Na Tajlandu doživiš sve (64)

U ranijoj priči u ovoj seriji, čitatelj bloga i pisac Dick Koger govorio je o svom prijatelju Dolfu Ricksu. Dick je osamdesetih i devedesetih s njim mnogo putovao po Tajlandu, o čemu je pisao priče za Newsletter nizozemske udruge Tajlanda u Pattayi.

Danas priča o posjeti Ban Muangu u Yasatonu.

Posjet selu

Idemo u selo iz kojeg dolazi osoblje restorana Dolf Riks, Ban Muang, koje je od Yasothona udaljeno četrdeset kilometara. Po dolasku kuća se čini prazna, ali odostraga dolazi nizak debeli čovjek, koji izgleda točno kao Bue, kuhar, ali za kojeg sam kasnije čuo kompliciranu priču, da to nije njegov pravi otac.

Nema problema, jer je i njegova majka niska i debela. Štoviše, sama ozbiljnost, jer je, ili se osjeća, bolesna. Raspakiramo se, sada uglavnom piće, a Buein otac odlazi u selo najaviti naš dolazak.

Postupno se dvorište puni očevima i majkama konobara, kuhara i čistačica. Dolf ih sve poznaje i svi znaju Dolfa. Srdačnost je dirljiva. Neki ljudi odu kupiti svinju o našem trošku. Thia, dobra prijateljica, zna da ja ne jedem zvijer nakon što sam je vidio ubijenu. Pa ponese moj fotoaparat sa sobom da mi ga poslije pokaže. Kad se golema zvijer ispeče, na kolicima se nosi u dvorište. Ovdje se skine koža i izreže na komade. Sada je prisutno stotinjak ljudi. Dok se muškarci bave svinjom, žene prave cvjetni aranžman na podlozi od pletenih listova banane. Ovo je za kasnije navečer.

Mi smo Lien, sestra Dolfa i Keesa, njen suprug i ja. Dolf i ja uglavnom jedemo satay i rebarca. Ukusno. Pijem puno, ali ne previše, Mekong. Kada je najgora glad zadovoljena, počinje ceremonija. Cvjetni aranžman nalazi se na sredini stola, a pored njega sjeda čovjek i počinje moliti melodičnim glasom. Nema sumnje da on traži od Bude da bude dobar prema nama. Često se ponavljaju isti zvukovi. Dakle, to je, vjerojatno, molitva s fiksnim tekstom. Kad je muškarac spreman, na stol se stave pamučne uzice i svatko od prisutnih zaveže gostima uže oko jednog od zapešća. To će biti ogromna šuma. Te žice donose sreću.

Zatim se dijele darovi. Jastuk za svakoga od nas, dugačka uska pamučna tkanina za oko struka ili glave i pokrivač protiv večernje hladnoće. Sve vlastita proizvodnja. Bueova majka svečano mi pruža pokrivač, gdje jedva znam kako se ponašati. Pa promrmljam 'lijepo i vruće' na tajlandskom. Ostatak večeri nisam se usudila skinuti pokrivač.

Zatim dolazi glazba. Uživo. Pojačala se dodaju kasnije. Moramo plesati. Isanski ples. Stoga radite samo lijepe pokrete rukama i koljenima. Muškarci i žene, dječaci i djevojčice, čine to na isti graciozan način. Četiri gosta to oponašaju pomalo ukočeno. Ja to nikako ne bih, ali cuga čini čuda. Tek je devet sati kad krećemo, ali osjećamo se kao da smo satima bili zaposleni.

Ustati rano sljedećeg jutra. Nema doručka. Povratak na Ban Muang. Jučer smo nudili svinju, sada nam selo nudi ribu. Usred rižinog polja iskopano je jezerce iu njega su navodno uvedene ribe. Budući da im je voda prehladna za ulazak, ribolov se odvija na vrlo originalan način. Jezerce se prazni pomoću motora za navodnjavanje. Svi muškarci sada nestaju u jami i kornjajući u mulju, pronalaze ribu. Male ribe poput srdele do šezdeset centimetara dječaka. I pladook, ukusna vrsta ribe koju ne mogu opisati, i jegulja.

Nad zemljom se riba ubija ručno lomljenjem vrata. Zatim probodite bambusov štap kroz njegovu koru i stavite ga uspravno blizu vatre da se peče. Ne može biti svježije. Opet su prisutni deseci ljudi. Svi veselo jedu i piju. Kad sva riba nestane, idemo kući.