Komemorativna ceremonija u Kanchanaburiju 2014

15. kolovoza 1945. predajom japanskog cara Hirohita završio je Drugi svjetski rat. Prošlog petka nizozemsko veleposlanstvo organiziralo je komemoraciju na groblju Don Rak u Kanchanaburiju.

Veleposlanica Joan Boer održala je govor, a gđa Jannie Wieringa recitirala je pjesmu u spomen na svog supruga i druge veterane Indije.

Govor veleposlanice Joan Boer:

'Hvala vam što ste odvojili vrijeme i došli u Kanchanaburi kako bismo zajedno obilježili kraj Drugog svjetskog rata u ovom dijelu svijeta prije 69 godina. U Nizozemskoj će se to obilježiti kasnije danas u nazočnosti premijera Ruttea na spomeniku Indies u Roermondu. Ovdje u Kanchanaburiju, daleko od Nizozemske, sjećamo se palih, na mjestu gdje je za veliki broj njih postalo posljednje počivalište.

Tijekom ovakvih komemoracija dodatno smo svjesni da se sloboda koju uživamo ne može uzeti zdravo za gotovo. Ovdje u Kanchanaburiju, među svim tim palim ljudima, još više nego drugdje shvaćamo da su velike osobne žrtve podnesene za ovu slobodu i da je često mladima uskraćena prilika za običan život za to i da je također bilo posljedica u obiteljima nakon tog rata od očeva koji su se vratili s neizrecivim ožiljcima.

Kao i 4. svibnja, i danas to činimo polaganjem vijenaca, Posljednjom objavom i zajedničkom šutnjom. Nizozemci diljem svijeta ovime održavaju živu tradiciju. Tradicija u kojoj su središnje mjesto svijest o slobodi, mogućnosti i poštivanje različitosti i različitosti bez sramljenja ili skrivanja.

U kojem se sjećamo grozota koje sukobi sa sobom nose. Konflikti s kojima se nažalost još uvijek svakodnevno susrećemo čitajući novine, palimo televizore ili iPade i u kojima je ponekad teško razlučiti istinu i neistinu jer nam se predočavaju slike koje izazivaju snažne emocije, a ponekad su tome i eksplicitno namijenjene. Svrha. Razmotrite, na primjer, fotografiju koju smo vidjeli na kojoj naoružani muškarac drži životinju igračku preminulog djeteta u Ukrajini nakon nedavne nesreće aviona MH17. Naizgled bez poštovanja. Nekoliko dana kasnije pokazalo se da je to fotografija iz serije koja je možda imala drugačije značenje jer smo ga vidjeli kako otkriva glavu i potom se prekrižio. S društvenim mrežama, koje nekontrolirano haraju eterom u realnom vremenu s ciljem pobuđivanja emocija, vrlo je teško biti dobro informiran.

Danas smo ponovno ovdje na komemoraciji u nadi i uvjerenju da će to pomoći i novim generacijama da nastave ovaj ključni osjećaj slobode i poštovanja.

Potrebna je stalna budnost kako bismo zaštitili te vrijednosti koje mi na Zapadu uzimamo zdravo za gotovo i spriječili sukobe oko njih. Veliki sukobi i mali sukobi kao što smo vidjeli ovaj tjedan u Nizozemskoj kao sjenu Gaze i ISIS-a. Ipak, upravo je ta pažljivost toliko teška. Ona počinje sa spremnošću da otvoreno sagleda situacije, ne stavljajući ih odmah u okvire ili etiketirajući; bez naivnosti i na temelju sposobnosti da vam pruži dobre i pouzdane informacije. Koliko se često nađemo u situaciji da donosimo presude prije nego što činjenice dopru do nas? Tako to počinje i tu se toliko vidi ljudski nedostatak.

Ta nonšalantnost, bez obzira radi li se o utjecajnoj osobi, novinaru ili običnom građaninu, nažalost je konstanta naše povijesti, a i danas ima veliku ulogu u našim životima. Sve dok stvari idu dobro kod kuće, u vlastitoj zemlji ili u vlastitoj regiji, skloni smo zatvarati oči na prijetnje drugdje, na ratove daleko, na ljudsku patnju daleko koja prolazi kroz vijesti. Nemar koji se, nažalost, prekida samo kada nas, kao Nizozemce, u srce pogodi događaj ili sukob koji se prije činio udobno daleko. Odjednom, nemar se pretvara u obvezu. Na primjer, MH17 i Ukrajina sada su urezani u naša sjećanja. Dok sam stajao pokraj knjige žalosti MH17 u veleposlanstvu, vidio sam kolege veleposlanike i druge dirnute do suza jer mi je vratila sjećanja na slične trenutke besmislenosti, bespomoćnosti i samovolje te slamanja onoga što smo prije doživljavali normalnim.

