Povratak u Tajland nije bio tako lak
Put s kćerkicom Lizzy (skoro 8) do domovine prošao je gotovo bez problema. Samo je Goldcar, tvrtka za iznajmljivanje automobila, dala nizozemski telefonski broj. Pokušajte to postići u Schipholu s tajlandskom SIM karticom. No, gospođa iz Hertza mi je bez problema pustila fiksni telefon.
Pretpostavio sam da sam unajmio Ford Focus. Postao je Fiat 500L, iako veći od uobičajenog modela, ali opremljen sa 6 stupnjeva prijenosa. Nakon Toyote Fortuner s automatskim mjenjačem potrebno je neko vrijeme privikavanja.
Tek na povratku u Tajland počeli su problemi. Prilikom prijave u Schiphol, djevojka iz Emiratesa nije razumjela moje 'produljenje boravka'. Pokušao sam joj objasniti i ukazati na to, ali joj i dalje nije sinulo da živim u Tajlandu. I taj je jedini unos imao crveni pečat i stoga je bio nevažeći. Ni u tom slučaju nije htjela prihvatiti moju izjavu da imigracijski pečat ispravno pokazuje valjanost. Tako je prvo odnijela moju putovnicu jednom supervizoru, a zatim drugom starijem insajderu. Napokon su mi dopustili da se prijavim.
Prije mnogo godina koristio sam salon ABN-Amro u Schipholu, mali, ali udoban. Budući da sam poranio na let za Dubai, potražio sam ovaj salon. Ispostavilo se da je zatvoren, baš kao i potrebni strani računi u ovoj banci. Međutim, klijenti s ispravnom bankovnom karticom mogu koristiti salon 41, Aspire. Definitivno nije loša promjena s obzirom na široku ponudu hrane i pića. Izvanredno: dnevni boravak ima vlastitu pušnicu, veličine velikog ormara za metle.
Kad sam stigao u Marechaussee, plava kuja me pitala gdje mislim da idem s 'tim djetetom'. Pokušao sam objasniti da ne pokušavam oteti Lizzy iz Nizozemske, već da je vratim u njezinu domovinu. MB (kuja Marehaussee) je htjela vidjeti papire. Predao sam paket, uključujući dopuštenje Lizzyne majke, kopiju njezine putovnice, Lizzyn rodni list i izjavu nizozemskog Ministarstva pravosuđa da mi je dopušteno putovati s Lizzy. Na njemu nije bilo datuma i to je bilo pogrešno prema BM-u. Svake godine moram ispuniti i datirati istu izjavu. Napomenuo sam da je ovo putovanje treći put da sam s njom napustio zemlju bez ikakvih problema. Kučka: "Ne mogu to znati." Zar se to ne bi moglo evidentirati u gigantskoj bazi podataka vojne policije? "Možda će drugi muškarac sutra napustiti zemlju s tvojom kćeri", odbrusila mi je. Na što sam ja odgovorio: “Vi onda ne poznajete moju kćer...”.
Sve to vrijeme Lizzy je strpljivo čekala. Kuja ju nije ni pogledala niti ju je što pitala. S uzdahom olakšanja napustili smo Nizozemsku.
Arogancija na vrhuncu Mauchausseeja. Mogu razumjeti da ne žele otmicu djece. Ali ako imate sve papire u redu. Ponekad malo ljubaznosti ovih dana mnogo doprinese.
Išla sam prošle godine i na Tajland s Emiratima
Na šalteru za prijavu su razumjeli produženje za boravak od 1 godine za Tajland što uopće nije navedeno na putovnici i pozvali supervizora i opet viši čin, a ja sam također morala naznačiti svoje prebivalište u Tajlandu.
Nemam nikakvih problema s drugim šalterima za prijavu kod drugih zrakoplovnih prijevoznika
Od tada više ne letim Emiratesom
Prije svega, sva strka oko toga i usluge na brodu je stvarno neugodna, a osim toga po dolasku u Bangkok vaš je kovčeg razbijen
Lijepo napisano kao i uvijek.
Samo jedna stvar o toj kučki iz Marechausseeja: svake godine 1 djece bude "oteto" u inozemstvu od strane jednog od roditelja. I dalje se provlače kroz pukotine. Ne možete kriviti MB za pomno praćenje. Uostalom, dogodit će se i vama….
Stroga provjera može se obaviti i na nešto prijateljskiji način.
Čak i "žao mi je zbog neugodnosti, ali moram vas pogubiti".
Moje iskustvo je da to gotovo uvijek dolazi s obje strane. Neprijateljsko ponašanje rijetko je neizazvano.
