Mjanmarski ribar vraća se kući nakon 22 godine robovskog rada

Posljednji put kada je burmanski rob zatražio da ide kući, skoro je pretučen na smrt. Ali sada, nakon još 8 godina prinudnog rada na brodu u dalekoj Indoneziji, Myint Naing je bio spreman riskirati sve kako bi ponovo vidio svoju majku. Noći su mu bile ispunjene snovima o njoj, ali vrijeme je polako izbacivalo njeno lice iz njegovog sjećanja.

Pa se bacio na zemlju i uhvatio kapetana za noge kako bi molio za slobodu. Tajlandski skiper je zalajao, dovoljno glasno da svi čuju, da će Myint biti ubijen ako pokuša napustiti brod. Odbacio je ribara i vezao mu ruke i noge. Myint je ostao vezan za palubu tri dana na suncu ili kiši, bez hrane i vode. Pitao se kako će biti ubijen. Da li bi njegovo tijelo bacili u more kako bi ga odnijelo negdje na kopno, kao i ostala tijela koja je vidio? Da li bi ga upucali? Ili bi mu samo odsjekli glavu, kao što je ranije vidio?

Nikada više neće vidjeti svoju majku. Jednostavno bi nestao, a majka ne bi znala ni gdje da ga nađe.

Istražite Associated Press 

Svake godine hiljade ljudi poput Myinta bivaju na prevaru regrutovane i prodane u mračno podzemlje ribarske industrije. Radi se o okrutnoj trgovini koja je već decenijama javna tajna u jugoistočnoj Aziji, a beskrupulozne kompanije se oslanjaju na robove za snabdevanje ribom velikih supermarketa i prodavnica širom sveta.

U sklopu jednogodišnje istrage o ovom poslu vrijednom više milijardi dolara, Associated Press je intervjuisao više od 340 sadašnjih i bivših robova, lično ili pismeno. Priče koje pričaju jedna za drugom su zapanjujuće slične.

Myint Naing

Myint je čovjek mekog glasa, ali sa žilavom snagom nekoga ko je naporno radio cijeli život. Bolest mu je djelimično paralizirala desnu ruku, a usta su mu stisnuta u usiljenom poluosmehu. Ali kada on zaista prasne u smeh, vidite bljeskove dečka kakav je nekada bio, uprkos svemu što se dogodilo u toj 22-godišnjoj odiseji.

On dolazi iz malog sela na uskom, prašnjavom putu u državi Mon u južnom Mjanmaru i najstariji je od četiri dječaka i dvije djevojčice. Godine 1990. njegov otac se udavio dok je pecao, ostavljajući ga odgovornim za porodicu u dobi od 15 godina. Pomagao je u kuvanju, pranju rublja i brizi o braći i sestrama, ali je porodica još više klizila u duboko siromaštvo.

Dakle, kada je brzogovorni čovjek posjetio selo tri godine kasnije s pričama o poslu na Tajlandu, Myint je lako namamio. Agent je ponudio 300 dolara za samo nekoliko mjeseci rada, dovoljno da neke porodice prežive godinu dana. On i brojni drugi mladići brzo su se potpisali.

Njegova majka Khin Than nije bila tako sigurna. Imao je samo 18 godina, bez obrazovanja ili iskustva na putovanju, ali je Myint stalno molio majku, tvrdeći da neće dugo biti odsutan i da "tamo" već rade rođaci koji mogu da ga drže na oku. Na kraju je majka pristala.

Početak putovanja

Niko od njih to nije znao, ali je u tom trenutku Myint krenuo na putovanje koje će ga odvesti hiljadama milja od njegove porodice. Nedostajali bi mu rođenja, smrti, vjenčanja u njegovom selu i malo vjerovatna tranzicija njegove zemlje iz diktature u neravnu demokratiju. Dvaput bi pobjegao od brutalnog prinudnog rada ribarskog čamca, da bi shvatio da nikada ne može pobjeći iz sjene straha.

Ali na dan kada je napustio svoj dom 1993. godine, Myint je vidio samo svijetlu budućnost. Broker je žurno naterao svoje nove regrute da pokupe njihov prtljag i, dok je Myintova 10-godišnja sestra brisala suze sa obraza, muškarci su otišli iz sela zemljanim putem. Majke mu nije bilo kod kuće, nije imao priliku ni da se pozdravi.

Thai fishing

Tajland zarađuje 7 milijardi dolara godišnje od industrije morskih plodova koja se oslanja na radnike iz najsiromašnijih dijelova zemlje te iz Kambodže, Laosa i posebno Mjanmara. Broj migranata se procjenjuje na 200.000, od kojih većina radi na crno na moru. 

