“Ujak Jan” u Tajlandu
Možda imate ujaka Jana kojeg ste jednom upoznali praznici in Tajland bilo, ali nije o tome riječ u ovoj priči. Taj ujak Jan zapravo i ne postoji, pa ne poznaje ni Tajland jer je to mazni naziv za zalagaonicu, ljepše i službenije rečeno Bank of Loan.
To je bila - jer mislim da još uvijek ne postoji - uglavnom općinska ustanova, gdje ste mogli posuditi novac uz "pokretninu", kao što su (zlatni) nakit, prstenje, knjige, kuhinjsko posuđe i slično kao zalog. Naravno, nikada niste dobili pravu vrijednost kao zajam, jer ako niste vratili zajam - s kamatama - zalagaonica je morala prodati stvari. Naravno, ljudi nisu željeli da susjedstvo i obitelj saznaju da su u mraku i da posuđuju novac, pa ako se to uopće i spomenulo, obično se govorilo o “čika Janu”.
Zalagaonica
U Tajlandu je zalagaonica (engleski: pawnshop, tajlandski: rong kana) još uvijek uobičajena. Ovdje u Pattayi znam za oko 10, tako da ih mora biti na stotine diljem zemlje. Ponekad mali dućan, ali također vidim velike dućane koji su izložili televizore, računala, opremu za fitness itd. za prodaju vani, a zatim nude veliki izbor prstenja, amuleta, mobitela, zlata i još mnogo toga za prodaju unutra. Nije svatko u mogućnosti vratiti posuđeni novac i nakon određenog razdoblja kolateral se prodaje.
Morao sam se sam nositi s tim. Tijekom našeg prvog poznanstva ponekad sam svojoj Tajlanđanki dao nešto novca i ona je išla sa mnom hotel išlo je malo više, ali nije baš puno. Jedva sam je poznavao i nisam znao ništa o njezinoj "financijskoj situaciji". Pa ovo zadnje nije bilo dobro, pročitaj moju priču”Djevojka iz Isana” od 6. studenog 2010. ponovo, onda znate na što mislim.
Zalagaonica
Zvala sam je iz Nizozemske svaki dan, obično ujutro na putu na posao iz auta (još uvijek zaglavljena u prometnoj gužvi na A9). Jednom sam je nazvao neposredno prije nego što sam se namjeravao vratiti u Tajland, ali nisam dobio odgovor. Pokušao sam još nekoliko puta tog dana i onda opet sljedeći dan, ali nažalost, nije bilo veze. Brinuo sam se hoće li više htjeti razgovarati sa mnom, hoće li i dalje raditi u tom lokalu, nisam ni znao gdje živi. Pa, odmah po dolasku navečer otišli smo u bar i srećom, ona je tamo samo radila. Pitao sam za telefon, ali opet nisam dobio jasan odgovor jer njen engleski nije bio baš dobar. Sljedeći dan me pitala želim li prošetati s njom do dućana gdje je morala uzeti "nešto", a pokazalo se da je to bila zalagaonica. Nije imala novaca, a stanarinu za oskudnu sobu još je trebalo platiti, pa je od obitelji posudila svoj jeftini mobitel i amajliju kako bi preživjela dane do mog dolaska. Smio sam vratiti posuđeni novac, to je bio prvi put da me je tražila novac.
Prodavaonice zlata
U Tajlandu postoji još jedna mogućnost posuđivanja novca na kratko razdoblje. S tim sam se morao suočiti nekoliko godina kasnije. Moja žena je htjela otvoriti trgovinu i to mi se nikako nije sviđalo. Nije morala raditi, samo je htjela imati što raditi. Nastavio sam se opirati toj ideji, dosta smo se svađali oko toga, ali ona je bila tvrdoglava(?) i uporna i rekla je da će, ako joj ne želim pomoći novcem, naći drugi način da dođe do novca. I naravno, našla je lijepo mjesto za taj dućan i kad sam prvi put došao tamo je bio i veliki dupli hladnjak s pivom, bezalkoholnim pićem itd.
