Sažeta istorija Kineza na Tajlandu, odbacivanje i integracija

'Kineski turisti preplavljuju Tajland', povremeno čitate u štampi. Ali to nije ništa novo, to se dešava već dva veka. Poznato je da su Kinezi odigrali veliku ulogu u razvoju Tajlanda u mnogim oblastima. Ova zajednica je neraskidivo povezana sa modernizacijom i razvojem Tajlanda, ali nije prošla bez svojih borbi.

Oni su najveća grupa Kineza izvan svoje zemlje porijekla i ujedno najintegrisanija zajednica u poređenju sa drugim zemljama jugoistočne Azije. Velika većina se sada identificira kao Tajlanđani. Mala, ali rastuća manjina čuva kineske običaje i govori jezik.

Polovina svih premijera i poslanika na Tajlandu i 1767 posto velikih poslovnih ljudi su Kinezi. Dobra procjena kaže da se to odnosi na četrnaest posto stanovništva Tajlanda općenito. Tajlandski kraljevi također pokazuju ovu sliku, ali u većoj mjeri. Na primjer, otac kralja Taksina (vladao 1782-XNUMX) bio je kineski imigrant i poreznik, i često je sarađivao sa Kinezima. Kralj Rama I i Rama VI bili su pola Kinezi, a pokojni kralj Bhumibol (Rama IX) je bio jednu četvrtinu.

Migracija Kineza na Tajland

U eri Ayutthaya (1350 – 1767) postojali su bliski trgovinski odnosi sa Kinom sa malom kineskom zajednicom. Tokom i nakon vladavine kralja Taksina (1767 – 1782), trgovina i druge privredne aktivnosti u tadašnjem Sijamu su naglo porasle. Ovo je posebno bio slučaj za vrijeme i nakon vladavine kralja Mongkuta (1851-1868) koji je zaključio Bowring ugovor sa Britancima, a kasnije i sa drugim zemljama u kojima su stranci dobili mnoge trgovinske privilegije. Kineska zajednica je takođe imala koristi od ovoga.

Zato što su Tajlanđani još uvijek bili vezani za to nai-phrai (lord-servant) – koji je onemogućavao njihovu upotrebu kao radnici – započeo je veliki migracioni tok Kineza, uglavnom iz jugoistočnih primorskih provincija. Bili su jeftini, fleksibilni i marljivi. Između 1825. i 1932. sedam miliona Kineza našlo je put do Tajlanda kao radni migranti, mnogi su se vratili u Kinu, ali je najmanje nekoliko miliona ostalo. Oko 1900. godine, stanovništvo Bangkoka navodno je bilo pola Kinesko. U početku su dolazili samo muškarci, vođeni neimaštinom i ratovima u domovini, uglavnom bez novca i često bolesni, da bi nakon 1900. godine došlo i mnogo žena.

Njihove prve aktivnosti

Kineski migranti su išli da rade kao građevinski radnici, brodogradilišta i kuli; kopali su kanale, kasnije radili na železnici i kontrolisali sam-lo's (biciklistički taksiji). Radili su kao zanatlije u kovačkim radnjama, a manji broj su postali trgovci, preduzetnici ili poreznici. Neki su postali bogati i moćni.

Trgovina pirinčem, u to vrijeme daleko najvažnijim izvoznim proizvodom, između 1850. i 1950. godine porasla je za 15 puta. Kinezi su plovili niz kanale sa svojim čamcima da bi kupili pirinač, osnovali su mlinove riže (čuveni Khao San Road znači 'Ulica oljuštene riže') i zajedno su radili na upravljanju svojim finansijama.

Uredništvo: SAHACHATZ/Shutterstock.com

Rastuće bogatstvo i veze s kraljevskim dvorom, 1800-1900

Njihove trgovinske veze koristile su drugim kineskim zajednicama u ostatku Azije. Oni koji su dobro obrađivali i stekli bogatstvo uspostavljali su veze s kraljevskim dvorom, dobijali titule i s vremena na vrijeme davali svoje kćeri u hareme kralja Mongkuta i Chulalongkorna. Postojao je zajednički interes između kraljevskog dvora i bogatije kineske zajednice. Dva primjera.