Kako prekomjerni ribolov čini ribolov u obalnim područjima Tajlanda više neisplativim, koćari su primorani da se upuste dalje u bogate strane vode. Ovaj opasan posao drži ljude na moru mjesecima ili čak godinama s lažnim tajlandskim ličnim dokumentima, gdje ih skiperi nekažnjeno drže zarobljenim. Iako zvaničnici tajlandske vlade to poriču, dugo su bili optuženi da zatvaraju oči pred takvim praksama.

Tual, Indonezija

Nakon jednostavnog prelaska granice, grupa se drži skrivena u maloj šupi negdje na Tajlandu mjesec dana sa malo hrane. Myint i ostali ljudi su zatim ukrcani u čamac. Nakon 15 dana na moru, konačno smo pristali na krajnjem istoku Indonezije. Skiper je viknuo svima na brodu da su sada njegovo vlasništvo uz riječi koje Myint nikada neće zaboraviti: „Vi Burmanci više nikada nećete ići kući. Prodan si i nema ko da te spasi.”

Myint se uspaničio i bio je zbunjen. Mislio je da će ići na pecanje u tajlandske vode na samo nekoliko mjeseci. Umjesto toga, dječaci su odvedeni na indonežansko ostrvo Tual u Arafurskom moru, jedno od najbogatijih ribolovnih područja na svijetu, opskrbljeno tunom, skušom, lignjama, škampima i drugim unosnim vrstama ribe za izvoz.

Na moru

Myint radi na brodu sedmicama na otvorenom moru i živi samo od riže i dijelova ulova koji se ne mogu prodati. U vrijeme najveće gužve, muškarci ponekad rade 24 sata na dan kako bi donijeli pune mreže ribe. Kao voda za piće, ljudi su primorani da piju prokuhanu morsku vodu lošeg ukusa.

Plaćao je samo 10 dolara mjesečno, a ponekad i ništa. Lijekovi nisu dostupni. Tajlanđanin će prebiti svakoga ko uzme pauzu ili se razboli. Myintu je jednom bacio komad drveta u glavu jer nije radio dovoljno brzo.

Godine 1996, nakon tri godine, Myintu je bilo dosta. Oskudan i nostalgičan, čekao je da njegov brod ponovo pristane u Tual. Zatim je otišao u kancelariju u luci i zamolio prvi put da ide kući. Na njegov zahtjev je odgovoreno udarcem šlemom u glavu. Krv je šiknula iz rane i Myint je morao objema rukama držati ranu. Tajlanđanin koji ga je udario ponovio je riječi koje je Myint ranije čuo: „Nikada nećemo pustiti burmanske ribare. Čak ni kada umreš.” Tada je prvi put pobjegao.

Užasni uslovi na brodu

Skoro polovina muškaraca iz Burmana koje je intervjuisao AP izjavila je da su pretučeni ili da su bili svjedoci zlostavljanja drugih. Bili su primorani da rade gotovo bez prestanka, gotovo bez plate, sa malo hrane i prljavom vodom. Tukli su ih otrovnim repovima raža i zatvarali u kavez ako bi zastali bez dozvole ili pokušali da pobjegnu. Radnici na nekim čamcima su ubijeni jer su radili presporo ili pokušavali da preskoče brod. Brojni burmanski ribari su zaista skočili s broda u vodu jer nisu vidjeli drugi izlaz. Myint je nekoliko puta vidio napuhana tijela kako plutaju u vodi.

Moluka 

Ostrva raštrkana po Molukanskim ostrvima u Indoneziji, poznata i kao Ostrva začina, dom su hiljadama ribara koji su pobjegli iz svojih čamaca ili su ih napustili njihovi kapetani. Kriju se u džungli, neki imaju vezu sa domorodačkom ženom, kako bi se zaštitili od hvatača robova. I dalje je rizično, ali je jedan od rijetkih načina da se... -da nađem neki privid slobode.

Život na farmi

Indonežanska porodica brinula se o izbjeglicu Myintu dok se nije izliječio. Tada su mu ponudili hranu i sklonište u zamjenu za rad na njihovoj farmi. Pet godina je živio ovim jednostavnim životom, pokušavajući da izbriše sjećanja na užase na moru. Naučio je tečno govoriti indonežanski jezik i razvio je ukus za lokalnu hranu, iako je bila mnogo slađa od slanih burmanskih jela njegove majke.

Ali nije mogao zaboraviti svoje rođake u Mjanmaru ili prijatelje koje je ostavio na brodu. Šta im se dogodilo? Jesu li još bili živi?

U međuvremenu se svijet oko njega mijenjao. Godine 1998. pao je dugogodišnji indonezijski diktator Suharto i činilo se da je zemlja na putu ka demokratiji. Myint se stalno pitao jesu li se stvari na brodovima također promijenile.