Dućan je postao uspješan, ubrzo je imala veliki broj stalnih kupaca, a prodaja je išla i još uvijek ide dobro. Počeo sam se privikavati na tu ideju i postupno sam se saživio s tom idejom. Kad sam je pitao kako je, zaboga, došla do novca, pokazalo se da je sve svoje zlato, od čega sam joj većinu dao, založila jednoj od mnogih zlatarnica u okolici. S nekoliko slatkih riječi (i još malo više) uspjela me natjerati da dođem do novca kako bi mogla “otkupiti” zlato.
nevolja
Sjetio sam se ta dva događaja kad sam čitao o svom jadu oko tih poplava. Mnoge su obitelji ostale bez svega, bez posla i stoga jedva mogu podmirivati dnevne troškove. “Uncle John's” u tim će krajevima dobro poslovati, jer uvijek postoji nešto vrijedno što se može posuditi. Ti ljudi moraju osigurati svakodnevno uzdržavanje, pa se privremeno odriču obiteljskog nakita, prstenja, satova i sl. Banka im neće posuditi taj novac, a “kamatar” je preskup.
Proći će mnogo godina prije nego što se na Tajlandu počnu pričati anegdote o “ujaku Janu” kakvog poznajemo iz radničkih četvrti Amsterdama.
– Ponovno postavljen članak –
FYI: 'Ujak Jan' još uvijek postoji, barem u Amsterdamu, vidi Stadsbank van Lening. Web stranica: http://www.sbl.nl
@Nico: u pravu si. Priču sam spontano zapisao i nisam provjeravao postoji li još ujak Jan.
Doista postoji još jedna Bank of Loan u Amsterdamu i također jedna u Haagu. Obje općinske ustanove djeluju na neprofitnoj osnovi.
Mnogo češće su privatne zalagaonice, koje rade na istom principu, ali gdje su troškovi (kamate) naravno znatno veći. Trebalo bi zapravo usporediti privatne osobe sa zalagaonicama u Tajlandu, jer su i one komercijalne.
to je točno i naširoko se koristi. Moja tajlandska djevojka također je znala što treba učiniti s tim. ali sam to kratko odradio. zaračunate kamate su pretjerane.
baš kao i one financijske tvrtke ovdje u Tajlandu. Sve dok kažete da ćete vraćati “od svoje plaće” (nikad se ne provjerava koliko je to) možete sve financirati. uz kamatu > 20%! Te tvrtke uništavaju ljude, jer takve kamate je gotovo nemoguće zaraditi, pogotovo ako se financira i televizor i hladnjak i razglas... itd. Znam ljude koji zarađuju onoliko koliko im košta financiranje! Pa, nije ni čudo što Tajlanđani bježe od svojih problema.
Krajnje je vrijeme za neku vrstu BKR (agencija za registraciju kredita) i time zaštitu ljudi od njih samih i NIM-ova itd. Tajlanda.
ovdje imaju neku vrstu kreditne kartice. Zove se NCB nacionalni kreditni ured. Ako ste tamo registrirani ne možete se financirati. Nakon uplate ostat ćete registrirani još 3 godine
lijep članak...toliko lijep da sam ga predložio svojoj ženi/djevojci.
Poznajemo se 6 godina i redovito se posjećujemo.
Dakle, postoji međusobno povjerenje...što je naravno važno kada se radi s novcem. Definitivno ću raditi na tome... lijep članak... lijepa ideja... barem za Tajland.
Ono što pišete je djelomično točno za male količine novca 3 godine, a velike količine 10 godina. Nakon toga naplata više nije moguća. ALI dug ostaje.
Ljudi te više ne mogu gnjaviti. Ali ako postoji presuda, naplate se mogu vršiti i do 20 godina.
