Pozdrav od Isaana (5. dio)

Nažalost, mnogi zapadnjaci ozbiljno podcjenjuju život prosječne isanske obitelji. Primjećujete to iz mnogih komentara na blogovima, često čitate na društvenim mrežama. Isansko selo i njegovi stanovnici daleko su od imućnosti. Lijeni, ovisni o alkoholu, profiteri, lako se bave prostitucijom. Odmah je cijelo područje, zapravo vrlo veliko područje, pretvoreno u komadiće. Sušno i suho, vruće, monotono. Ništa za vidjeti, ništa za raditi.

Inkvizitor se često pita kako je kritičari to smislili. Čak misli da stoje slijepi i ne žele imati uvida u to kako se ovdje živi. A kamoli razumijevanje.

Išani i dalje vjeruju u svoju kulturu i način života, kojim je stoljećima upravljala priroda. Moraju, izvan poljoprivrede jedva da ima posla. Nema industrijskih područja, nema luka ili drugih stvari koje omogućuju zapošljavanje. Naprotiv, oni su zapravo lagano (?) prisiljeni ostati u uzgoju riže, to je previše važno za zemlju, ne samo kao osnovna hrana nego i iznimno važan izvozni proizvod. Osim toga, tu je i šumarstvo, šećerna trska, gumarstvo, stočarstvo itd. Sve su to stvari kojima ljudi s dna ljestvice ne mogu dati ni svoju cijenu. Male inicijative koje se poduzimaju za promjenu zapravo su iste: povrće, voće i druge kulture - i ovdje su ovisne o drugima koji im određuju cijene.

Priroda im određuje ritam života. U prilično ekstremnoj kontinentalnoj klimi: od prosinca do veljače zima s redovito nekim jako hladnim razdobljima, proljeće s olujama koje najavljuju ekstremno vruću sezonu, ljeto s kišnom sezonom koja može donijeti ogromne pljuskove. Od kolovoza do kraja rujna uvijek postoji mogućnost pojave jednog ili više tajfuna sa svim posljedicama. Tek krajem listopada prestaju kiše i počinje neplodna suša koja će trajati otprilike do ožujka.

Poljoprivrednik mora izboriti za život među svim silama prirode. Na poljima, u šumama. Borba protiv hladnoće bez potrebnih alata koje svaki zapadnjak smatra normalnim. Izdržati kišu jer riža ne čeka. Uzgoj drugih usjeva u sušnom razdoblju, zalijevanje je potrebno, ali nije lako, nemaju ni moderne alate za to, uvijek ih košta puno vremena i truda.

A između svega toga stoji i briga o imetku i dobrima. Izgradite, popravite, poboljšajte, proširite kuću. Držanje stoke, ali to donosi i mnoge brige. Ispunjavanje obaveza: slanje djece u školu – opet im nastaju troškovi zbog upisnina, uvjeta uniformnosti i dr. Briga o starim i bolesnim osobama, tijekom cijele godine. Obavljajte društvene poslove: popravljajte ulice, održavajte zalihe vode. Ukratko, malo je slobodnog vremena i novca za svako toliko opuštanje, a kamoli za godišnji odmor.
Moraju raditi svaki dan, nedjeljom ili praznikom, godinu za godinom.

U tome im nije pomogla nijedna država, nijedna institucija, tek su se u proteklom desetljeću poduzele neke mjere. Vrsta zdravstvene zaštite, ali vrlo ograničena. Neke premije za uzgoj riže, neke potpore dohotku za najsiromašnije. Da dam ideju: stvorena 'kartica socijalne skrbi' dodjeljuje se ljudima s premalim prihodima za život. Za to su napravljena ogromna istraživanja, također i ovdje u selu. Mnoštvo provjera: od koliko ljudi se sastoji obitelj? Morali su označiti kolika je kuća, koji su građevinski materijali korišteni, koliko soba. Broj rai poljoprivrednog zemljišta koje posjeduju i broj rai koji se na njemu obrađuju. Koliko tko ima stoke. Kakvi su prihodi za svakog člana obitelji. Broj djece školske dobi. Ljudi su čak htjeli znati koliko svaka obitelj ima pasa i mačaka ili drugih životinja. Tamo nitko nije mogao počiniti prijevaru, kućne posjete organizirale su delegacije sastavljene od dužnosnika Bangkoka, provincije i samog sela - sve ljudi koji se međusobno ne poznaju. Pa, šezdeset (!!) posto ovdašnjih seljana to 'odobrava'. Više od polovice je ispod minimalne životne granice – koja je već postavljena izuzetno nisko i od koje nijedan farang ne može živjeti. I gle čuda, dobivaju neku financijsku potporu. Maksimalno... tristo bahta mjesečno.
Inkvizitor popije ovakvu količinu kad sjedi s prijateljima - unutar četiri sata.

