Luk ne može uvijek biti opušten: Treće putovanje (17. dio)

John Wittenberg iznosi niz osobnih razmišljanja o svom putovanju kroz Tajland, koja su prethodno objavljena u zbirci kratkih priča 'Luk ne može uvijek biti opušten' (2007.). Ono što je za Johna počelo kao bijeg od boli i tuge preraslo je u potragu za smislom. Pokazalo se da je budizam prohodan put. Njegove se priče redovito pojavljuju na Thailandblogu.

Treće putovanje: Povratak s osvetom

Bez ikakvog papinskog poticaja da poljubim tlo, ponovno sam stupio na tajlandsko tlo, nakon mirnog leta od jedva dvanaest sati. Gotovo jednako dugo kao i putovanje automobilom do Švicarske. Jedva dva dana ranije otvorena je nova zračna luka slušajući izuzetno pristupačnog imena SUVARNBHUMI (zemlja prosperiteta). Kraljeva ideja.

Gigantski kompleks ogromne veličine, ali jedva da se može pronaći toalet. Nakon imigracije ostaju samo klaustrofobični hodnici kroz koje se morate boriti. Premještanje plesne dvorane bilo bi rješenje. Ali ništa ne može poremetiti moje raspoloženje. Vratio sam se u Tajland, nakon šest mjeseci truda i znojenja u Nizozemskoj.

Deseci muškaraca nude vam limuzinu, pet puta skuplju od običnog taksija. I to mi se dogodilo samo jednom. Uz normalan taksi do stana, tuširanje i dva sata sna. Stvarno moram namjestiti alarm, jer naravno djed John želi ispuniti svojih dnevnih osam sati.

Dva su načina za borbu protiv jet laga: ili se odmah prebacite na novo vrijeme i pretvarajte se da vam krvari iz nosa ili nekoliko puta odrijemajte u trajanju od sat ili dva dok spavate. Odabrao sam ovo drugo, ne samo zato što volim drijemati između.

A onda izađite van, prošećite između štandova, pojedite ukusan obrok, udahnite mirise i ponovno se osjetite u toploj kupki. Vlasnik internetske trgovine njeguje svog još uvijek šugavog, preuhranjenog psa, prekrasne sobarice još uvijek su sretne da me opet vide, dečki s mopeda još uvijek čekaju svoj posao i tako se dobro provode zajedno da se tiho nadaju da mušterije neće dođi . Djevojke iz supermarketa ponovno me pozdravljaju u refrenu "Sawadee Ka" s osmjesima koji se tope. Jesam li otišao šest mjeseci?

Državni udar

Ne postoji apsolutno ništa što bi se moglo primijetiti od državnog udara. Volio bih to doživjeti, bilo bi još ljepše da sam kao redovnik ujutro išao u prosjačku turu pored tenkova da vojnicima dam priliku da pokažu svoju miroljubivost. Nitko ovdje nije uznemiren ili čak iznenađen što je nekoliko generala preuzelo vlast.

Kralj je dopustio sastanak dva dana prije preuzimanja vlasti i natjerao generale da se zakunu da neće teći krv. Zakačite žutu vrpcu (u boji kralja) na cijev tenka i svi znaju da iza toga stoji kralj, tako da je to dobro i smišljeno.

Bože moj, kako bi Trix provela cijeli dan upijajući se na svom prijestolju s tolikom snagom! Taksinov totalno korumpirani režim svaki je put dobivao svoj mandat jer su seljaci u svojoj gluposti bačene mrvice smatrale odlučujućim za izbor glasa. Veliki sam pobornik zdravog razuma, ali u Tajlandu je bolje da patricijat preuzme kontrolu i ostavi populiste po strani.

Postati jedan od najbogatijih ljudi u Tajlandu ni iz čega kao premijer za nekoliko godina pozicija je koju samo sebi želim. Inače, poput Taksina, želio bih svim svojim prijateljima dati lijepe objave. Možete se kladiti da će svi moji prijatelji biti bogato nagrađeni. I naravno moja majka će biti: “majka domovine”.

Taksin sada liže rane u Londonu. Upravo je imenovan novi premijer, general s integritetom (sa svjetlom koje možete pronaći ovdje): Surayd. Bivši načelnik stožera obrane. Nakon prijevremenog umirovljenja zbog nezadovoljstva korumpiranim premijerom jedno je vrijeme bio redovnik i onda se ovdje može razbiti lonac. Važan zadatak bit će pokazati svijetu da je državni udar doista bio neophodan kako bi se smijenio stari premijer. Ovdje u Tajlandu to već svi znaju.Ljubazno od njih što ne čekaju par dana dok ne dođem u Tajland. Voljela bih to doživjeti.

