Optička iluzija kao umjetnička forma u Koratu
Svaki put kada (volonteriramo) radimo u Fondaciji Kuća milosrđa, odvajamo vrijeme i za sebe. Obično idemo preko tri sedmice. Dve nedelje za posao, a zatim manje od nedelju dana za razgledanje Tajlanda. Mogu li sva iskustva potonuti i vratit ćemo se kući barem donekle odmorni. Ove godine Henny i ja smo se skrasili u Nakhon Ratchasimi ili Koratu.
Odlučili smo da posljednji dan praznika pretvorimo u dan muzeja. Na stolu hotela vidjeli smo brošuru neke vrste umjetničke izložbe: Umjetnost Korata. Bilo je i na našoj karti. Pošto nikada nismo imali kartu sa songtheaw linije, uvek moramo da pitamo koji songtheaw da imamo. Ne govorimo tajlandski i stoga zavisimo od engleskog jezika primaoca.
Gospođa na autobuskoj stanici je bila od velike pomoći. Parkirala nas je na stolicu u čekaonici i nakon desetak minuta dovela nas je na pjesmicu. Otišla je odmah i na prvom izlazu je već krenula u pogrešnom smjeru prema našoj karti. Na nekoliko stotina metara smo izašli, ljubazno se zahvalili i platili vozaču i zaustavili nasumično pesmom.
Vozač toga nas je stavio na pravu pesmu. Svaki zavoj i skretanje prateći našu mapu dolazili smo u pravom smjeru. Ali…. odjednom se okrenuo i krenuo drugom ulicom, otišao da napuni negdje i mi smo se izgubili. Pitao je vozača, ali nije mogao da pročita karticu.
Počeli smo da hodamo nasumice, ali nam je toga ubrzo bilo dosta. Pa smo negdje pozvonili na vrata. Objasnili i pokazali šta želimo na kartici i fascikli. Žena nas je razumjela i rekla kako da hodamo na tenglishu, ali mi to nismo razumjeli. Ali imala je rješenje: pozvala je muža, koji je poveo auto i odveo nas do muzeja: niz ulicu, skrenite lijevo i nakon nekoliko stotina metara bili smo na odredištu. Njemu i njegovoj supruzi smo se, naravno, puno zahvalili.
Kada smo stigli u muzej, dočekani smo sa velikim poštovanjem. Platili smo i zamoljeni smo da skinemo cipele, a umjesto toga dobili smo platnene papuče. U hramu morate i da skinete cipele, tako da nam to nije bilo čudno. Ali papuče još nismo dobili ni u jednom hramu.
Pozvani smo da posjetimo muzej mahanjem rukom. Sve su to sobe sa muralima. Ponekad su nastavili na podu: stoga obuli cipele i papuče. Blizu svake slike bio je znak na tlu. U blizini je visila fotografija kako možete snimiti sliku na film.
Jedna ili više osoba je uvijek nedostajalo na slici. Namjera je bila da jedan od posjetitelja stane u sliku, a da se drugi posjetitelj slika sa markacije. Nedovršena slika je bila dobro osvijetljena, tako da ste mogli (i trebali) raditi bez blica. Fantasticno.
Bili smo jedini posjetioci i odlično smo se proveli fotografirajući se nekoliko sati. Slike su izradili tajlandski umjetnici.
Podnio Adelbert Hesseling