Jackov dnevnik

Sportska grupa.

Sportski dan je zaista zabava za cijelo selo. Pratim pripreme svakodnevno. Naš vrt graniči sa školskim dvorištem. Nije da možemo lako prošetati. Između škole i naše kuće protiče rijeka, trenutno široka oko 10 metara. U kišnoj sezoni koja se udvostručuje i ako mnogo vode priteče sa planina u blizini Nana, putevi i bašte su poplavljeni. Kao u oktobru 2011. Do sada smo mogli održavati baštu suvom zahvaljujući podizanju za jedan metar.

Škola ima muzički bend. Svaki dan čujemo kako školski orkestar najavljuje početak škole. Signal da se klase formiraju u grupe. Nakon toga, očigledno, slijede saopštenja, ponekad aplauz. U nekom trenutku bend počinje ponovo punom snagom. Odeljenja na brzinu nestaju u školi, počevši od najmlađih. Kada svi odu, muzički bend kreće u zgradu u kojoj su pohranjeni instrumenti. Tako obično doručkujemo na našem balkonu uz veselu muziku fanfara. Gdje možete doživjeti tako nešto?

Ne radi se o klikerima, već o igri

U sedmici prije sportskog dana, orkestar vježba i prodefiluje kroz školski teren. Posljednjih dana pred sportski dan, školska djeca, podijeljena u četiri grupe, vrijedno treniraju kako bi svečano otvaranje proteklo bez problema. Začudo, nikada nisam vidio da mladi treniraju kako bi poboljšali svoje sportske performanse. Ne radi se o klikerima, već o igri.

Na sam dan djeca i roditelji se okupljaju u Domu zdravlja sela. Tu je parada postavljena. Ispred fanfara, iza nje dvije prelijepe djevojke sa transparentom, zatim dolazi olimpijska zastava i četiri grupe. U svakoj grupi djeca i roditelji hodaju u svojoj majici u boji. Ispred je promašaj sa natpisom. I naravno, svaka grupa ima svoju zastavu.

Orkestar vježba za sportski dan

U 10 sati pohod je u pratnji seoske straže, svi u ovako svijetlobež uniformi. Izgleda kao cela policija. Postoji 500m marš na glavnom putu sela i još jedan krug oko školskog terena. Tada se ljudi ređaju u grupe, organizator urla: skrenite desno (bar ja razumijem 'loše'), zastave se vijore i olimpijski plamen se pali. Zatim grupe odlaze svaka u svoj šator za zabavu, gdje se obezbjeđuje hrana i piće. Nasuprot partijskih šatora grupa nalazi se veliki šator uprave škole. Između je sportski teren. Na travi staze za trčanje su označene trakama. Zabava može početi.

Trča se samo oko 60 do 100 metara, ovisno o dobi i spolu. Ali postoji i trčanje za parove, gdje je desna noga jednog vezana za lijevu nogu drugog. Neki su u tome vrlo zgodni, za većinu to postaje zabava. Trke u vrećama se rade u štafeti, na prekretnici ih trkač mora što prije izvaditi iz vreće, a sljedeći trkač što je prije moguće. Varijanta ovoga je trčanje u pantalonama koje su mnogo preširoke, koje se također moraju promijeniti. Izmišljaju se i luđe stvari, kao što je valjanje u nekakvoj ušivenoj prostirci od trske, ali to nisam vidio ove godine.

Nikome nije dozvoljeno da zadrži svoje medalje
Medalje se dodjeljuju, ali niko ne smije zadržati svoju medalju. Skupljaju se u grupu i nakon toga se vraćaju u školu. Za sledeću godinu. Kao što sam rekao, ne radi se o klikerima. Iako neki pokušavaju vrlo fanatično. Čast takođe može biti važan motivator. U međuvremenu, raspoloženje se održava jer svaka grupa svira svoju muziku i izvodi plesove duž sportskog terena.

Nakon mladosti – i duge pauze za ručak – na redu su odrasli. Atmosfera je sada još opuštenija. To je više 'sanuk' nego 'kaankielaa'. Soj učestvuje u sportskom dijelu. I ja imam ulogu. U određenom trenutku se zove moje ime, signal da se javim da okačim medalje pobjednicima. Počasni posao. Na kraju su muzičke stolice i grupe se dijele nagrade. Kao na primer za najlepše plesne grupe, za najbolju brigu o grupi ili za najviše pobeda. Nagrade se sastoje od kutije piva, šampona, slatkiša i slično, sve lijepo upakovano.

Šta je sa finansijskom stranom stvari? Prvo, postoji 'Buda drvo' kako ga moja žena zove: svako dobrovoljno doprinosi prema svojim mogućnostima. Škola je i ove godine prikupila oko 20.000 bahta. Drugo, hrana, piće i slatkiši su obezbeđeni za svaku grupu. Svi u grupi doprinose. Treće, škola se obratila još jednom sponzoru. Oni znaju da imamo dobro srce za školu i stoga uvijek učestvujemo. Ove godine smo sve počastili sladoledom.

U pet sati završava se sportski događaj. Organizator pušta orkestar da ponovo maršira. Plamen se gasi i zastave se spuštaju. Komprimirani marš zvuči kroz mikrofon. Čišćenje može početi. Ovo se radi brzo i efikasno. Pred mrak, sportski teren je prazan i pust. Omladina je na odmoru do 2. januara, tako da nedelju dana nema jutarnje pompe za doručkom.