Sve to čini ljude ovisnima jedni o drugima. Obitelj je najveća vrijednost, ljudi se bezuvjetno podržavaju. Stoljećima i još uvijek je potrebno. Ali i jedni drugima, pomažemo jedni drugima gdje možemo. Netko tko ima malo više, dijeli. Ljudi koji proizvode robu, tesar, zidar itd. ne naplaćuju pretjerano, rade gotovo po cijeni koštanja. Lokalne trgovine mogu održavati samo minimalnu profitnu maržu, znaju da sumještani imaju premalo za potrošiti. Otuda jeftin život - zbog čega se farange koji žive u Isaanu često kritizira.

I ljudi počinju tražiti posao negdje drugdje. Emigrirajte u inozemstvo, ali češće u gospodarski bogatije domaće krajeve gdje ima industrije ili turizma. Ali uvijek na minimalnoj plaći, od koje uštede koliko je moguće i pošalju potrebitim roditeljima, bolesnima i obitelji.

Mnogi završe u siromaštvu jer ostaju ranjivi. Financijski nositelj obitelji se razbolijeva, dakle, umire. Taman kad su ljudi posudili novac za kupnju gnojiva za nadolazeću sezonu riže, jer samo rijetki imaju dovoljno novca da to učine bez kredita. Djed se razboli i treba mu skupa medicinska njega, tu odlazi ušteđeni baht. Moglo bi biti i jednostavnije: često izražena kritika zapadnjaka velikih kamioneta koje ljudi posjeduju. Što im je apsolutno potrebno jer kako ćete transportirati vreće riže? Kako ćete zbrinuti posječeno drvo? Kako ćete opskrbiti svoju trgovinu? Kako oni, njih sedam iz istog sela, dobivaju taj posao u Bangkoku? Kako tesar, krovopokrivač itd. prevozi svoju robu?
I onda se ta skupa investicija pokvari. Teški troškovi koji stavljaju hipoteku na budućnost.
Ili kao prošle godine. Tajfun Doksuri prošao je preko regije ovdje. Rižina polja i druga potpuno uništena. Krovovi odvaljeni, kuće potpuno poplavljene. Tisuće obitelji potpuno su razorene, a da ne govorimo o gubitku i tuzi desetaka ljudi koji su tamo umrli... .

Pa ipak, stanovnici Isaana uvijek nađu snage da to prebrode. Ulažu pretjerane napore. Odlazak na posao, daleko od obitelji, mjesecima, ponekad i godinama. Ljudi žive krajnje štedljivo, žive od polja i šuma. I, kao što je ranije spomenuto, napuštaju obitelj i selo kako bi radili negdje drugdje. U tvornicama, u građevinarstvu itd.
Hoće li raditi u turističkim enklavama punim bogatih zapadnjaka? Prvo s idejom da nađem normalan posao. Kao vrtlar/čovjek. Ili čišćenje, pranje rublja, čuvanje djece itd. Ili u trgovini, restoranu, kafiću i sl.

Ubrzo saznaju da ih tada vide kao potencijalne partnerice u krevetu, a farang za to plaća - u njihovim očima - puno novca. A upravo su ti Isaani obično očajni, rodbini treba novaca da prežive, osjećaju se dužnima pomoći.
Jeste li suočeni s tim 'izborom': nastaviti raditi u obično lošim uvjetima uz vrlo nisku minimalnu plaću ili se prepustiti zahtjevu: pružanje seksualnih usluga, bolji uvjeti rada i mnogo veća zarada. S bolesnom i siromašnom rodbinom negdje u Isaanu, to baš i nije izbor. Financijsko ima prednost.

I dođu u kontakt sa zapadnjacima koji u jednoj večeri popiju novac kojim svom bolesnom djetetu mogu dva mjeseca davati lijekove kod kuće. Nauče živjeti drugačijim ritmom života: nema više odlaska na spavanje odmah nakon zalaska sunca i ustajanja u zoru, noćni život se najavljuje. Nauče da postoje ljudi koji, kad se nešto pokvari, odmah zamijene novim i boljim, bez problema. Nauče da je spavanje u vrućoj sezoni lako uz taj klima uređaj. Shvate da postoje ljudi koji cijeli dan ne moraju ništa raditi, samo ispunjavati svoje užitke. Zar više ne bi trebali loviti žabe i iguane kako bi tog dana ipak dobili pristojan obrok? Nauče da ne morate raditi na pržećem suncu cijeli dan, da ne morate dobiti žuljeve na rukama i nogama, da ima dovoljno vremena da se malo opustite.

