GRAD ANĐELA – Priča o ubistvu u 30 poglavlja (završetak)

Na Thailandblogu možete pročitati prije objavljivanja trilera 'Grad anđela' koji se, kako naslov sugerira, u potpunosti odvija u Bangkoku, a napisao ga je Lung Jan. Danas zadnja dva poglavlja.

Poglavlje 29

Na njegovo iznenađenje, Anong je bila kod kuće u svom stanu. J. je mislila i možda se potajno nadala da je neće biti, ali je skoro odmah otvorila vrata. J. nije očekivao zagrljaj i nije ga dobio. Već je tačno pogodio. Tiho ga je pustila unutra i sjela na sofu.

'Pa curo, upravo sam došao od tvoje tetke i sad znam sve...J. je pokušao da zadrži lagan ton, ali mu je to bilo teško.

'Ti misliš ? “ odgovorila je hladno.

'Zašto mi nisi rekao?'

'Zašto bih? Misliš da znaš sve, a ne znaš ništa...'

'Pa, onda mi sve reci…J. je pokušao da uspostavi kontakt očima s njom, ali nije uspio.

'Ne moram da se branim od nekoga ko snosi odgovornost za smrt mog oca' zvučalo je oštro.

'Da budemo jasni, nisam ja ubio tvog oca.”

„Ali priznajte da jeste. Nisi otišla u Klong Toey na lijep razgovor, zar ne? '

J. nije odgovorio.

'Tako sam i mislio... Ako ne želiš da priznaš, hoću: pomogao sam ocu od početka do kraja u njegovoj osveti...'

'Šta ?!' J. osjeti kako se poznata mučnina ponovo diže.

'Da, dobro ste me čuli. Planiranje, krađa, ubistva. Radio sam na tome i uradio bih to ponovo u trenu… Jedina greška koju smo napravili je bila što smo te podcijenili…”

'Ali zašto ?'

'Svoju tetku i ujaka sam mrzeo svim silama svog bića. Koliko se sjećam, moj ujak je bio drag i ljubazan prema meni prvih godina kada sam živjela s njima. Dobio sam poklone i bio sam razmažen. Tek kasnije sam ga dobro upoznao, predobro. Kad je bio napolju sa svojim prijateljima transformisao se pred mojim očima. Postao je potpuno druga osoba, zloglasna i gruba. Takođe sa mnom. Nisam još imala četrnaest godina kada me prvi put silovao. Nakon toga se izvinio i okrivio svoje pijanstvo, ali me je nakon manje od mjesec dana ponovo silovao. Godinama sam sumnjao da je moja tetka to znala, ali je bila previše kukavica da se suprotstavi tom kopilu. Nije me slučajno smjestila u internat sa časnim sestrama, iz kandži tog izopačenog gada. Tek kad sam otišao na fakultet, uspio sam u velikoj mjeri pobjeći njihovoj kontroli i, prije svega, pobjeći od njega.'

'Ali...'

'ne' žestoko je prekinula J.'pusti me da završim!'

'Neposredno prije nego što sam otišao na fakultet prišao mi je čovjek koji se predstavio kao moj otac. Nisam mogao vjerovati svojim ušima i nisam vjerovao ni riječi od onoga što je rekao u početku. Hteo sam čak da obavestim i policiju, ali me je on strpljivo ubeđivao. Pogotovo što je moja tetka godinama sistematski izbjegavala bilo kakvo pitanje o mojim roditeljima. Kada sam se uverio da je on ono za koga se predstavlja, polako ali sigurno je počeo da me uključuje u svoje planove. Planove koje sam podržavao i zalažem se 100 posto. Uostalom, ujak nije bio samo prljavi silovatelj, punokrvno kopile i kukavica izdajica, već i ubica moje majke. Najsmješnije je što sam novac kojim su se plaćali očevi poslušnici ukrao iz stričevog fonda. Platio je svoje ubice iz svog džepa...” U glasu joj se osjećao trijumf dok je zurila u J. blistavim očima.