Došla je presuda...još nisam dobio dokumente...da regresno pravo prestaje nakon 1 i pol godine. M znatiželjan
Kad sam imao neku vrstu ceremonije zaruka u selu moga teeraka (poznati stari mudrac koji obavlja molitvu dok vaš partner, vi i drugi važni članovi držite uže pričvršćeno za korpu za darove), također smo dobili novac od gostiju.
Novac koji smo dobili već sam stavio u novčanik, ali sam te novčanice morao ponovno izvaditi. To apsolutno nisam smio potrošiti jer je ovo poseban dar, pa je novac otišao u Nizozemsku gdje su bahti dobili lijepo mjesto u vitrini. Ona najradije ne bi prodala naše prvo zlatno prstenje, ali ako je baš potrebno, smije. Dobro, onda ćemo sve zadržati. Dakle, ta emocionalna povezanost (ili nedostatak iste) također mora biti stvar osobnosti (i generacije??).
Još na temu: ni moja djevojka ne želi posuđivati novac, barem ne od institucija (povremeno od prijatelja, ali češće od nje). Jednom je to učinila, rekla je da kupi novi telefon i stalno je dobivala pozive hoće li posuditi novac i sl. Zna i priče od nekih poznanika o velikim problemima zbog prevelikog posuđivanja ili pretjeranog plaćanja. kamate.pa se ona stvarno ne želi zaduživati. Financijski gledano, ne moram se brinuti o raznoraznim nerazboritim zajmovima. Govorim samo o osobnosti, u Nizozemskoj ima dosta ljudi koji kupuju auto ili nešto drugo skupo na rate...
Zalaganje imovine i posuđivanje novca veliki je problem u Tajlandu i samo će postajati veći.
U gotovo svakoj trgovini roba se nudi na rate; u tome sudjeluju čak i trgovine poput Lotusa i BigC-a. To čini kupnju robe jednostavnom i poticajnom, tim više što je često izostavljena bilo kakva kontrola prihoda. Doista postoji NCB, recimo tajlandski BKR, ali ga se rijetko konzultira za "male" kupnje.
Još je lakše kod trgovaca automobilima (ne trgovaca robnim markama), gdje možete kupiti automobil bez ikakvog dohodovnog cenzusa, uostalom imaju dobar kolateral. Mnoge od tih zajmova daju male financijske tvrtke, ali također i, na primjer, Thanachart banka ili tajlandska DSB banka; prilično velika institucija, ali ni ovdje se ne ispituju prihodi niti se provodi provjera kreditne sposobnosti. Prodaja je najvažnija stvar! Prikupiti novac u prvih nekoliko mjeseci već je profit. Ako se ne plati, automobil će biti oduzet i stavljen na prodaju za isti iznos.
No, kad jednom kupite nešto na kredit, brzo krenu problemi; ljudi si ne mogu priuštiti mjesečne troškove i brzo padnu u ruke poznatih perača novca. Ovdje također postoje gradacije. Imate male financijske tvrtke i gotovo sve one naplaćuju 1,25% mjesečno, dakle 15% godišnje. Ako ste tu došli u diskreditaciju, tu su uvijek ilegalne tvrtke i one naplaćuju postotke od 10 - 15% mjesečno, dakle 100 do 180% godišnje ili ponekad više. Otplatu svakodnevno prikupljaju ljudi na motociklima koje viđate kako se voze posvuda u Tajlandu: 2 muškarca koji nose uglavnom crne jakne, crne rukavice i zastrašujuću kacigu koja pokriva cijelo lice. Ovi muškarci dobivaju postotak od prikupljenog iznosa i stoga se ne ustručavaju djelovati na zastrašujući način ili ponekad čak prijetiti fizičkim nasiljem. Jednom kada završite u ovom posljednjem krugu, više nema povratka i situacija s vremenom samo postaje beznadnija. Mnogi ljudi koji su završili ovdje; često ljudi koji već imaju malo ili ništa; na kraju pobjeći od svojih vjerovnika.