Navečer na noćnu tržnicu. Prošećite štandovima s Rolexima, Louis Vuittonima, Hermesima, Cartierima. Skupe robne marke dostupne siromašnima su, po meni, jedina prava demokracija!

Dvije princeze u operi

Pomalo James Bond iznajmljuje apartman i lebdi čepove šampanjca u prostranoj kadi usred ružinih latica kad ima spoj s lijepom Tajlanđankom, ali ovaj slabić sređuje karte za talijansku operu.

Njezin prvi. Tu je i kraljeva sestra i za to treba dosta truda. Ulice su zatvorene, prati je desetak automobila, a zgrada je hermetički zatvorena, tako da se može rastati u svoj samoći vani na crvenom tepihu unutra. Tada ćemo imati svaku priliku da se zauzmemo za nju, da čujemo dvije pjesme, jednu za njenog brata i jednu za nju. Nakon laganog naklona, ​​opera konačno može početi.

Malo je skupo raščistiti drugi i treći balkon, jer po protokolu nitko ne smije stajati iznad nje. Kompromis je nađen na nizozemski način tako da je slobodan samo prvi red drugog i trećeg balkona. Nećete htjeti vjerovati, ali čak su i pješački mostovi preko ceste očišćeni kada kralj projuri ispod njih u automobilu.

Bijeli izgrednik vidio je svoju priliku da dobije bolje mjesto u prvom redu. Imao je sreće što je princeza bila točno ispod njega, inače bi ova uvreda veličanstva bila dovoljan razlog da ga baci s drugog balkona.

Nakon završetka predstave sva vrata se zaključavaju, još dvije himne, mali naklon i onda kraljevska družina tetura u samoći. Nakon više od petnaest minuta, nas crvenokrvce puštaju van.

Moja lijepa Tajlanđanka zatvorila je oči nakon prvih talijanskih zvukova i položila svoju nježnu glavu na moje široko rame. Tijekom cijele opere osjećao sam njezin spokojan dah na svojim omekšanim obrazima poput slatkog povjetarca. 007 može biti zadovoljan, jer s tim se ne može mjeriti ni lijepo otpjevani Puccini!

Velika palača

Na kraju osamnaestog stoljeća, kada je stara prijestolnica Sijama, Ayutthaya, pala kao plijen Burmanaca (koji se stoga i dan danas smatraju Nijemcima), u isto je vrijeme pala ovapnjela stara dinastija. Lukavi general okrunio se za Ramu I., postavši tako William Oranski od Tajlanda. Švedska kraljevska obitelj na sličan se način držala prijestolja tijekom istog razdoblja, a oba sadašnja kralja bliski su prijatelji. Ali skrenuo sam.

Tijekom nemirne noći u Chiang Maiju, stupu (bijelo ili zlatno zašiljeno skladište relikvija) pogodila je munja i postala je vidljiva statua Bude od žada od sedamdeset pet centimetara. Više od stotinu godina kasnije vojska ga je odvukla iz Laosa kao ratni plijen i donio ga je Rama I. s odlučnim pogledom pravog vlasnika u trijumfu u svoju novu prijestolnicu, Bangkok. Svako kraljevstvo koje ga posjeduje dobiva sreću (kada se može barem braniti). Tako lijepa statua trebala bi imati pristojan krov nad glavom, a novi kralj ju je osobno postavio s (bijelog) slona u prekrasan hram.

Nekoliko je kraljeva izgradilo prekrasne zgrade oko njega i stvorilo možda arhitektonski najljepše mjesto na Tajlandu: Wat Phra Kaeo (www.palaces.thai.net). Svaki je kralj izgradio prekrasnu stupu za pepeo svog prethodnika ili prekrasnu zgradu, nadajući se da će njegov nasljednik prakticirati isto altruističko štovanje. I tako je rođen Versailles u Bangkoku.

I mene osobno jako zanima zgrada u kojoj kao član suda možete posuditi svašta, do urne primjerene vašem rangu, ali ja sam previše beznačajan za taj svijet. Hram je dostupan smaragdnom Budi, kako se kaže od žada. Bez sumnje najimpresivnije mjesto ovdje i najveće svetište u Tajlandu. Kip stoji na oltaru od jedanaest metara i tri puta godišnje dobiva drugu jaknu (a ne kao Manneken Pis gotovo svaki dan). Tijekom vrućine (travanj-lipanj) zlatna tunika s dijamantima, tijekom kišne sezone (srpanj-listopad) zlatna s plavim točkama.

