 ujutro i nestaće ga do popodneva. Na koji ??? Do prošle godine, na primjer, troškove za porodicu smo zapravo snosili mi. Čak je i razvod jednog od braće moje žene bio naša odgovornost. I…. Taj brat je bio ljubazan da udvostruči dogovoreni iznos, uz razumnu cijenu.
Sve u svemu, mislim da je koštalo oko 12 eura za 400.000 godina koliko smo živjeli u Aziji. Mislit ćeš da sam lud. Sada to radim i sam. Pola porodice ne radi. Ima 4 odrasle osobe i 3 djece, ali obično je oko 10 ljudi koji jedu jedno s drugim.
Prošle godine sam prestao da plaćam. Ne plaćam više ništa. Dakle, bankomat je zaključan. Nisam posjetio porodicu više od godinu dana. Samo su shvatili!
Pa, JanvanHedel, to zvuči ogromno, ako izračunam na mašini za brojanje, malo smo bliže Zemlji.
Recimo 2750 eura mjesečno, još uvijek solidno već dvanaest godina i znatno iznad holandskog prosjeka.
Sa izuzetkom mjesečnog doprinosa mom partneru, obavijestio sam ostatak porodice u vrlo ranoj fazi da to nije opcija.
Farang mai mie tang Uvijek sam govorio da je krizna podrška moguća i ograničena, tako da su pitanja minimalna.
Oženio majku, a ne porodicu.
Jan,
Mislim da ima mnogo onih koji ne misle da si lud.
Nećete biti jedini koji je izgubio neophodne evre.
Još uvek mogu da prođem sa svojih 60.000 evra.
Mnogi su prodali svoje kuće u Holandiji i automobile.
Kuća sagrađena na Tajlandu za 60.000 eura.
Kupljeno zemljište za izgradnju kuće.
Kuća za roditelje i za brata ili sestru
Kupio auto, mopede za ostale članove porodice.
Osim toga, može se platiti i obrazovanje za malu djecu.
Dodajte tome 12 godina hrane i pića za cijelu porodicu i nekoliko putovanja i to je 4 tone.
I MI u Holandiji podržavamo naše roditelje, ali preko posredničke stanice: Large Common Pot, koja se naziva i Nacionalni trezor, tako što plaćamo socijalno osiguranje, iz kojeg se plaća AOW. (zajedno sa pažnjom nadmašuje sve ostale državne rashode)
Da, razlike između Evrope i Azije su velike i biće potrebna još jedna generacija pre nego što se te promene, ali primetio sam u Holandiji, na primer, da obrazovanje sve više nedostaje. I mama i tata rade, jer idu na odmor dva puta godišnje, oboje imaju auto jer i komšije imaju, a djeca idu u školu/obdanište itd...
Moje iskustvo je da mnogi misle da smo svi bogati i da nas žele koristiti kao bankomat.
Šta radite ili dajete nije važno jer nikada nije dovoljno.
Porodica počinje da se zadužuje jer će ih farang platiti.
Znam da nisu svi takvi, ali ih ima i nije premalo.
Samo pričajte o novcu, zlatu, motociklima i kućama i šta ćete dobiti?
Iznenađen sam izjavom u članku koja kaže: Na Zapadu nije neobično da se deca pobune protiv roditelja kada dođu u pubertet...
Baš kao da tajlandska omladina ne prolazi kroz pubertet. U svakom slučaju, već sam vidio i doživio neke primjere toga.
Sasvim je moguće da se pretpostavlja da djeca trebaju pomagati roditeljima u starosti. Ali mnogi mladi ljudi postaju sve manje svjesni toga.
Kažete da mnoge majke imaju običaj da svoje ćerke čupaju potpuno ćelavim. Tu sigurno imate pravo. To su radili i ovdje dugo sa (sada) mojom ženom. Imala je 37 godina kada smo se venčali i radila je od njene 18. Nikada nije smela da zadrži bat, morala je da čisti čitav roditeljski dom, pere veš i toalet tokom svog jedinog slobodnog dana (nedeljom). Bila je dužna, sve dok je bila sama, da nastavi da živi kod kuće.
Nakon našeg braka, preselila se u Belgiju i godinama se nije osvrtala na svoje roditelje. Izbjegao je godine ludila. Sada živimo stalno na Tajlandu i u početku smo imali neke pritužbe njene majke na novac, ali moja žena je to stručno odbila. Njena averzija prema roditeljima je velika, veoma velika.
Nova omladina postaje pametnija i sama brine o svojoj udobnosti i udobnosti. Vi ste to vrlo uredno rekli sa terminom "tranzicijska generacija". Da li su mladi krivi što nema pristojnog društvenog sistema koji bi starijima omogućio bezbrižnu 'starost'? Ja tako ne mislim. Vrijeme čupkanja ćerki, guranja u prostituciju samo zbog novca, uskraćivanja škole i školovanja da bi mogle ići na posao, ... tim vremenima može doći kraj. Mnogi roditelji ne rade ništa i žive na račun djece. Mnogi biraju da budu siromašni i lijeni, dok stvari mogu biti potpuno drugačije. Nametanje sažaljenja, ne, mnogi mladi ljudi sada pucaju u taj balon. I ne mogu ih kriviti.