Proći kroz život bez mnogo sukoba svakako pomaže ako:
1. Možete/pokušati se staviti u tuđu kožu. “Putnik ispred mene je možda umoran”, “taj službenik je možda već danas vidio 100 nepotpunih obrazaca” itd.
2. Možete brojati do 3 prije nego što poduzmete (re)akciju: budite strpljivi. Nemojte odmah proturječiti nečemu, pustite da to utone neko vrijeme.
3. Osmijeh i prijateljski ton. "Zdravo gospodine, znate li...?" *osmijeh*” umjesto “Hej, gdje je...?!” *natmuren pogled*.
Ako obje strane uspiju, zapravo ne bi bilo razloga za negativnu eskalaciju (arogancija, zapovijedanje, lajanje).
Iako nisam bio tamo, usuđujem se sumnjati da je dužnosnik u početku bio bahat i mrzovoljan. Čest je slučaj da mnogi znaju reagirati prilično mrzovoljno kad ih se dodatno pregleda, e, a onda se žena za pultom lako može nazvati kučkom.
Sve je to jako neugodno, Hans. Ali trgovina ljudima i otmice su česti. Da, ne daj Bože, netko otme Lizzy u inozemstvu, sigurno biste se jako naljutili zbog prelakih kontrola. Budite zadovoljni strogim kontrolama, ma koliko bile dosadne.
Ima li Lizzy i nizozemsku putovnicu? Moj sin jeste i svake smo godine zajedno prolazili sve kontrole bez problema i bez dodatnih papira. Možda ima veze s prezimenima i spolom?
Službeno, prema međunarodnom sporazumu (tj. i tajlandski i nizozemski graničari/graničari), svaka maloljetna osoba mora pokazati dokaz pristanka roditelja.
Dakle, nije važno putuje li maloljetnik s ocem, majkom ili oba roditelja (ili skrbnicima koji imaju roditeljsko pravo). Od nekoga se uvijek može tražiti da pokaže da je sve u redu.
Logično samo po sebi: bilo da se Lizzy zove Bos ili Na Ayutthaya i stiže na granicu s gospodinom Bosom (a možda i majkom)... nitko ne može nanjušiti da li:
1. Da je gospodin Bos zapravo otac: može biti i Hansov brat ili neka sasvim druga osoba koja se (slučajno?) preziva isto kao Lizzy. Na primjer, rođak može pokušati povesti dijete sa sobom, tako da samo prezime ne govori sve
(i ima li roditeljsko pravo)
2. Iako je jasno da je jedan od roditelja na granici i ima ovlasti... kako graničar zna da li drugi roditelj zna za to, a nije gospodin Bos jutros odjednom odlučio oteti dijete.
3. Čak i ako ispred njih stoje muškarac i žena, a dijete nosi neko od tih prezimena... Graničar ne može nanjušiti jesu li to i dva roditelja i imaju li oboje još dozvolu i npr. , nije lišen poštovanja od strane suca ili drugog autoriteta.
Dakle, granični policajac može:
A. Tražite dokaz da postoji roditeljsko pravo (čak i ako imate 2 roditelja)
B. Drugi roditelj je dao dopuštenje (ako 1 roditelj ne putuje)
Dakle, u teoriji bi svaki maloljetnik koji prijeđe granicu u Tajlandu, Nizozemskoj ili bilo gdje drugdje trebao moći provjeriti je li sve u redu. U praksi to neće biti moguće, ako to radite za svako dijete i ako išta nije 100% u skladu s dogovorima, onda ćete imati jako duge redove i djecu kojoj se uskraćuje let jer se neka sitnica zaboravi. negdje.papiri.
Vidjeti:
https://www.defensie.nl/onderwerpen/reizen-met-kinderen
https://www.rijksoverheid.nl/documenten/formulieren/2014/02/06/formulier-toestemming-reizen-met-minderjarige-naar-het-buitenland
Ali na stranu dobre namjere, KMar se naravno smije obraćati ljudima na pristojan, prijateljski način i s poštovanjem. Neće biti zabavno utisnuti ga u kutiju, ali malo sućuti prema putniku je najmanje.
Samo za izvan schengenskog područja, je li to točno, Rob V.? Ne za Španjolsku i slično, nadam se?
Ne razumijem zašto me nikad nisu pitali za te papire. Mora biti zato što izgledam tako pouzdano, za razliku od drugih 🙂
555 sigurno. I da, nema kontrola unutar schengenskog prostora (otvorene granice):
“Također provjerava roditelje koji putuju sami s djetetom u schengensko područje ili izvan njega”
– stranica Kmar
I druge države članice to koriste, barem u teoriji. Iako u stvarnim slučajevima otmice djece čitate da su djeca otišla npr. preko Njemačke. Također se pitam kako njemački ili poljski službenik može razumjeti ili cijeniti vrijednost nizozemskog obrasca. Ili je Nizozemska jednostavno fanatičnija/stroža s kontrolama?
