Marijin dnevnik (13. dio)

Maria Berg (72) ostvarila je želju: preselila se na Tajland u listopadu 2012. i nimalo ne žali. Njezina obitelj je zove ADHD senior i ona se slaže. Maria je radila kao njegovateljica životinja, studentica medicinska sestra, vozač ambulante za životinje, barmenka, nadzornica aktivnosti u dnevnom boravku i kao njegovateljica C u privatnoj kućnoj njezi. Ni ona nije bila baš stabilna jer je živjela u Amsterdam, Maastricht, Belgija, Den Bosch, Drenthe i Groningen.

Dom umirovljenika

Progresivni Tajlanđanin imao je 'dobru ideju'. U Nizozemskoj, gdje je bio, vidio je jedan dom za umirovljenicima. To se moralo dogoditi u Kamphaeng Saenu. Kupio je veliki komad zemlje i dao na njemu sagraditi lijepu zgradu, u koju su mogli stati mnogi stariji ljudi.

U okolici se o tome pričalo pomalo i sa smijehom. Ideja da biste tu stavili svoje roditelje ili bake i djedove... tema o kojoj se ne raspravlja. Vaši roditelji ili bake i djedovi, koji su se godinama brinuli o vama, sada je naravno došao red na vas da brinete o njima. Bila bi šteta za obitelj da se to ne dogodi. Ako netko uopće nije imao obitelj, bilo je sasvim normalno da susjedi preuzmu zadatak nestale obitelji.

Zgrada je tu već nekoliko godina. Također je sve veća gužva, da, ne u zgradi koja je prazna. Ali sve je više pasa lutalica na prilazu. Van sunca, nema ljudi, što više poželjeti.

Uši na ponavljanje

Lijepa nedjelja u kući moga sina, uživanje u vrtu i raznolikosti ptica. Jedna je još pitomija od druge. Uokolo šeće mlada guska koja se voli čak i držati u krilu, a maženje se također cijeni.

Nakon ukusnog ručka šalju me, vrlo slatko, u ured mog sina. Ovdje je krevet, idem malo odspavati.

Ostatak dana, natrag u vrt. Za večerom mi sin kaže da je u školi još jedna pošast ušiju. Pa ih opet imaju i moji unuci. Dok sjedim i slušam, polako mi postaje jasno da mi je glava ležala na jastuku gdje sva djeca redovito leže.

Sjedim i užasnuto slušam, dršćući od pomisli da bih ih sada i ja mogao imati. Kad me snaha odvede kući, na moj zahtjev kupi u trgovini šampon protiv ušiju. Kod kuće se brzo otuširam i uredim kosu šamponom protiv ušiju. Kad mi se kosa osuši, mislim, opet za tjedan dana, tada ću je se riješiti.

Skup telefon

Kupnja novog telefona za mene, kao osobu stariju od 70 godina, nije lak zadatak. Ovaj telefon ima dvije SIM kartice, nizozemsku i tajlandsku. Vrlo lijepo, ali treba malo vremena prije nego što sve shvatim. Ali, radi: mogu zvati, slati poruke i koristiti internet, ponosan sam na to.

Da, telefon, nigdje. Rastavio cijelu kuću, tražio na najčudnijim mjestima, nisam mogao pronaći. Tada stvarno počnete sumnjati u svoj razum, je li se to već dogodilo? Počinjem li dobivati ​​demenciju? Obično to sami ne primijetite. Gledam van i uzdišem.

Odjednom vidim psa Kwibusa, s nečim u ustima, odmahuje glavom naprijed-natrag i da, to je bio moj lijepi novi telefon. Pričajući vrlo slatko s njim, pokazao mi je kakve lijepe stvari ima. Eto, više nije bio lijep, maska ​​je bila u dronjcima, a telefon s prednje strane razbijen na nekoliko mjesta. Dakle, u njemu više nije bilo života.

Otvorio telefon, srećom, SIM kartice su bile neoštećene. Telefon i nije bio toliko skup, ali budući da sada moram kupiti novi, sve to čini skupu šalu.

Čudovište

Nešto dalje od sveučilišta nalaze se močvare iza tamošnjih farmi. Ovdje živi ogromna životinja, zovu je gušter, ja mislim da je to varan.

Nekoliko farmi postavilo je ogradu oko svoje zemlje, s dijelom na vrhu koji je zakrivljen prema van. Ne za provalnike, već za goleme 'guštere', koji vole sitnu stoku. Znao sam priče o tome, samo ih nikad prije nisam vidio.

Vozili smo auto mog sina prema njegovoj kući. Odjednom je nešto ogromno prešlo cestu. Sva sreća da ga nismo pogodili, to ne bi bilo zabavno ni 'gušteru' ni nama. Bio je visok najmanje tri metra, što je bio pravi šok.

Nažalost, kada sam nekoliko sati kasnije odvezen kući, on je mrtav pokraj ceste. Izlazimo, volio bih ga vidjeti izbliza. Sada sam netko tko uvijek nosi centimetar, mjerimo ga, to je 290 cm. Skoro točno. Ostaje pitanje: je li to gušter ili varan, nitko ne zna.

Škola

Škola se nalazi na seoskoj cesti, malo izvan centra Kamphaeng Saena. Prekrasan prostor i ogroman vrt. Prostor sa spravama za igru ​​i pješčanikom. Blagovaonica je natkrivena, ali inače otvorena. Prođete li dublje u vrt, tu su patke i kokoši o kojima se brinu školarci.

Zadnji je dan škole ove godine. Veliki je stol s prekrasnim božićnim drvcem i poklonima ispod. Postoji čak i božićna glazba. Nakon ručka zapravo dolazi Djed Mraz. Svi ti deseci velikih smeđih očiju gledaju ga s iščekivanjem. Svako dijete dobiva paketić od Djeda Božićnjaka. Paketi se nervozno otvaraju. Svi sretni, praznici mogu početi, škola je zatvorena do 2. siječnja. Poseban doživljaj, tajlandska djeca na božićnoj zabavi.

Sretni blagdani i zdrava 2014. svima koji čitaju moj dnevnik.
Marija

Dvanaesti dio Marijina dnevnika pojavio se 12. studenog.

Poslana komunikacija

Tražite lijep poklon za rođendan ili baš zato? Kupiti Blog Najbolje od Tajlanda. Knjižica od 118 stranica s fascinantnim pričama i poticajnim kolumnama osamnaest blogera, pikantnim kvizom, korisnim savjetima za turiste i fotografijama. Naručite sada.