Podnesak čitatelja: pjesme od Roba (4)

U 2012. upoznao sam svoju djevojku u regiji Kanchanaburi. Od tada tamo odlazim četiri puta godišnje. Napisao sam zbirku pjesama o svojim dojmovima. U nastavku ćete pronaći nekoliko. 

Otkako sam prije deset godina prvi put posjetio Tajland, zaljubio sam se u tu zemlju, a nekoliko godina kasnije i u jednu tajlandsku ljepoticu. Od 2009. do 2011. bio sam seoski pjesnik Overpelta, gdje živim kad nisam na Tajlandu.

----

Ptice ne zvižde.

Grebu, vrište.

A psi ne laju.

Zavijaju, jauču.

Narod šuti,

trud, znoj.

Znam više nego što mogu guglati.

Ovako živimo zajedno jedni pored drugih.

Ja s iPadom.

Ona sa srpom.

Navečer pijemo Singhu.

Plaćam.

Sramežljivo šute

njihova priča.

Ponos je neosvojiv

jezična barijera.

----

Jutro postaje narančasto.

Sunce, redovnici.

Budistička poloneza

vije se tiho kroz selo.

Njihova zdjela za prosjačenje je puna

po ženama koje čekaju klečeći.

Hranu su pripremali mnogo prije sunca

a redovnici boje jutro u narančasto.

Teško se uspravljaju.

Kuhanje za svoje potomke.

Rad na terenu.

Nadajući se danu bez udaraca.

Na povratku u hram

konzultira mladog redovnika,

zadnji u narančastom redu,

potajno svoj pametni telefon.

----

Nerazumljiva (*) izjava ljubavi (* za budistu)

Kad te Bog pogleda,

On zadržava dah.

U dubini mojih misli

jesam li bog

kad se vidimo.

Ako izađem iz rebra

mogao bi te stvoriti,

Adam je imao udubljena prsa.