Unos čitatelja: 'Najljepša i najružnija žena u Bangkoku'

Jučer sam upoznao najljepšu i najružniju ženu u Bangkoku. Šarmom je najružnije pobijedilo najljepše. Najljepše je bilo u skytrainu, metro prijevozu iznad zemlje. Lutka Barbie, sve na njoj bilo je prekrasno. Savršena koža, prekrasne trepavice, oči, nos. Kralj Henry Tudor VIII konfiscirao je podzemnu željeznicu kako bi je posjedovao. Spuštenih očiju kao da se boji vlastite ljepote, stajala je pored mene.

Iskrala se iz vlaka u pognutom položaju. Ništa ponosna i ponosna na ono što je posjedovala. Mislim da joj se nijedan muškarac ne bi usudio prići. Bila je previše lijepa da bi želio uspostaviti kontakt s njom. Imala je oko 20 godina.

Navečer sam jeo u tajlandskom restoranu, u jednoj od sporednih ulica, blizu apartmana. Prešao je u nove ruke po tko zna koji put. Na moje iznenađenje bilo je puno jer tamo nikad nema ljudi, ali hrana je inače dobra.

Čekala je najružnija žena, nekih 50-60 godina. Ispostavilo se da je iz Amerike, zove se Tony. Imala je dvije softenonske ruke, četiri zuba, bila je debela, niska i imala je kriva leđa. Ali svojim je šarmom zapakirala cijeli restoran. I ono što nije mogla nositi s tim rukama: boce piva, tanjure s hranom. I sretnu riječ i osmijeh za svakoga. Svi su bili sretni s njom. Čak smo joj išli pomoći, jer nije mogla sama. Gazda, Englez, nije očekivao da će biti tako puna. Na kraju sam se oprao s njom u kuhinji, jer više nije bilo čistih tanjura.

Ispostavilo se da već šest godina živi u Bangkoku. Posjetila je svog brata, koji je bio u prolazu u Bangkoku, i jednostavno je ostala. Zaljubio se u Bangkok i radio razne poslove kako bih preživio. Zbog krize je ostala bez službenog posla. Mogla je raditi ovdje jer je govorila engleski. Plus za gazdu, koji ju se usudio zaposliti. Plus za nju, zbog štiha s takvom pojavom. Tako pozitivno ići kroz život. Utjecaj koji ima na ljude je fascinantan.

Ono što bih volio je da najljepša djevojka koju sam vidio vodi taj restoran s njom. To mi se čini najbolja utopija, onda ona najljepša dobije i malo više samopouzdanja.

Motorni momci rade sve što je Bog zabranio

Život mi je besmislen u Bangkoku bez motorista. Promet je stalno u zastoju, a pogotovo zadnjih nekoliko dana vozim se s vrućeg do nje da dogovorimo stvari. Također daje poticaj za vrlo brzu vožnju kroz promet i manevriranje kroz sav automobilski promet poput cirkuskih akrobata. I nijedan retrovizor automobila nije pogođen. Ide i bez riječi. Obično sa sobom nosim bilješke koje mi govore kamo da idem. Na tajlandskom naravno. Već imam spreman novac. Obično 100 kupatila, i uvijek se slažu.

Jedina stvar koju uvijek želim učiniti glatko i graciozno je skočiti na sedlo s visokom nogom. Kacigu i vozi, jer ako se na nju popne stara rahitična baba, neću ih. Ona jaka, ja također.

Rade sve što je Bog zabranio: na pješačkoj stazi, kroz male ceste koje mi daju jako dobru sliku kako Bangkok izgleda izvan centra. Lijepa, često s puno zelenila. Ponekad imam dan kada pišem bilješke iz raznih predgrađa, zbog čega mi Bangkok znači nešto drugačije zahvaljujući biciklistima. Zatim uzmem drugu i ode u drugo predgrađe.

Samo ih ne smijem dirati, pa su mi ruke na koljenima. Ponekad je toliko jezivo da ih slučajno jako stisnem za struk kad stvari idu prebrzo. Čak i uz vrućinu od 39 stupnjeva koja vas udara poput dima, još uvijek je očaravajuća.

Kad morate čekati na semaforu, a mi čekamo između stotina motorista sa svim tim zatvorenim licima bez ikakvih emocija, dobro umotani na vrelom suncu; niti jedan klimatizirani taksi se tome ne može mjeriti. To je svojevrsni udarac slobode koji teško mogu objasniti.

Često to radim u Bangkoku, jer ovakvim prijevozom možete ići bilo gdje. Ne smetaju vam špice, nema zanovijetanja s taksistima. Nema veze: odakle si? Sve ide bez riječi. Oni žele kupanje, a ja želim ići posvuda, a da ne zaglavim satima. Čitatelji tajlandskog bloga isprobajte ga, stvarno se preporučuje.

Poslala Thea de Vegte