Postalo je bolno tiho. Tišina koja je bila i apsolutna i prigušena. Oboje su djelovali povučeno i izbjegavali su pogled jedno drugom. J. dugo nije ništa rekao. Pomislio je na svoj bijes, na svoju frustraciju, na sve stvari koje je želio da joj kaže. Mislio je na hiljadu stvari odjednom, uključujući i nepostavljena pitanja koja su mu prolazila glavom. Bilo mu je stalo do nje, ali iskreno nije znao kako da postupi u ovom slučaju. Znao je da je glupo prekidati ženu kada je potpuno ćutala...

'Nekoliko puta dok sam bio na fakultetu, otac me vodio u planine na zapadu, blizu granice sa Burmom, gdje me učio kako da rukujem oružjem i kako da se branim. Samo je čekalo pravu priliku i ukazalo se prije četiri godine kada se taj Buda iznenada pojavio u Ayutthayi. Vidio sam kako je ujak postao zavisnik od te stvari i zajedno sa ocem sam razradio planove za krađu. Da su dvojica čuvara ubijena pri tom, odluka je mog oca donio za sebe, ali ja sam ubio sobaricu…”

'Šta ? Zašto? '

'Uhvatila je mog ujaka dva puta dok me je tukao, ali ništa nije učinila da tome stane na kraj. Čak i kada sam je na koljenima molio da ide sa mnom u policiju, uzdržala se. Nikad joj to nisam oprostio. NIKAD!'

J. je pročistio grlo "Nećeš mi reći da i ti imaš bilo kakve veze s Tanavatovim ubojstvom?" upitao je, gotovo protivno njegovoj boljoj prosudbi.

'Ne direktno, ne. Ali njegova smrt je jednostavno bila neizbježna. Bilo je, da tako kažem, zapisano u zvijezdama. Bio nam je preblizu. Iz telefonskog razgovora s vama znao sam da je morao da vam se javi tog dana. Pozvao sam ga na ručak tog popodneva. Odmah je podlegao mojim prelepim očima i ispričao mi o sastanku koji je imao s tobom u Wat Po. Predložio sam da ga odvezemo i to ga je ubilo... Znaš, moj otac je htio i tebe da ubije, ali sam se pobrinuo da ne ubije. Iz nekog razloga mi je stalo, ne, stalo mi je do tebe. Bio si prvi čovjek nakon dugo vremena koji me je nasmijao. Uvek si fin prema meni i uprkos razlici u godinama osećao sam se sigurno, da, sigurno sa tobom…' Kada je smogao snage da joj uzvrati pogled, J. je po suzama koje su joj navrle na oči primijetio da je zaista to mislila. Izgledalo je kao da će se otopiti u suzama. Gotovo fizički je mogao osjetiti njenu tugu. Uprkos svemu, bol mu je probio srce. Mrzeo je da je vidi ovakvu: na milost i nemilost ogorčenosti i žaljenja.

'Bože…' Jednom u životu, J. je bio vezan za jezik i nije znao šta da kaže. Taman kad je nešto smislio, ona ga je pobijedila. Sva boja je nestala s njenog lica i pogledala ga je pravo u oči: 'Loša sreća Dino...Ne želim da trunem godinama u prljavoj tajlandskoj ćeliji. Dakle, draga, emisija je gotova. Vidimo se u nekom drugom zivotu…' rekla je uz iskrivljeni i neizmerno tužni osmeh da J. nikada u životu neće zaboraviti.  Prije nego što je uspio reagirati, poput podmazane munje, izvadila je teški revolver ispod jastuka na sofi, stavila cijev u usta, zatvorila oči i povukla obarač.