Doček Nove godine: nadstrešnica je očišćena i uključena je muzika
Stranke slijede u brzom nizu. Sportski dan je završen. Sa Nove godine na red je došao doček Nove godine. Kod nas boravi Sojina najstarija sestra sa mužem i kćerkom. Kuća je sada za goste. Sestre se dobro slažu. Zauzeti su pripremanjem hrane za novogodišnju noć. Osjećam se pomalo izgubljeno i puzim iza svog laptopa.

Nadstrešnica je očišćena, prostirke na podu i uključena je muzika. U početku dolaze uglavnom starije osobe. Soj nam je rekao da ćemo prikazati snimak naše svadbene zabave. Niko ga još nije vidio, tek je ove godine stavljen na CD. Uzbudljivo je vidjeti sebe ponovo nakon 15 godina. Film impresionira i zbog osjetljivih trenutaka kada se u sliku pojavljuju ljudi koji su preminuli. Kao Sojina majka. Ali jelo i piće se nastavlja. Kada se film završi, prelazimo na karaoke.

Pokloni za djecu.

Ostalo je još oko četiri sata do dočeka Nove godine. Muzika je glasna kako treba. Glasno i neuglasno pjevanje. Još je rano za ples, prvo još alkohola. Upaljena su božićna svjetla na balustradi balkona. Atmosferski je. Soj je mislio da treba umotati poklone za djecu i donio je Sinterklaas papir posebno za tu svrhu. Tako smo imali i matursko veče. Svi praktični pokloni, kao što su sapun ili pasta za zube. Ponekad plišana životinja. Distribucija je bila u tajlandskom stilu: neponovljiva. Izvučeni su brojevi, onda su roditelji tražili kome je poklon namenjen?!?

23:XNUMX: Soj i ja smo izašli na plesni podij
Kad je stigao zadnji sat u godini, Soj i ja smo izašli na plesni podij. Vesela je zabava, ljubiteljima piva i viskija ništa neće nedostajati. Ne piju ni Cola i Fanta. Koristio sam pakovanje crnog vina od 4,5 litara. Na prvom mjestu za mene, ali i nekoliko žena pije. Ne znam da li im se to zaista sviđa. Pjevajući i igrajući idemo do dvanaest sati. Zatim brzo iza kompjutera, preuzimanje fotografija i poželjeti holandskoj porodici srećnu Novu godinu sa prvim fotografijama u godini. Neću vidjeti reakciju domaćeg fronta do sutradan. Ima partijanera koji traju i po sat vremena, ali meni se tako sviđa.

Novogodišnje jutro, idemo zajedno u hram u pola sedam. Zauzeto je u velikoj zgradi pored hrama. Monasi još nisu ovde. Mislim: nismo mogli otići sat vremena kasnije. Ali to ne funkcionira tako. Mora da su svi prošli pored oltara, sipali činiju pirinča u veliku gomilu i seli na mesto pre nego što su monasi stigli.

Ne mogu dugo da preživim da sedim na podu u tajlandskom stilu, pa sedim na kamenoj klupi na ulazu. U jednom trenutku pored mene na kauč stavljaju dječaka od oko 4 godine, jasno sa uputom da tu ostane. Majka (ili baka) ulazi unutra, više je ne vidim. On je dobar dečko, ne miče se. Pozdravljam ga prijateljski i on mi uzvrati osmeh, ali nastavlja da sedi kao kip. Odjednom vidi nekoga koga poznaje, sklizne s kauča i pobjegne.

Govori, molitve, blagoslov i nasi
Vidim da monasi stižu iz monaških odaja, ukupno jedanaest. Četvorica su dječaka, procjenjujem da imaju oko 12 godina. Nije li to jako mlado? Monasi ulaze i kada su postrojeni, drže se govori. Onda čujem kako glava hrama nešto govori. Cijela soba se smije. Glavni monah je očigledno popularan. A onda monasi započinju svoje molitve. Znam ritual do sada. Na kraju, tri puta sa glavom prema zemlji, pređite rukama po kosi i blagoslov je potpun.

U međuvremenu, na dva izlaza iz dvorane hrama, vidio sam ljude kako pune plastične posude prženim pirinčem iz veoma velikog tiganja. Bilo je stotinjak tacni spremnih za ljude koji su izašli. Mislio sam sve dok nemaju premalo. Na moje iznenađenje vidim da moja žena donese dva poslužavnika. To je bilo dozvoljeno, rekla je. Vjerujem joj jer ni sama nije toliko hrabra. Svakako ne pod Budim okom.

Nova godina je počela, sada je vrijeme da se naviknemo na nove godine.

Dragi tajlandski blogeri,
Uživali ste u pričama Jacquesa i svih koji su mu prethodili u serijama 'De Week van' i 'Dagboek? Urednici Thailandbloga pozivaju i vas da se popnete u olovku. Dakle, iseljenici, turisti, ljubitelji Tajlanda, bekpekeri, ukratko, svi koji imaju 'nešto' sa Tajlandom: podijelite svoja iskustva s nama. Pošaljite svoj primjerak kao Word fajl na adresu uredništva. Veličina otprilike 700-1000 riječi, ali ne pravimo galamu ako vaša priča postane malo duža. Ispravljamo greške u jeziku i kucanju besplatno. Mi smo radoznali.