'Khaw Soo Cheang je osnivač plemenite porodice 'na Ranong'. Godine 1854., u dobi od dvadeset pet godina, stigao je u Penang u Maleziji, gdje je nakratko radio kao radnik. Preselio se u Ranong na Tajlandu, gdje je radio kao poreznik u industriji lima u Ranongu, Chumphonu i Krabiju. Uvezao je više kineskih radnika, porastao u bogatstvu i prestižu, nakon čega ga je kralj imenovao za guvernera provincije Ranong. Svih njegovih šest sinova će postati guverneri južnih provincija.

Jin Teng ili Akorn Teng, rođen 1842. godine, predak je porodice Sophanodon. Sa osamnaest godina stigao je u Bangkok gdje je radio u brodogradilištima i kao kuhar. Kasnije se fokusirao na trgovinu i pozajmljivanje novca. Otišao je u Chiang Mai gdje se oženio ženom iz Taka koja je imala neke veze s kraljevskim dvorom. Postao je sakupljač poreza za biznise u opijumu, tikovini, prostituciji i kockanju, što je bio glavni izvor prihoda za tadašnju državu. Godine 1893. preselio se u Bangkok gdje je vodio pet mlinova pirinča, pilanu, brodogradilište i tarifni biro. Njegov sin je otišao u bankarstvo.

Ali nije bilo sve torta i jaja: u 19^e vijeka, bilo je nekoliko bitaka između tajlandskih vojnika i kineskih poslovnih grupa koje su odnijele čak 3.000 žrtava, kao što je u Ratchaburiju 1848. i drugdje kasnije 1878. Kineska tajna društva zvana ang-yi (takođe nazvana Trijade ili guanxi) su se protivila vladine službenike i ubiti neke. Bilo je i tenzija i nasilja između različitih kineskih grupa: Teochew, Hakka, Hainanese i Hokkiens. To je dovelo do Zakona o tajnom društvu 1897. godine, koji je zabranio ova tajna društva. Međutim, oni će zadržati određeni utjecaj do danas.

kineska četvrt

Otpor i ugnjetavanje, 1900-1950

Godine nakon 1900. do otprilike 1950. uglavnom su obilježene pojavom otpora kineskom utjecaju, zajedno sa sve nižim stepenom integracije.

 Kralj Čulalongkorn (Rama V, vladao 1868-1910) postepeno je ukinuo ropstvo i sistem sakdina kmetova, tako da su na kraju njegove vladavine mnogi Tajlanđani bili oslobođeni da se takmiče sa gotovo potpuno kineskim radnim stanovništvom.

Kralj Vajiravudh (Rama VI, vladao 1910-1926) je bio svjestan toga. Neposredno prije stupanja na prijestolje, svjedočio je štrajku kineskih radnika u Bangkoku koji je gotovo paralizirao grad, paralizirajući trgovinu i ometajući opskrbu hranom.

Vajiravudh, i sam napola Kinez, napisao je u svojoj knjizi "Jevreji Istoka" oko 1915. godine, sljedeće:

“Znam da ima mnogo ljudi koji pozdravljaju kineske imigrante jer doprinose rastu stanovništva i razvoju prosperiteta ove zemlje. Ali izgleda da zaboravljaju drugu stranu ovog pitanja: Kinezi nisu stalni doseljenici i tvrdoglavo odbijaju da se prilagode i ostanu stranci. Neki to žele, ali ih njihove tajne vođe zaustavljaju. Oni stvaraju bogatstvo, ali Kina ima više koristi od Tajlanda. Ovi privremeni stanovnici crpe resurse zemlje poput vampira koji sisaju krv svojih nesretnih žrtava."

Nadalje, svrgavanje kineskog cara (1911) i republikanska djela Sun Yat-Sena viđeni su kao opasnost. Njegove knjige su zabranjene. Optužbe da su Kinezi imali komunističku sklonost bile su uobičajene. Kineske zastave i veličanje kineske "domovine" ojačali su tajlandski nacionalizam. Osnovane su novine pod nazivom 'Thai Thae', 'Pravi Tajlanđani'.

