Tajlanđanin u njemačkom Wehrmachtu

Godinama sam tražio knjigu koja bi mogla rasvijetliti jednu od najintrigantnijih stranica tajlandske povijesti Drugog svjetskog rata. Na naslovnici je fotografija njemačkog časnika Wehrmacht s nepogrešivim azijskim crtama lica. Ova knjiga sadrži memoare Wicha Thitwata (1917.-1977.), Tajlanđanina koji je tijekom ovog sukoba služio u redovima njemačke vojske. Wehrmacht služio.

Godine 1936. upisao se na Vojnu akademiju u Bangkoku, a dvije godine kasnije ovaj ambiciozni časnik, zajedno s još jednim kolegom studentom, poslan je u Belgiju na studij vojnih komunikacijskih sustava u Vojnoj školi u Bruxellesu. Iznenađen njemačkom invazijom u svibnju 1940., nije se mogao odmah vratiti u Tajland i iz razloga koji mi nisu posve jasni, iznenada se pojavio nekoliko mjeseci kasnije u njemačkoj vojnoj školi. Samo po sebi to i nije bilo toliko čudno jer već od kraja 19^e stoljeća, na zahtjev kralja Chulalongkorna, tajlandski kandidati za časnike poslani su u europske vojne škole na daljnju obuku. No, nije jasno je li u Njemačku otišao i njegov sunarodnjak koji je s njim poslan u Bruxelles.

Kao što je spomenuto, Wicha Thitwat je počeo studirati na Vojnoj akademiji u Berlinu, ali manje od godinu dana kasnije dobrovoljno se prijavio kao funker ili radio operater u 29^e Pancer grenadirska divizija njemačkog Wehrmacht. Nekoliko mjeseci nakon novačenja, prebačen je u 3^e Pancer grenadirska divizija. Po svemu sudeći, to se dogodilo uz – prešutni – dogovor tadašnje tajlandske vlade jer on ipak nije bio samo tajlandski državljanin već i tajlandski ambiciozni časnik i kao takav odgovoran…

Početkom 1942. mutirao je u jedinicu koja će postati poznata kao Istočni bataljon 43. Jedinica pod njemačkim zapovjedništvom formirana isključivo od Azijata: najmanje 300 Japanaca bilo je dio ove jedinice. Logično, jer je Japan bio saveznik Njemačke od 1938. Većina tih vojnika iz Zemlje izlazećeg sunca bili su studenti raznih vojnih akademija u Njemačkoj na izbijanju rata i dobrovoljno su se prijavili. Stopama Japanaca ide i nekoliko stotina Korejaca i Mongola koji su došli iz Mandžurije. Koreju je okupirao Japan od 1909., a Mandžuriju od 1931.

Jedan od bizarnih aspekata ovog ionako bizarnog jedinstva bio je taj da u Istočni bataljon 43 služilo je i nekoliko desetaka Kineza. Bili su kandidati za časnike Kineske nacionalističke vojske Kuomintang koji su prije rata bili obučavani u Njemačkoj. Među njima je bio i sin kineskog državnog vrha Chiang Kai-sheka. Kuomintang se od 1936. godine borio protiv Japanaca koji su zauzeli veliki dio Kine. Sada su se u njoj borili rame uz rame Istočni bataljon 43. Još jedan poseban kontingent činila je nekolicina Indonežana, koji su, nakon japanske okupacije njihove zemlje i povezanog sloma nizozemskog kolonijalnog režima, vjerovali da mogu dati svoj doprinos radeći povremene poslove za okupatora. Vjerojatno su zahvaljujući posredovanju Japanaca ti Sukarnovi sljedbenici završili u njemačkoj uniformi.

Preostali ljudi u ovoj jedinici bili su Azijati zarobljeni u redovima Crvene armije i regrutirani iz zarobljeničkih logora. Iako se većina tih bivših ratnih zarobljenika kasnije vratila u svoj, etnički sastavljeni istočni bojne završilo bi. Na primjer, postojale su jedinice za Kirgiz, Kalmoek i Osetijce. Istočni bataljon 43 bio je raspoređen od sredine 1943. protiv Crvene armije iu borbi protiv partizana koji su djelovali u pozadini njemačke vojske. U nedostatku knjige mogu malo reći o karijeri Whicha Thitwata, ali možda je dospio do časnika jer na barem jednoj fotografiji nosi ramena 'Führerbewerber', časnički kandidat. U svakom slučaju, preživio je rat i nakon povratka u Tajland postao je pukovnik tajlandske vojske. Šezdesetih godina prošlog stoljeća Whicha Thitwat bio je tajlandski vojni ataše koji je sukcesivno upućivan u tajlandska veleposlanstva u Danskoj, Norveškoj i na Islandu.

Prema Whicha Thitwatu, nekoliko desetaka Tajlanđana služilo je u njemačkoj vojsci tijekom Drugog svjetskog rata. Dok se nisam dočepao njegove knjige, uspio sam pronaći samo još jednoga i tada je još bio 'mješovitog' podrijetla. Majka Luciena Kemarata bila je Francuskinja, otac Tajlanđanin iz Isaana, koji je vjerojatno stigao u tadašnju Indokinu preko međustanice. la douce Francuska bio izgubljen. Gotovo odmah nakon što je većina Francuske bila okupirana, tada 18-godišnji Kemarat pokušao se prijaviti u Waffen SS kao ratni dragovoljac. Kandidatura mu je odbijena na rasnoj osnovi, pa se 1941. angažirao u Legion Volontaire Français (LVF), dobrovoljačka legija koju su stvorili francuski kolaboracionisti za rad s Wehrmacht boriti se na istočnom frontu. U redovima LVF-a bili su mnogo manje strogi uvjeti i odmah mu je dopušteno feldgray staviti grb. Prvobitno obučen za izviđača, s vremenom je postao prvi strijelac teške strojnice MG

42. Kemarat je bio ranjen i zarobljen od strane Sovjeta početkom 1943. ali je uspio pobjeći i pridružiti se svojoj jedinici. U ljeto 1943. LVF je pretvoren u 'Sturmbrigade Frankreich' i uključen u Waffen SS gdje će ova jedinica postati ozloglašena kao Waffen SS Panzergrenadier Division 'Charlemagne' koji je zajedno s nizozemskim, norveškim i danskim SS dobrovoljcima 1945. umro do posljednjeg čovjeka kancelarija Reicha braniti u Berlinu.

Panzergrenadir Kemarat, koji je na kraju završio u Waffen SS-u, dodijeljen je 10.^e (protutenkovska) satnija of the pješačka pukovnija 58. Nijemci su trebali topovsko meso i azijska krv očito više nije bila prepreka za Waffen SS. Preživio je teške protuzračne bitke u Ukrajini, Pomeraniji i na Odri. Uz nekoliko stotina preživjelih 58. pješačka pukovnija br pokušao je pobjeći u Dansku, ali se 2. svibnja 1945. ova jedinica predala Britancima. Nije jasno je li Lucien Kemarat zarobljen ili je pobjegao u civilu. Sigurno je da se nakon rata vratio u Francusku. Prema mom starom suborcu, normanskom vojnom povjesničaru Jeanu Mabireu, on je bio živ barem do ranih 2000-ih, a 1973.-1974. pridonio je pisanju njegove knjige 'La Division Charlemagne: les combats des SS français en Poméranie'....