Neka naš angažman ne bude privremen i pokušajmo prije svega djelovati iz te svijesti i nastaviti isticati nenormalnost nasilja i sukoba – koliko god to bilo teško.

Jer to je nažalost istina. Predanost se ubrzo opet pretvara u nemar. Sljedeći događaj, emocija, sljedeći sukob poziva, život mora ići dalje! Nemar je možda najveći uzrok ratova i sukoba između zemalja i skupina stanovništva; sve do razine kvartova, ulica, obitelji i kućanstava običnih ljudi. Poslije točno znate što ste trebali učiniti da spriječite svu tu bijedu. Znali smo da smo bili nemarni što je dovelo do …………. Nadali smo se protiv nade da sve neće biti loše! Mir za naše vrijeme. Ovdje, među svim tim grobovima mladića, vidimo do kakvih strahota vodi nemar. Tada u svijetu gdje je dobro i zlo bilo lakše naručiti nego što je to sada slučaj.

Koliko je danas realno nastaviti svijet dijeliti na dobre i loše dečke? Možete li na mržnju odgovoriti mržnjom ako vam je mir cilj? Možete li ipak geografski smjestiti i ograničiti sukobe? Divim se našem bivšem vojnom zapovjedniku Peteru van Uhmu, koji je izgubio sina u Afganistanu, ali je ipak imao hrabrosti prije nekog vremena reći kako ima određenog razumijevanja za mlade ljude koji su odlučili ne ostati po strani kako bi zaustavili zle režime.

Znam, to su teške teme i teška pitanja i jake emocije koje se javljaju, ali ne postavljati ih pridonosi nonšalantnosti: na desno da te ne smetaju, da sjediš dokle god to tebe osobno ne dotiče. Ta spoznaja neprihvatljive nonšalancije je……… ono što pronalazim i mogu dodirnuti ovdje u Kanchanaburiju, svaki put kad sam ovdje na mjestu gdje su vrijeme i životi stali. Gdje također možete zastati na trenutak. Gdje su riječi nedostatne za stvarnost koja ostaje neshvatljiva i nakon 69, 70, 71 ili 72 godine, ali ipak! …'

“Moj muž je indijski veteran”

Pjesma koju je napisala nepoznata Nizozemka. Čita Jannie Wieringa.

'Moj suprug je indijski veteran
Kad su mu suze u očima
Pokušava li time nešto reći?
Što još ne zna objasniti

Kad se vratio s istoka
Tako mlada, preplanula i bezbrižna
Kaže, smiješeći mi se
Donio mi je rat

Sanjao sam o zajedničkoj budućnosti
Smislio stotinu dječjih imena
Toliko sam dugo čekao na to
Živjela od pisama, mislila o njemu

Stvari su išle tako dobro dugi niz godina
Možda je to bila životna hrabrost
Ponekad ga je trgnuo blagi miris
I uvijek je pazio na vrata

Moj muž je indijski veteran
Kad su mu suze u očima
Pokušava li time nešto reći?
Što još ne zna objasniti

Duboki očaj u takvoj noći
Očajnička pritužba
Plačemo, obraz uz obraz
Rat traje cijeli život
Rat traje cijeli život

Došle su strašne noći
Indiju doživljava u svojim snovima
Vrišti i znoji se i leži dršćući
Da smirim ruke

Nosim ga kroz tjeskobne sate
Izdržati njegov tihi, zamišljeni pogled
Nikada se nikome neću žaliti
Ali puna je tisuću pitanja

Moj muž je indijski veteran
Kad su mu suze u očima
Pokušava li time nešto reći?
Što još ne zna objasniti

Kad se vratio s istoka
Tako mlada, preplanula i bezbrižna
Kaže dok mi se smiješi
Donio mi je rat
Donio mi je rat.'

Izvor: www.facebook.com/netherlandsembassybangkok