Vajiravudh je poduzeo razne mjere da spriječi utjecaj i integraciju Kineza. Raskinute su ranije bliske i obostrano korisne veze između suda i kineskih privrednika. Kinezi su prikazivani kao 'stranci', profiteri i još gore. Tražio je da svi Kinezi usvoje tajlandska (prezime) imena. (Ova prezimena se još uvijek često mogu prepoznati kao takva po dužini, obično više od 4 sloga.) Morali su ostati pokorni i nije im bilo dozvoljeno da igraju političku ulogu. Prvo su morali da napuste svoj kineski identitet. Ova politika prisilne asimilacije, kulturnog potiskivanja i nametnute društvene dominacije trajala je otprilike do 1950. godine.

I štrajkovi koje su organizovali sindikati Kineza, kao što su u industriji lima (1921), tramvaju (1922), pristaništima (1925) i u fabrikama odeće (1928), dali su povoda za negativnu ocenu Kineska zajednica.

U to vrijeme je princ Chulachakrabonse primijetio: 'Upravo zbog prisustva Kineza potrebna nam je odbrana ne samo od stranih opasnosti nego i od unutrašnjih problema'.

Kasnije su tajlandske vlade ograničile kinesko obrazovanje i zabranile kineske novine. Svekineske škole više nisu bile dozvoljene, a nastava kineskog jezika bila je ograničena na 2 sata sedmično.

Thumkatunyoo fondacija sa pozadinom plavog neba, Bangkok,

Integracija

To se uglavnom dešavalo od Drugog svetskog rata. Važan faktor u tome je bila relativno laka mogućnost dobijanja tajlandskog državljanstva. Prema tajlandskom zakonu do XNUMX-ih, svako rođeno na tlu Tajlanda mogao je dobiti tajlandsko državljanstvo uz određeni trud i novac.

Velika većina je to učinila uprkos negodovanju na tajlandsku birokratiju. Botan opisuje ovu postepenu integraciju na odličan način u svojoj knjizi 'Pisma sa Tajlanda' (1969). Glavni lik u toj knjizi, kineski imigrant prve generacije, nije baš razumio Tajlanđane i njihove navike i običaje. Smatra ih lijenima i rasipnima, ali ih počinje cijeniti do kraja knjige, kada upoznaje svog budućeg vrijednog tajlandskog zeta. Njegova djeca se, na njegovu veliku žalost, ponašaju kao Tajlanđani, prateći posljednju modu.

1950. dalja imigracija Kineza potpuno je zaustavljena. Konkretne mjere protiv kineskog uticaja tada nisu postojale. Ostaci stare antipatije prema Kinezima, međutim, ponekad su još uvijek bili vidljivi. Tokom XNUMX-ih, tokom perioda borbe protiv komunizma, plakati su prikazivali (komunističku) kinesku vlast nad bijednim i siromašnim seljacima.

Možemo sa sigurnošću reći da se danas bivša kineska zajednica gotovo u potpunosti utopila u tajlandsko okruženje i gotovo u potpunosti preuzela taj identitet.

I onda pitanje: da li je uprkos ili zahvaljujući svim onim anti-kineskim mjerama iz prošlosti postignuta gotovo potpuna integracija ljudi kineskog porijekla? U stvari, Kineski Tajlanđani, kako ih još uvijek često zovu, počeli su se osjećati i ponašati više 'Talanđani' od originalnih Tajlanđana.

Izvori:

• Pasuk Phongpaichit, Chris Baker, Tajland, Ekonomija i politika, 1995.
• Informacije iz Muzeja rada u Bangkoku, ljubaznošću Roba V.
• Wikipedia Thai Chinese
• Botan, Pisma sa Tajlanda, 1969
• Jeffrey Sng, Pimpraphai Bisalputra, Istorija tajlandsko-kineskog, 2015.

Video o kineskoj zajednici na Tajlandu, sa naglaskom na njihov rad. Prekrasne slike, ali nažalost samo na tajlandskom.