Mnogi mali poljoprivrednici također gube svoju zemlju, a time i prihode na ovaj način. Oni često svoju zemlju stavljaju pod hipoteku Coop-u s kojim su povezani i stoga odmah stavljaju pod hipoteku svoju žetvu. Jednom godišnje Coop prikuplja novac i obično prihod od žetve ide izravno u Coopov staklenik. Kako bi izašli iz ove naizgled bezizlazne situacije od nekoliko godina, ljudi često završe natrag u sumnjivim, često ilegalnim financijskim tvrtkama. Zbog povećanih/rastućih cijena zemljišta, ljudi tamo mogu posuditi više novca kako bi otplatili Coop i još uvijek imali nešto džeparca za sebe. Polog je naravno zemljište. Ljudi često dobivaju 50% stvarne vrijednosti, a zatim se postotak često zadržava kao neka vrsta depozita za otplatu. To često rezultira ne više od 40% stvarne vrijednosti. Te tvrtke često naplaćuju između 2 i 3% mjesečno, a zatim iznos za otplatu. Često se pokaže da džeparac brzo nestane u džepovima financijera i onda ste predani bogovima. Rezultat: zemljište pripada financijskom poduzeću i prethodni ga vlasnik može iznajmiti godišnje.
Malo se radi na ovom crnom krugu jer ovdje svoj dio novca imaju i mnogi (lokalni) političari i visoki dužnosnici koji na taj način dodatno uvećavaju svoje bogatstvo.
Jedan bod;
Auto se lako prodaje i na kredit, jer je to 'dobar zalog'? A što ako ta stvar uđe 'u pukotinu'?
Nije nerealan pogled s prometom u Tajlandu.
No nešto se doista mora poduzeti, jer ovo posudjivanje izmiče kontroli.
I samo mislim da su Amerikanci prilično napredovali zahvaljujući kreditu.
Pomalo čudno, jer Tajlanđanin mora sve napraviti novo! imati??
Na primjer, telefon... ali sa svim dodacima?
Što se nikad ne koristi jer ne koriste internet?
Ovo je da nekome iskopaš oči, kao pogledaj me??
Isto s vatrometom?
Ljudi s malo novca zarađuju najviše.
A jesu li im krediti do ušiju?
Ne Willem, Bacchus nije moje pravo ime. Ali što je u imenu?
I sam živim u Isaanu i redovito vidim bijedu koju opisujem oko sebe. Ponekad u i u tužnim slučajevima. Djeca koja ne mogu ići u školu jer nema novca; novac ide kamatarima. Ljudi koji se samo skrivaju kako bi pobjegli od kamatara.
Ljudi za koje se ovo dogodilo uglavnom nisu puno učili i aritmetika je svakako veliki problem u Tajlandu. Ljudi često ne razumiju posljedice svojih postupaka. Kamata od 3 bahta (= 3%) mjesečno čini se malo, ali posuđeni kapital u obliku kamata vraćate za manje od 3 godine, kao i sam zajam, naravno.
Drugi problem ovdje u regiji su neumjereno povećane cijene zemljišta ovdje u regiji. Neke su se parcele prodavale za 50.000 bahta po raiju prije nekoliko godina, a sada idu za 500.000 bahta+! Poljoprivrednici sada često daju svoju zemlju pod hipoteku Coop-u za 30 ili 40.000 bahta po raiju. Ako želite posuditi više, prvo morate otplatiti dug. Lihvari to iskorištavaju i nude iznose od, na primjer, 150.000 bahta po raiju. Farmer s, na primjer, 8 raija odmah sebe smatra bogatim; 8 X 150.000 je još uvijek 1.200.000 bahta. Lihvar otkupljuje Coop; u ovom primjeru, recimo 8 X 40.000 bahta, i stavite chanot u džep. Poljoprivrednik dobiva ostatak minus 20% kao depozit za otplatu, tj. 640.000 bahta. Rečeno je da će dobiti polog od 240.000 bahta ako otplati cijeli kredit. Međutim, do toga često ne dođe. Zajmovi često imaju rok od 4 godine uz kamatu od 3% mjesečno; Farmer stoga svaki mjesec mora platiti 36.000 bahta kamata i 25.000 bahta otplate, ukupno 61.000 bahta! 640.000 bahta koje su primili obično se potroši nakon 10 mjeseci i zemlja se vraća kamataru. Nastavak: poljoprivrednik može iznajmiti "svoju" zemlju za 5.000 bahta mjesečno.