A tijekom hladne sezone (ovdje vrapci padaju s krovova tijekom cijele godine), jakna s pozlaćenom glazurom s dodatnim šalom boje šafrana protiv jakih sibirskih vjetrova. Kralj je uz veliku ceremoniju zamijenio ovu jaknu, ali sada je star i njegov sin sada radi ovaj posao.

Oltar je bogato ukrašen zlatnim ukrasima te mitološkim čuvarima i drugim simbolima vrhovne vlasti. Vanjski zidovi su ukrašeni svjetlucavim zlatom i obojenim staklom i oko stotinu dvanaest prekrasnih garuda (mojih najdražih kipova) koji drže zmiju kako zmija ne bi progutala vodu.

Prvobitno je ovaj hram bio namijenjen za navođenje kiše na vjernike u vrijeme suše. Kralj se ovdje redovito kupao tjedan dana, dok su redovnici neprestano pjevali za kap kiše. Dosadan tjedan za kralja, jer se nije smio kupati sa svojim ženama. Naravno, logično, jer kao što svi znamo: žene se uvijek uključe u posao kad bismo se trebali koncentrirati na državne poslove, poput kiše.

Trenutačni kralj je odustao od ovog rituala i sada iz aviona ispušta određene tvari za stvaranje kiše, kojih sada imamo previše. U svakom slučaju, kad uđete u hram, odmah se suočite s pobožnim stavom Tajlanđana.

Vlada opuštena, ali predana atmosfera. Najmanje stotinu ljudi nađe mjesto ovdje na terenu. Čak su i prirodno bučni Nizozemci dirnuti spokojem i to nešto govori! Lagano pognute glave (iz poštovanja prema Budi, ali svakako i prema ljudima oko sebe) nalazim mjesto i kleknem tri puta, koristeći mah na čelu i dodirujući tlo podlakticama.

Zatim neko vrijeme šutim u sebi. Izrazite duboku zahvalnost što srećom mojoj majci nije potrebno daljnje liječenje, poželite drugima puno sreće i zdravlja i želim da za sebe budem otvoren Buddhinim učenjima. Zatim se udobno smjestim i naslonim tabane. Sada gledam oko sebe i smiješim se. Sve je uređeno onako barokno, čak čisto dječje. Baš kao dječji crtež Ivana, pun veselih ukrasa, jer baki je rođendan.

A onda pogledam mali smaragdni kip Bude sa šiljastom krunom iz Ayutthaye. Padam u pomalo filozofski trans. I dobro se osjećam na putu budizma. Odjednom pomislim na biblijsku kuću na bulevaru Scheveningen. Stajao sam točno ispred njega da bih prodavao sladoled (nedjeljom, najprometnijim danom u tjednu za bulevar, bili su zatvoreni). Na vratima je bio plakat s prikazom osoba koje hodaju dvama stazama, jednim lošim i jednim dobrim. Odlazak u crkvu mogao bi se naći na dobrom putu, kao i šetnja parkom sa ženom i djetetom, ili ispijanje limunade ispred kućnog kamina, naporan rad i poštivanje nedjeljnog odmora.

Na lošem putu bilo je vrlo lako slijediti trag razaranja: posjeti kazalištu, flert, ples i piće. Nije potrebno spominjati da ovaj put na kraju mora završiti u vječno gorućem paklu za nekoga nakon života blaženog jebanja i opijanja. Dok su na drugoj cesti vrata raja bila širom otvorena.

Tako su se Petrova vrata već kao tinejdžerica zalupila preda mnom (nažalost ne zato što sam bila pospana), jer sam radila nedjeljom. Budizam ne donosi ovaj izbor. Pruža smjernice za pokazivanje suosjećanja, vedro razmišljanje, uživanje u životu i hodanje srednjim putem.

Dvoje djece sjedi kraj mene u hramu. Prekrasne crne oči. Sklopljenih ruku vrlo pobožno, baš kao što sam to činio kao dijete u crkvi. A njihovi roditelji puni ljubavi sjede iza njih i smiješe mi se, jer vjerojatno tako nježno gledam njihovu djecu. Dva anđela čuvara za dvoje malih ljudi, koji budućnost vide u svijetu punom patnje, ali istovremeno punom radosti kada znate da ste okruženi suosjećanjem koje pobjeđuje svaku nedaću. Suosjećanje koje pruža ljubav bližnjemu bez preduvjeta i ne očekujući ništa zauzvrat.

Možda je to srž sretnog postojanja.

Nastavit će se….