Dragi Pete,
Prepoznajem ovu priču.
Moja žena je iskusila skoro isto. Ima stariju sestru, koja se mlada udala, ostavivši je samu u roditeljskom domu.
Bila je obična fabrička radnica. Rad šest dana u nedelji, puno prekovremenog rada, noćne smene, nije lep život. Svaki mjesec predaje sav svoj novac, samo nekoliko centi za najnužnije stvari. Ni centa u banci. Njen otac je imao jednostavan posao, majka nije radila.
Vječno je zahvalna što me je upoznala. Takođe je dugo godina živjela i radila u Belgiji. Uštedio je mnogo, ali nikada više nije dao ni cent roditeljima.
Nakon mog penzionisanja vratili smo se na Tajland. Ovdje smo napravili lijepu kuću, a ona još uvijek ima veliku svotu novca u banci. Čuvamo ovo veoma tiho.
Njeni roditelji su sve samo ne ponosni što joj je sada dobro. Stalno se hvale svojom drugom kćerkom. Međutim, oni nemaju NIŠTA. Osim stare zvečke, nema kuće, nema novca, baš ništa. Ali to se shvata ozbiljno. Na nas se gleda 'krivo', znamo razlog... ne plaćamo ništa 😉 Ali to će nas brinuti.
Protiv svih tih gluposti roditelja prema svojoj djeci, koja kasnije uspijevaju pobjeći iz tih kandži, čak i udajom za faranga: ne živite u blizini svekrva. Potražite utočište negdje drugdje, jer i pored svih nevolja, lojalnost djece roditeljima je često velika, prevelika. Piet je u pravu: u Isanu se često dešava da roditelji šalju svoje pjesnike u Pattayu jer se tamo može zaraditi. Nije ni čudo što te žene biraju farang. A za traženje faranga tamo je lako pronaći ženu. Članak o pozadini siromaštva i mučnim pričama koje ga prate često se objavljuje na ovom blogu. Tako da se zapravo može bolje znati. Stoga ne razumijem reakciju @Keesa kada kaže da ga vide kao hodajućeg bankomata i da je porodica dužna jer u porodici postoji farang. Nikad nisam shvatio zašto se ljudi predaju tome. Postoji samo jedan lijek: klonite se tazbine.
Pa, dužnost brige, može biti i obrnuto, u negativnom smislu.
Poznajem brojne porodice u kojima majka i dalje vrijedno radi, a djeca žive od njenih novčića, posebno one Tajlanđane, koji su godinama na prvom mjestu i potpuno su uništeni.
Cijeli dan telefoniram i ne radim ništa drugo.
Te majke ne treba da se žale, Roelof, one su samo same krive za ponašanje svojih voljenih sinova.
Sličan slučaj je i ovdje u porodici. Imao je potpunu slobodu učenja. Na kraju (nakon niza godina udvostručavanja) postao je inženjer. Oženjen prošle godine i još uvijek živi kod kuće sa suprugom.
Majka se žali na ponašanje svog sina (dakle, on je moj zet). Ne smeta mu da radi napolju. Otac je star i iscrpljen (kao i majka) ali još uvijek radi sve poslove u kući i oko nje. Jadnik jedva stoji na nogama. Majka se brine da hrana bude na stolu, pere veš i čisti kuću.
Snaha se stara da se frižider uvek isprazni u najneugodnijim trenucima. Ona sama ne radi jer je iz Laosa i još uvijek nema vizu (pa ne znamo kako to radi jer je ovdje već više od godinu dana).
Roditeljima ne plaćaju ništa iako su oboje u penziji. Moja žena se do glave smije cijeloj situaciji. Kada se majka žali, ona jednostavno kaže da je sama kriva. Njen voljeni sin je tako odgajan i ona mora snositi posljedice. Razumijem likovanje…
Roditelji koji od djeteta traže novac jer ga sami nemaju. Mislim da je sramotno stvarati dijete bez sredstava za brigu o njemu. Ako nemate novca, nemate ni dijete. Prvo se pobrinite da imate šta da dobro odgajate dijete i da mu nešto date. Ne postoji nikakva moralna ili zakonska obaveza da se napravi dijete. Obično je to slobodan izbor, koji je u principu ograničen vašom vlastitom imovinom. Otuda i moja izreka: seks je ok. ali bez bebe! Pedesetih godina prošlog vijeka sam također morao predati platu roditeljima u siromaštvu i oko toga sam imao velike nesuglasice, čak sam se i svađao sa ocem, zbog čega ne žalim. Dijete je na početku svog života i mora biti sposobno da izgradi svoj život, a ako roditelji to ne vide, nisu dostojni imena 'Roditelj' i tome se treba oduprijeti. Što se Tajlanda tiče: zapadni standardi su bolji od tajlandskih u tom pogledu i to sam rekao i tamo, što nije bilo cijenjeno, ali mi to ne koristi. Roditelji treba da brinu i obrazuju svoje dijete i da ga dobro pripremaju za budući život u društvu.