Dnevnik Rogera Stassena: viseći filozof
Roger Stassen (59), arhivski službenik (grad Genk) i autor nekoliko knjiga za djecu, u braku je sa Siriwan od 1993. godine. U to je vrijeme bila učiteljica u Chiengkhongu. Oboje se raduju što će se smjestiti u svoju tajlandsku matičnu bazu Chiang Kham (prov. Phayao) u sljedeće dvije godine.
Nekad sam vikao na svoju šogoricu Supamas kad je posjećivala previše američkih lokala brze hrane. Jela je krafne, Burger Kings i Kentucky prženu piletinu ili kako se već zovu. Putovanje u veliki grad uvijek je bilo povezano s posjetom zalogajnicama brze hrane. Armaturna ploča njezina automobila bila je natrpana KFC figuricama, a na polici za pakete nalazio se golemi jastuk u obliku krafne. Bojao sam se da će se jadnik skroz amerikanizirati.
"Vi Tajlanđani imate kulturu na koju možete biti ponosni, vaša tradicionalna glazba je prekrasna, tajlandski ples je tako lijep i graciozan, vaša hrana spada u sam vrh svjetske kuhinje", rekao bih. 'Njegujte vlastitu kulturu i ignorirajte tu besmislenu, praznoglavu, lažnu kulturu temeljenu isključivo na marketingu.' Bezbroj puta sam održao ovaj govor, bezbroj puta sam pomislio da moram spasiti Tajland od onoga što se dogodilo u Europi nakon Drugog svjetskog rata... kao da sam to sposoban učiniti, kao da puše u vjetar.
U međuvremenu, moja šogorica je odavno prestala ići u restorane brze hrane. Ona čak smatra da je to prljava i nezdrava hrana. Nestale su i figure, sve je uredno i uredno. Posljedica mojih govora? Čisto sumnjam. Koliko god bili pronicljivi dečki iz marketinga, jednom se prekrši zabrana štednih kartica naprava prevladat će zdrav razum i dobar ukus. Tajlanđani su otvoreni stranim utjecajima, da, ali filtriraju dobre stvari i rješavaju se rubova manje kvalitete.
Ponekad čujem da Tajland postaje vesterniziran. Da i ne rekao bih. Utjecaji postoje, ali oni upijaju samo ono što im se sviđa i onda to preliju tajlandskim umakom, takoreći RETIZIRAJU.
Povratak na staro radno mjesto nakon 20 godina
Lagano se njišući naprijed-natrag u svojoj visećoj mreži, prisjećam se onoga što sam doživio sa svojom suprugom Siriwan u gradu Lampangu. Nekada je tamo radila (prije 20-ak godina) i imala tri jako dobre prijateljice iz tog perioda. U to je vrijeme radila u bolničkoj knjižnici. Pa, njezini prijatelji Jintana, Lek i Supapak još rade tamo.
Naš posjet bio je jedinstvena prilika da obiđemo odjele i pozdravimo sve svoje bivše kolege. Tko će je prepoznati?, pomislih, dvadeset godina nije ništa. Kakav bi bio doček? Nisam mogao zamisliti da će netko nakon otkaza prije dvadesetak godina raditi u (nasumično) poduzeću u Belgiji, po normalnom radnom vremenu, i to bez dogovora!!! usputno bi obišao sve odjele.
Iskustvo u vlastitom području rada natjeralo me da se pribojavam najgoreg. Netko tko bi se pojavio nakon jedva dvije godine izbivanja brzo bi shvatio da to i nije tako dobra ideja. Vidio sam poglede koji su pozdravljali ljude koji su nedavno otišli u mirovinu. Vidio sam ljude nakon toga razočarane i ogorčene, mrmljajući sebi u bradu: 'Nikada više tako, kako sam mogao biti tako naivan?'
Razumijete da sam začuđeno i fascinirano gledao kako moju ženu primaju u bolnicu Lampang. Prilazilo joj je i pozdravljalo je bezbroj ljudi po hodnicima zgrade. Odvukli su nas u njihove urede i radionice. Posvuda entuzijastični uzvici priznanja, posvuda iskrena, nedirnuta topla ljudskost, svugdje sam morao napraviti grupnu fotografiju i poslije su htjeli još jednu sa mnom, posvuda su se razmjenjivale e-mail adrese i facebook računi.
Morali smo malo pričekati na prijavnom odjelu. Trojica Siriwanovih bivših kolega otišla su na tržnicu. Danas baš i nije gužva, objasnila mi je i namignula, pa da dame malo predahnu.
Duboka, nevjerojatno duboka klisura
I opet sam počeo uspoređivati i opet sam shvatio da postoji dubok, nevjerojatno dubok jaz između naših društava. Nije samo klima ili vjera ono što ima veze s ovim, već ono što sam upravo opisao. I ne, nije sve u Tajlandu samo ruže i mjesečina. Ovo društvo sigurno ima puno negativnih strana. Topla ljudskost je, međutim, tako vrlo važan faktor i mi na Zapadu smo u opasnosti da to potpuno izgubimo iz vida.
Dragi Roger: prekrasna i dobro opisana priča. Vrlo prikladno ukazujete na to da su ne samo stvarni svjetovi Istoka i Zapada različiti, nego i percipirani svjetovi ljudi s Istoka i Zapada. U nizu područja, ono na istoku je poželjno. U većem broju područja bilo bi dobro imati više znanja o istočnjačkom iskustvu. U svakom slučaju, zabavno za čitanje.
Dobro napisano, Roger! Topla ljudskost, to je ono o čemu se radi, u svakoj kulturi. To mora biti srž, ako to nemamo, ostalo nije važno.
Nadam se da ćete napisati više, što kažete na naše pješačke i biciklističke ture? Uvijek sam uživao u tome i ti to opisuješ mnogo bolje od mene. Također sam volio čitati tvoju vožnju biciklom do Chuna. Nedostaje mi Chiang Kham, njegovo prekrasno, mirno okruženje, naš stari dom i vaše društvo.
Zaista, lijep stil pisanja, a sadržaj još ljepši. Radujte se sljedećem kurzivu.
A tko to ne doživi, popit će fino svježe pivo. Očito Singha, Leo ili Chang. A što odabire tajlandski pratilac za večeru? Heineken naravno.
VERTHAISEN, s druge strane, također poznat. Jedemo tradicionalni pomfrit od bifteka, a grupa odmah traži set jednako tradicionalnih tajlandskih umaka, koji je velikodušno poslužen. I priznajemo, taj tajlandski štih u jelu djeluje.
Lijep komad, ali želio bih podijeliti svoje iskustvo ovog ljeta u Nizozemskoj. Bio sam odsutan iz Nizozemske 21 godinu i ovog ljeta sam se neočekivano vratio u selo u Limburgu gdje smo mi (ne-Limburžani) živjeli od 1987. do 1992. godine. Na moje iznenađenje prepoznali su me na ulici i spontano zagrlili, izljubili i pozdravili.
U Nizozemskoj doživljavam toplu ljudskost, privrženost i druželjubivost koji mi nedostaju ovdje na Tajlandu kao ženi.
Draga Lucy, iskustvo pisca članka govori o uzajamnoj tajlandskoj privrženosti i međusobnoj predanosti Tajlanđana jednih prema drugima. Ono što Tajlanđani imaju prema farangu ponekad je doslovna distanca, ponekad čak do točke straha.