I da, isaanci redovito puknu, dosta im je i izgube svoju kulturu. Neki prihvate takav način života i više ne mogu bez noćnog života. Neki se ne žele vratiti u obitelj - ovakav život je lakši jer su našli partnera koji ima razumijevanja. Ipak, manjina je ta koja tako postupa. Većini je to zapravo strašno, samo zato što su financijski prisiljeni i zato što postoji potražnja za tim, oni to rade. Um na nuli, možete dobiti tijelo, ali nikada srce i dušu. Inkvizitor godinama snima razgovore s damama, a sada je i ovdje u regiji u kontaktu s ljudima koji malo po malo pričaju svoju priču. Inkvizitor će jednog dana elaborirati te srceparajuće bilješke.

A često upravo ti farangi, bez imalo empatije prema ovoj zemlji i kulturi, iznose glupe kritike. Izgovor kojim se često služe razuzdani muškarci koji ovdje dolaze svake godine na nekoliko tjedana kako bi zadovoljili svoju požudu: “oni uvijek imaju izbora, čak i siromašni”.
Oni kritiziraju da su Isaani ljudi pohlepni, da traže novac, da obitelj izvlači novac. Dok je za Isaanera najnormalnija stvar u životu - dijeliti s obitelji i najdražima, pogotovo ako ste sami u malo boljoj poziciji.

Također i ljudi koji brzo dolaze u posjetu da ugode svom isanskom partneru ali ne shvaćaju da je to događaj za malo selo u kojem se nalaze. Da seljani, u svojoj kulturi, očekuju da će osoba – bez izuzetka u njihovim očima – podijeliti nešto, osigurati piće i hranu. Onda se Zapadnjaku ne sviđa što se treba izuvati, on misli da su tim Isaancima noge prljavije od njegovih cipela. Vidi hladnjake i televizore, kamionete i odmah ih osuđuje: “trebalo bi biti bolje...”.

Ili su zapadnjaci koji se uopće usude doći nekoliko mjeseci provesti zimu na selu? Bez imalo razumijevanja za ovdašnji način života. Pa naravno da padnu u crnu rupu. Nemojte razumjeti da ljudi ovdje rano spavaju i rano ustaju, svaki dan. Da ovdje održavaju sporiji tempo rada jer prirodu ne možete natjerati bez skupih tehnoloških alata koje farang smatra normalnim. Ne mogu shvatiti da ljudi vole sjediti zajedno, samo opušteno razgovarati, dakle, koji usred dana počnu piti, jedino zadovoljstvo koje si mogu priuštiti. Čudno mu je i smeta što cijelo selo misli da je bogat, iako živi samo od mirovine - koja je najmanje četiri puta veća od one koju zarađuje prosječni Isaanin.

Čak i farangi koji ovdje dođu živjeti za stalno često polako podlegnu onome što vide kao monoton život. Ne razumiju zašto na tom selu nema kina, nema barova sa stolovima za bilijar ili drugim umjetnim užicima. Osjećaju da ih se ignorira, ne razumiju da je to zato što odbijaju govoriti jezik, jer ne žele razumjeti kulturu, jer ne žele sudjelovati u društvenom životu. I na taj način dolaze u sukob sa svojim partnerom koji se, kao i svaki Isaaner koji se vraća u domovinu, počinje manje zapadnjački ponašati i više se vezuje za obitelj.
Zatim posjećuju supatnike s kojima se cijele dane žale na svoj loš život ovdje, ne shvaćajući da si dopuštaju da padnu u depresiju.

Je li Inkvizitor bez grijeha? Ne, jer nikad ne bi upoznao ljubav-ljubav bez Isaanova siromaštva. To je nešto što će uvijek ostati u vezi. Kad je stigao ovamo, preplavio ga je osjećaj iznenađenja, drugi kulturološki šok nakon njegova upoznavanja s Tajlandom prije dvadeset pet godina. No, dobio je volju za suosjećanje, jezik više nikada neće biti tečan, ali kad počneš upoznavati njihovu kulturu i način života, ovdje možeš izgraditi dobar život, naučio je. Kultura, način života koji je blizak prirodi.

I čemu se Inkvizitor divi ne zaboravljajući vlastito podrijetlo i odgoj. Također nije slijep na ekscese, na neke stvari koje su po njemu neprihvatljive u njegovoj kulturi. Loše obrazovanje, s tim se nikako ne možete složiti. Budizam je veliki teret za ljude, također financijski. Pohlepna elita koja je presretna da stvari ostanu onakve kakve jesu, ali to nije isključivo Thai ili Isan.
Ali ne možete očekivati ​​da ljudi prilagode svoj način života zapadnjačkim pogledima samo zato što ste došli živjeti ovdje.

Inkvizitor razumije zapadnjake koji se ne mogu nastaniti ovdje, ali morate napraviti izbor. I ne kritizirajte jeftino kada imate ili ste imali loša iskustva. Zato što ste u većini slučajeva sami krivi. I dalje će se braniti od komentara izrečenih bez ikakvog znanja ili iz inata.

Nastavit će se….