Nekoliko sekundi sjedio je zbunjen, a onda urlao što je glasnije mogao u noć'Zašto?!Ali nije dobio odgovor iz tihe tame... To nije bila noćna mora, ali je svim vlaknima svog tijela poželio da to jeste. Bilo je užasno, ali ne i noćna mora. Na trenutak, samo trenutak, J. se nadao da je poludio. Ludilo svakako nije bilo zabavno, ali što se njega tiče, nije bilo ništa u poređenju sa užasom koji mu se upravo odigrao pred očima... J. je pao na koljena kao zapanjen. Glava mu je pala naprijed kao da je bila preteška za podnošenje, i grčevito je stezao ruke oko grudi. Nije shvatio da ga je nazvao, ali Kew ga je tako pronašao nekoliko sati kasnije. Zabrinut, osetio je kako se J. ramena tresu, lagana i pravilna, skoro kao da plače. Ali to nije dolazilo u obzir. J. to nikada ne bi uradio...

Poglavlje 30

Bilo je prirodno da su J. trebale sedmice da obradi ono što se dogodilo. Slomljen čovjek, nakon Anongove oproštajne ceremonije i kremacije, otišao je u Chiang Mai i dopustio da ga se udavi u poslu u nadi da će vrijeme zacijeliti rane. J. se dosta izolovao, a njegovi bliski saradnici kao što su Kaew i Wanpen su ga što manje uznemiravali. Vodio je usamljenu bitku sa svojim samosažaljenjem i samookrivljavanjem, ali je takođe shvatio da mora da se sabere po svaku cenu. Tek dva mjeseca kasnije ponovo je otišao vozom i naravno sa Samom u Grad anđela gdje je ljudima hitno trebao njegov savjet o kupovini velike serije antičke keramike Sawankhalok i Celadon.

Nazad u potkrovlju, za razliku od Sama, trebalo mu je dosta vremena da se smiri. Previše toga se dogodilo u posljednjih nekoliko mjeseci, a bolna sjećanja su još uvijek bila previše svježa.  bura Boba Dylana i robusni Romeo & Juliet Corona su mu pomogli dok se smjestio na svojoj terasi kako bi tradicionalno uživao u zalasku sunca, koji je Wat Arun i rijeku obojio u tamno ružičasto i zlatnu boju. Očigledno zadovoljan Sam zijevnuo je i protegnuo se. J. je zijevao još dublje ako je moguće i takođe se protezao. Na trenutak je osetio tačno gde ga je taj ludak udario u rame... Ova rana zacelila je neverovatno brzo, ali rana koju je ovaj slučaj ostavio u njegovoj duši nesumnjivo će još dugo da boli... Zgrabio je svoju tek izlivenu čašu. i mislio da mora da se složi sa svojim sunarodnikom Džordžom Bernardom Šoom. Stari div se ponekad ponašao kao prokleti Britanac, ali se složio oko jedne stvari: viski je bio kao tečno sunce. Zadržao je kristale tumbler sa rokom dospijeća od 25 godina Highland Park na svetlosti zalazećeg sunca. U mislima je pozdravio svoje keltske pretke koji su došli na briljantnu ideju Viski ili da destilira vodu života iz žitarica. Polako je zavrtio viski, gledao kako suze polako kapaju na zid i zamišljeno podigao čašu do nosa. Dim tresetne vatre, slanost mora. Otpio je gutljaj i uzdahnuo. Balzam za ranjenu dušu. Upravo ono što mu je sada trebalo. Boca je bila veoma cijenjen rođendanski poklon od Kaewa.

Tiens, ako ste govorili o đavolima... Kaew je odjednom stajao pored njega na terasi u svoj svojoj zaokruženosti. 'Pustila sam se unutra, jer zbog glasnog blejanja i držanja tvog dečka Dylana nisi čula zvono....'

'Šta radiš? '

'Mislio sam da bi ti trebalo malo ometanja, pa sam došao po tebe... Možeš li da odeš da radiš ono što si oduvijek volio raditi...'

J. se pretvarao da ozbiljno razmišlja o ovoj ponudi, stavio je ruku preko Kaewsovog ramena i onda, sa osmehom od uha do uha, rekao:Mislim da to neće raditi bez problema. Svi su u braku ili imaju ljubomornog dečka...'

'onda u pab', odgovorio je Kaew koji se već cerekao. Nekoliko minuta kasnije nestali su u raširenim rukama Grada anđela u – uzaludnoj – nadi da će zauvijek ostati suh…