Godine 2001. čuo se od kapetana koji je ponudio da vrati ribare u Mjanmar ako su voljni da rade za njega. Myint je bio odlučan da pronađe put kući i tako se osam godina nakon što je prvi put stigao u Indoneziju, vratio na more.

Međutim, kada se ukrcao, odmah je znao da je upao u istu zamku. Rad i uslovi bili su užasni kao i prvi put, a i dalje ništa nije plaćeno.

Bježi po drugi put

Nakon devet mjeseci na moru, kapetan je prekršio obećanje i rekao posadi da će ih ostaviti da se sami vrate na Tajland. Bijesan i očajan, Myint je ponovo tražio da mu se dopusti da ode kući, nakon čega je ponovo stavljen u lance na tri dana.

Myint je tražio nešto, bilo šta, da otvori bravu. Prsti mu nisu radili, ali je uspio da dobije mali komad metala. Satima je tiho radio pokušavajući da otključa bravu. Konačno se začuo škljocaj i lanci su skliznuli s njega. Myint je znao da nema mnogo vremena jer ako ga uhvate, smrt će brzo doći.

Nešto iza ponoći zaronio je u crnu vodu i doplivao do obale. Zatim je bez osvrtanja otrčao u šumu sa svojom odjećom natopljenom morskom vodom. Znao je da mora nestati. Ovaj put zauvijek!

Ropstvo u ribarskoj industriji.

Ropstvo u ribarskoj industriji postalo je gore. Tajland je brzo postajao jedan od najvećih svjetskih izvoznika morske hrane i trebao je sve više i više jeftine radne snage. Brokeri su varali, prisiljavali, drogirali i kidnapovali radnike migrante, uključujući djecu, bolesne i invalide.

Trgovina robljem u ribarskoj industriji jugoistočne Azije je izuzetna po svojoj otpornosti. U posljednjih deset godina, autsajderi su postali sve svjesniji ovih zloupotreba. Američka vlada je posebno pozvala Tajland da iz godine u godinu preduzme mjere. Međutim, ništa se nije dogodilo.

Misli o domu

Myint je sada po drugi put pobjegao i sakrio se u kolibu u džungli. Tri godine kasnije razbolio se od nečega što je izgledalo kao moždani udar. Činilo se da mu je nervni sistem otkazao, zbog čega mu je stalno hladno uprkos tropskoj vrućini. Kada je bio previše bolestan da bi radio, ista indonežanska porodica brinula se o njemu s ljubavlju koja ga je podsjećala na njegovu vlastitu porodicu. Zaboravio je kako mu majka izgleda i shvatio je da bi njegova omiljena sestra sasvim dobro odrasla. Mislila bi da je mrtav.

Ono što nije znao je da je njegova majka imala iste misli o njemu. Još nije odustala od njega. Molila se za njega svakog dana kod malog budističkog oltara u svojoj tradicionalnoj kući na štulama i svake godine pitala gatare o svom sinu. Uvjeravali su je da je on još uvijek živ, ali negdje daleko gdje će biti teško pobjeći.

U jednom trenutku, drugi Burmanac mi je rekao da Myint radi u ribarskoj industriji u Indoneziji i da je oženjen. Ali Myint nikada nije želio da bude vezan za zemlju koja mu je uništila život. “Nisam želio ženu Indonežanku, samo sam želio da se vratim kući u Mjanmar”, rekao je nakon toga. “Volio bih biti u Burmi sa ženom i dobrom porodicom.”

Nakon osam godina u džungli bez sata ili kalendara, vrijeme je počelo blijediti za Myinta. Sada u svojim 30-im godinama, počeo je vjerovati da je kapetan bio u pravu: stvarno se nije moglo zaobići.

Dobo

Nije mogao da se obrati policiji ili lokalnim vlastima, jer se plašio da bi ga mogli predati kapetanima na odštetu. Budući da nije mogao kontaktirati kuću, bojao se i da će kontaktirati ambasadu Mjanmara jer bi ga to razotkrilo kao ilegalnog migranta.

Godine 2011. usamljenost mu je postala prevelika. Preselio se na ostrvo Dobo, gde je čuo da ima više Burmanaca. Tamo su on i još dvojica odbjeglih muškaraca uzgajali paprike, patlidžane, grašak i pasulj dok policija nije uhapsila jednog od njih na pijaci. Taj čovjek je zaista stavljen na čamac, razbolio se i umro na moru. Myint je tada zaključio da, ako želi da preživi, ​​mora biti oprezniji.

Sloboda

Jednog dana u aprilu, prijatelj mu je došao s vijestima: AP je objavio izvještaj koji povezuje ropstvo u industriji morske hrane s nekim od najvećih američkih supermarketa i kompanija za hranu za kućne ljubimce, a indonežanska vlada je pozvana da počne spašavati sadašnje i bivše robove na ostrvima. Do tog trenutka, više od 800 robova ili bivših robova je već pronađeno i vraćeno u domovinu.