Kratak odgovor: KMar mora postaviti prioritete. Ne može se svakoga temeljito provjeriti, za to nema ni vremena ni novca. Gospodin Čedni sa sinom tinejdžerom past će niže na ljestvici od gospodina Čednog s (mladom) kćeri. Iako se kasnije može ispostaviti da g. Kuis nije otac nego, primjerice, ujak koji je oteo dijete. No mogućnost da tinejdžer ne pokaže da nešto nije u redu bit će veća nego kod mlađeg djeteta.
Barem tako moj osjećaj kaže. KMar će svakako imati upute (profili rizika itd.), ali hoće li one biti javno objavljene? Tko stvarno zna, može reći.
Zato je, naravno, bila tako mrzovoljna. Puštaju previše loših roditelja da se provuku i s tim se treba pozabaviti.
Ima puno toga za prihvatiti, ali svi smo mi ljudi i to također znači da se može početi s normalnim prijateljskim pitanjem.
Tino i Rob, imala sam sve papire sa sobom, uključujući kopiju majčine putovnice s pismenim dopuštenjem. Pa čak i rodni list, u kojem jasno stoji da sam ja otac. Lizzy ima tajlandsku i nizozemsku putovnicu, obje s mojim prezimenom. Što još osoba mora učiniti/pokazati da bi joj se dopustilo da treći (!) put napusti Nizozemsku? Ne otimam Lizzy iz Nizozemske, već je vraćam njezinoj majci.
Dragi Hans,
ne iz ovog ili onog razloga, ali vi ste stvarno razumna iznimka, putujete sami sa svojom 8-godišnjom kćeri. To što je preplanula ne znači ništa: u Nizozemskoj ima mnogo obojene nizozemske djece. Nitko ne zna da samo vraćate svoje dijete.
Ovo zapravo govorim jer sam ljubomorna na tebe: svake godine idem u Nizozemsku, a svake godine moj sada 9-godišnji sin odbija ići s tatom na nekoliko tjedana. Ni koraka bez mame.
I iskreno, sumnjam da je to slučaj s mnogo djece….
Onda ste se morali suočiti s kurvom mravicom. Svakako ne odobravam njeno ponašanje. Razumijem činjenicu da provjerava otmicu djeteta. Super je što traži papire, šteta što kuka za nedostatkom i i žalosno je što je to učinjeno takvim tonom.
Dragi Hans Bos, imao sam sličan slučaj prije nekoliko godina kada sam, nakon razvoda od svoje supruge Austrijanke, htio odvesti našeg zajedničkog sina iz Njemačke na tjedan dana odmora u moj rodni grad Manchester (GB).
Moj sin je već imao 13 godina i imao je vlastitu njemačku putovnicu, u kojoj je pisalo isto prezime kao u mojoj britanskoj putovnici.
Ni pismo u kojem je moj bivši dao dopuštenje, a moj sin nekoliko puta rekao da sam ja stvarno njegov otac, nisu mi dopustili da se prijavim.
Nakon 15 minuta rasprave, njemačka carina je konačno stigla i rekla mi da dozvola uopće nije dokaz i da je može napisati bilo tko.
Izjava mog sina da zapravo može putovati sa svojim ocem nije nam više pomogla.
Moj zadnji pokušaj da se prijavim je bio, ako je moja bivša supruga uopće bila kod kuće, da su se carinici izjasnili da su voljni da je telefoniraju, što im je na sreću uspjelo u zadnji čas.
Zato Hans, mogu zamisliti da, baš kao u mom slučaju, uz rizik da možda zakasniš na let, možeš postati prilično očajan tijekom takve provjere.
Potpuno se slažem s tobom, Hans. Ako ja ili moja žena putujemo s našom kćeri između Tajlanda i Nizozemske, uvijek se čini da je dovoljna izjava roditelja koji nije u pratnji. Naša kći nosi moje prezime (iako smo supruga i ja "koprivnjače" (nismo u braku) i naša kći izgleda 95% Tajlanđanka. Uvijek nosi obje putovnice (NL + TH). Nikada nema problema. Imam savjet. Ako poneses rodni list sa sobom trazi na opcini medjunarodni rodni list.Ovo je potrebno i za upis rodnih u obje drzave.Moze li taj MB na kavu.
Poštovani Hans Bosch,
U mojim očima i mislima vi ste potpuno unutar svojih prava.
Mogli ste također reći zašto joj je uopće dopušteno ući
ne odustaj od putovanja.
Smatram da je jako krivo i nije lijepo ako se može raspravljati o dokumentima, što je samo po sebi potvrda.