Trebali biste otići do zemljišnog ureda (tajlandski zemljišni registar), ima puno sumnjivih likova poput ovog koji hodaju uokolo. Oni odmah biraju poljoprivrednike i često im pomažu službenici zemljišnog ureda. Ljudi često nose chanot u ured za zemljište radi izvješća o procjeni. Izvještaj o procjeni često je potreban da bi se zemljište moglo založiti ili prodati. Službenik za šalterom obavještava kamatare vani da je netko ponovno došao po izvješće o procjeni vrijednosti. Kad izađe vani, farmera napadaju ti lijeni likovi s lijepim riječima i obećanjima. Puno se obećava i (gotovo) uvijek se može dobiti gotovina isti dan, sve dok se potpiše. Onda morate biti jaki u cipelama/papučama da ne promijenite takt, a to je teško ako vam treba novac, a ne znate matematiku!
Ovakvim mafijaškim postupcima mnoga se zemlja prenosi na ljude koji iskorištavaju tuđe potrebe i na taj se način znatno obogaćuju. Nažalost, malo se radi na ovakvim praksama, djelomično zato što iza kulisa mnoge utjecajne osobe vuku konce.
Žalosno je što žrtve ovakve prakse postaju upravo ljudi koji ionako imaju malo ili ništa. tužno!
Willeme, financijski pomagati nema smisla, jer to je nositi vodu do mora. Pomagali smo i ranije vraćajući male kredite kod lihvara, ali čim se nešto pokvari u kući ili na mopedu, ova gospoda su vam odmah na pragu s "prikladnim" rješenjem. Čini se da se ustalio u Tajlandu!
Kroz naše selo vozi se Hindus na mopedu koji ima doslovno svega na prodaju; odjeću, mobitele, radio, televiziju i sve što nema, može se pitati. Jedan naš prijatelj je od njega kupio mobitel. Kod Lotusa stvar košta 1.500 bahta, kod njega ona plaća 3.500 bahta; naravno na rate. Svaki dan plaća 50 bahta. Ne zna koliko na kraju plaća za svoj telefon. Ona samo zna da mora platiti 50 bahta po danu. Kad je pitamo zašto to radi, odgovor je jednostavan: nema 1.500 bahta da kupi tu stvar od Lotusa. Zapravo, ne zna koliko košta tako nešto u normalnom dućanu, jer tamo rijetko ili nikad ne zalazi. Pametni ljudi pametno koriste ovo neznanje. Ili je to glupost?
Broj zalagaonica na Filipinima je deset puta veći nego u Tajlandu. Svaka trgovačka ulica ima barem jednu zalagaonicu. Zalagaonice na Filipinima rade u skladu sa zakonom s razumnom ponudom gotovine u odnosu na vrijednost kolaterala i ne rade s posrednicima. Tvrtke poput L'Huillera imaju dobro ime i reputaciju.
Zemlja slobodnog čovjeka... bit će veliki napredak ako obrazovanje ikada dođe na dobru razinu jer ovaj problem i dalje postoji zbog nedostatka znanja i uvida.
To odgovara samo mnogim ljudima (koji imaju viši položaj). Ja to nazivam iskorištavanjem “običnog čovjeka” (ali također se odnosi i na obične žene).
Ljudi se drže glupima i vidim da će se ove priče pojaviti na ovoj stranici za 20 godina. Mislim da je ovo jako loše.