Ovo je bila njegova šansa. Myint se prijavio službenicima koji su došli u Dobo, sa njima se vratio u Tual, gdje je jednom bio rob, ali ovoga puta da bi postao slobodan sa stotinama drugih ljudi.

Nakon 22 godine u Indoneziji, Myint je konačno mogao da se vrati kući. Ali šta će, pitao se, pronaći?

Dom

Vožnja avionom od Indonezije do najvećeg grada Mjanmara, Jangona, bila je zastrašujuća prva za Myint. Nakon što je stigao, izašao je iz zgrade aerodroma noseći mali crni kofer sa šeširom i košuljom koje mu je neko dao. To je bilo sve što je mogao pokazati nakon dugog boravka u inostranstvu.

Myint se vratio kao stranac u svoju zemlju. Mijanmarom više nije vladala tajna vojna vlada, a opoziciona liderka Aung San Su Kyi bila je slobodna od višegodišnjeg kućnog pritvora i sada je u parlamentu.

“Osjećao sam se kao turista,” rekao je, “osjećao sam se Indonežanom.”

Hrana je bila drugačija, a i pozdrav je bio drugačiji. Myint se rukovao s jednom rukom na srcu, na indonežanski način, umjesto da pravi wai rukama kao što je uobičajeno u Burmi.

Čak mu se i jezik činio stranim. Dok je sa drugim bivšim robovima čekao autobus za svoje selo u državi Mon, oni nisu govorili na svom burmanskom jeziku, već na indonezijskom jeziku Bahasa.

„Ne želim više da govorim tim jezikom jer sam mnogo patio“, rekao je. “Sada mrzim taj jezik.” Ipak, on i dalje upada u upotrebu indonežanskih riječi.

Najvažnije od svega, nije se promijenila samo njegova zemlja nego i on sam. Otišao je kao dječak, ali se vratio kao 40-godišnji muškarac koji je bio rob ili se skrivao pola života.

Emocionalno okupljanje

Kada je Myint stigao u selo, počele su se javljati emocije. Nije mogao da jede i stalno je prolazio rukama kroz kosu. To mu je postalo previše i on je briznuo u jecaj. „Život mi je bio toliko loš da me boli mnogo razmišljati o tome“, kaže on prigušenim glasom. „Nedostajala mi je majka.“ Pitao se da li će i dalje prepoznati svoju majku i sestru i obrnuto, da li će prepoznati njega.

Dok je tražio svoju kuću, udario je glavom pokušavajući da se seti kako hoda. Putevi su sada bili asfaltirani i bilo je raznih novih zgrada. Protrljao je ruke i uzbudio se kada je prepoznao policijsku stanicu. Sada je znao da je blizu. Trenutak kasnije ugledao je punašnu Burmanku i odmah je znao da je to njegova sestra.

Uslijedio je zagrljaj, a suze koje su potekle bile su od radosti i žalosti za svim izgubljenim vremenom koje ih je razdvojilo. “Brate moj, tako je dobro što si se vratio!” jecala je. “Ne treba nam novac! Sada si se vratio, to je sve što nam treba.”

Ali on još nije vidio svoju majku. Myint je zabrinuto gledao niz cestu dok je njegova sestra birala broj telefona. A onda je ugledao malu i delikatnu ženu sa sedom kosom kako mu prilazi. Kada ju je vidio, zaplakao je i pao na zemlju i zario lice objema rukama. Pustila ga je i uzela u naručje. Milovala ga je po glavi i držala kao da ga nikada neće pustiti.

Myint, njegova majka i njegova sestra hodale su ruku pod ruku do jednostavne kuće na štulama iz njegove mladosti. Na prednjoj strani kapije čučnuo je na koljenima, a na glavu mu je polivena voda sa tradicionalnim tamarindskim sapunom da ga očisti od zlih duhova.

Kada mu je sestra pomogla da opere kosu, njegova 60-godišnja majka je prebledela i pala na bambusove merdevine. Uhvatila se za srce i hvatala vazduh. Neko je vrisnuo da više ne diše. Myint je dotrčao do nje s mokrom kosom i upuhnuo joj zrak u usta. "Otvori oci! Otvori oci!" viknuo je. Od sada ću se brinuti za tebe! Ja ću te usrećiti! Ne želim da se razboliš! Opet sam kod kuće! ”

Njegova majka je polako došla k sebi i Myint ju je dugo gledao u oči. Konačno je bio slobodan da vidi lice svojih snova. Nikad ne bi zaboravio to lice.

(povremeno slobodno) prevedena na engleski priča MARGIE MASON, Associated Press