Malo više poštovanja bilo bi prikladno.
Met vriendelijke groet,
Erwin
Naravno, sve je u ključu. To je prečesto ispod standarda u Schipholu, bilo da se radi o carini ili vojnoj policiji. Također ga redovito čujem od Tajlanđana koji posjećuju Nizozemsku. Ali 'službenici' u Tajlandu, hvaljeni na ovoj stranici, ne ističu se ni gostoljubivošću, nemojte mi razbijati usta! Možda ima neke veze s profesionalnim deformitetom, iako to nije isprika.
Politika s godinama postaje sve stroža, jučer sam pročitao članak u novinama u kojem je objavljeno da se u Nizozemskoj svaki dan otme jedno dijete, što bi mogla biti pokretačka snaga.
Hans je imao spremne komade pa je gospođa mogla biti malo ljubaznija, ali oni sve provjeravaju i to je dobar znak.
Prije više od 20 godina, moja kći je sa 14 godina došla sama na Tajland
Nisu bili potrebni nikakvi dokumenti niti bilo što... ništa se nije pitalo prilikom prijave..
Prije 5 godina moj sin je napravio istu stvar sa 15 godina. Morao sam predati sve vrste dokumenata i potvrda za zrakoplovnu kompaniju.Sina je majka morala predati predstavniku zrakoplovne kompanije i predali su ga meni u BKK...
Povratak ista priča.
'Teško' je, ali s obzirom na sve što se može dogoditi ovih dana, nisam nezadovoljan time
Kad čitam ovu priču, uočavam određenu pristranost od strane pisca. Nije uvijek lako imati posla s autoritetom, kao što sam i sam iskusio. Često je stvar osjećaja i tumačenja zašto razgovor pođe po zlu i nastane ljutnja. Ovo može biti problem za jednu ili obje strane. Naravno, Kraljevska vojna policija ima svoje upute po tom pitanju i bilo bi bolje primijeniti metodu pristupa svima kojih se to tiče. Činjenica da se ljudi ponekad provjeravaju, a ponekad ne je zbunjujuća i netočna. Trebao bi postojati pult za prijavu gdje se svi koji su pogođeni ovime prijavljuju i provjeravaju. Tada nećete dobiti iskrivljena lica i možete izbjeći neke od smetnji. Navodno neki papir nije bio u redu i istaknuto je, a to se očito ne smije, jer drugi vojni policajci to ne rade?? Moje iskustvo rada u policiji više od 40 godina je da uvijek ima ljudi koji se žale i govore kako nikad ne radiš kako treba, naravno da postoje razlozi za to, ali oni su često osobne prirode. Razumijevanje je često teško pronaći i uvijek mi pomaže da se stavim u kožu druge osobe i sagledam situaciju iz njegove ili njezine perspektive. Ne stati na prste unaprijed ne ide.
To što ova vojna policajka postavlja pitanje kamo ide na put je vrlo legitimno i ima važnu nadzornu zadaću, kao što su drugi već rekli. Slabi kirurzi prave smrdljive rane i sretni su što se kontrola primjenjuje, iako to zahtijeva dodatno razumijevanje i vrijeme. Naravno da je ovo konstruktivna kritika i nadam se da je to nešto doprinijelo formiranju mišljenja i da se može izostaviti izraz vojnopolicijska kučka, koga god to ticalo. Poštovanje i razumijevanje trebaju dolaziti s obje strane. Nadalje, dotična osoba može slobodno podnijeti pritužbu i tako prijaviti ovaj incident. No, ja bih tada malo korigirao jezik jer to odmah daje neku boju cjelini koja nije poželjna za žalitelja.
Zapravo se slažem s tobom Jacques. Nismo bili tamo, prema riječima Hansa Bosa, KMar se prema njemu od prvog trenutka ponašao bez poštovanja. Ne možemo provjeriti, za isti novac i Hans je djelovao mrzovoljno od prvog trenutka i to je dalje eskaliralo mrzovoljnošću obje strane. Zasigurno ima državnih službenika koji nisu na svome i ispadnu bahati: “Gospodine, niste ispunili tu kućicu, a dužni ste to učiniti! Ovo nije dobro." Vs “Dobar dan gospodine, hvala vam na papirima, mogu li napomenuti da ste zaboravili kutiju? To je zapravo normalno, možeš li sljedeći put obratiti pažnju na to?” Ako se građanin tada osjeća kao da ga se odbacuje kao polukriminalca i reagira iznervirano, stvari izmiču kontroli.
Poštovanje i ljubaznost trebali bi ići u oba smjera. Nismo svi savršeni, stoga u početku pokažite malo razumijevanja za druge. Nitko ne voli lajanje.