Kako bi bilo...

U posljednje vrijeme stalno se prisjećam Tajlanđana koje sam slučajno sreo tijekom jedne od svojih brojnih foto ekspedicija kroz glavni grad Tajland. Što je s njima nakon strašne poplave posljednjih mjeseci...?

Prije nekog vremena radio sam u Bangkoku - ja sam fotograf - i tražio sam prikladne lokacije za snimanje serije na kojoj radim. Ispod autoceste kod Khlong Toeya pronašao sam sjajan fotogeničan dio Bangkoka. Mjesto gdje ne dolazi puno turista, nema mjesta za zabavu. Bila je sredina dana, bez blještavila i glamura, bez restorana ili hrama na vidiku.

Na mostu koji je premošćivao khlong zatekao sam grupu Tajlanđana kako jedu na travnjaku. Gledali su me iznenađeno kao i ja njih. Nije razumjela što tamo radim, jasno prepoznatljiva kao farang. Ne neprijateljski nego znatiželjno i prije nego što sam se snašao, djeca su mi stajala iza ramena i gledala što fotografiram.

Htio sam fotografirati donju stranu vijadukata, nastavak niza vijadukata koje sam fotografirao u Nizozemskoj. Impozantne betonske konstrukcije u praznom okruženju, apstraktni geometrijski oblici.

Gdje inače prolazi cesta u Nizozemskoj, ovdje je bio kanal. Jednako tamne boje. Vrtio sam se i još uvijek nisam bio potpuno zadovoljan slikom. U jednom trenutku grupa ljudi je pitala koliko god je mogla mogu li prići bliže. Kako bi mogli stvoriti bolju kompoziciju s njima na slici. Uslijedio je zanimljiv razgovor u kojem nisam razumio ništa od njihovog tajlandskog, a oni nisu govorili engleski.

Ono što je postalo jasno je da tamo ne samo jedu, već da tamo 'polu' stalno žive. Kad sam tražio da pokažem gdje žive, pokazali su dva platoa u podnožju golemih stupova koji su podupirali brzu cestu. Na vrlo uskoj traci nalazile su se neke stvari, prostirka, krpa, uže za rublje s majicom, boca vode i kip Bude. Cijelo kućanstvo.

Htio sam tamo malo slikati i gledao njihov 'pogled' na vodu. Odjednom sam vidio mjehuriće na vodi i pomislio 'bože, kako je čudno da samo što nije kišila'. Ali mjehuriće nisu uzrokovale kapi kiše. Bio je to plin koji se dizao s dna kanala. Vrtjelo mi se u glavi i bilo mi je mučno.

Ustala sam zbunjena i impresionirana, snimila sam prekrasne fotografije upravo ono što sam tražila, a istovremeno sam se suočila s životnim uvjetima s kojima nisam znala što bih. Nisu djelovali uzrujano svojim mjestom u Bangkoku, niti posramljeni niti ponosni. Podigao mi je ogledalo. Nešto za razmišljanje o tome što sam zapravo tamo radio, što sam snimao. Njihova oskudna imovina i lijepi geometrijski oblici.

Ovih tjedana često razmišljam o njima, kako bi im bilo sad kad im je izbočina valjda metar ili više pod vodom, bi li nestalo i ono malo što su imali?

Tekst i fotografije Francois Eyck