'Izgubljeni teritoriji' i progon katolika u Tajlandu (1941. – 1944.)

Crkva Svete Ane Nong Saeng u Nakhon Phanomu

Od 1940. do 1944. katolička zajednica u Tajlandu bila je progonjena jer su smatrani 'petom kolonom' u sukobu s francuskom Indokinom.

Izgubljene zemlje Siama/Tajlanda

Godine 1893. francuski ratni brod plovio je uz rijeku Chao Phraya i uperio topove u sijamsku kraljevsku palaču. Tamo su se vodili pregovori oko tvrdnje Francuza da vladaju područjima koja je Sijam smatrao svojima, pokrajinom zapadno od Mekonga otprilike na razini Luang Prabanga, te nizom provincija u sjevernoj Kambodži. Djelomično prema savjetu stranih savjetnika, kralj Chulalongkorn je promijenio stav. Ovaj događaj ostavio je trajnu traumu u tajlandskom iskustvu povijesti, ali je u isto vrijeme kralj Chulalongkorn hvaljen zbog očuvanja mira i sprječavanja daljnje kolonizacije Siama.

Rat 1940-1941 za povrat izgubljenih teritorija

Trauma 'izgubljenih' teritorija zagnojila se u svijesti Tajlanđana i u većoj je mjeri isplivala tijekom premijerskog mandata nacionalističkog feldmaršala Plaeka Phibunsongkhraama (Phibun Songkhraam, 1938.-1944.). Divio se fašističkoj Italiji i Japanu.

Godine 1940. Francuska je doživjela ozbiljan poraz od Njemačke. Japanci su to iskoristili, zatraživši i dobili vojnu bazu u Francuskoj Indokini. U Bangkoku su održane nacionalističke i antifrancuske demonstracije, a vlada je također pojačala retoriku.

Od listopada 1940. Tajland je izvodio zračne napade na Laos i Kambodžu. Bombardirani su Vientiane, Phnom Penh, Sisophon i Battambang. Francuzi su također napali tajlandske ciljeve u Nakhorn Phanomu i Khoratu. Dana 5. siječnja 1941. tajlandska vojska započela je napad na Laos, odakle su Francuzi brzo protjerani, te na Kambodžu, gdje su pružili veći otpor. Dva tjedna kasnije, tajlandska mornarica pretrpjela je sramotan poraz u pomorskoj bitci kod Koh Changa.

Dijelom posredovanjem Japanaca 31. siječnja 1941. na japanskom ratnom brodu potpisano je primirje, dok je u svibnju te godine Vichyjevska Francuska ugovorom prepustila Tajlandu sporna područja, ali samo dio onoga što je Tajland osvojio. To je dovelo do velikog slavlja u Tajlandu, u kojem su sudjelovali Japanci i Nijemci, a bilo je i razlog izgradnje 'Spomenika pobjede'.

Godine 1947. Tajland je te osvojene teritorije morao vratiti Francuskoj pod međunarodnim pritiskom i kako bi postao dio međunarodne zajednice.

Biskup Joseph Prathan Sridarunsil na svečanosti inauguracije 10. studenog 2018. u Hua Hinu

Progon katoličke zajednice

Guverner Nakhorn Phanoma napisao je pismo Ministarstvu unutarnjih poslova 31. srpnja 1942.:

'Pokrajina blisko surađuje sa stanovništvom kako bikatolici) poučavati i trenirati kako se pokajati kao domoljubni građani i nastaviti kao dobri budisti koji daju milostinju. Nastavljamo se pridržavati politike uklanjanja katolicizma iz Tajlanda. Oni koji se vrate budizmu više ne slijede katoličke običaje. Oni žele živjeti strogo prema važećim zakonima.'

Utjecaj kršćanske zajednice u Siamu/Tajlandu gotovo je uvijek bio praćen određenim nepovjerenjem od strane vlasti. Kršćani su često odbijali obavljati radnu dužnost i plaćati poreze te su se otrgli od dužničkog ropstva, uz potporu stranih konzulata (osobito Engleske i Francuske) koji su imali ekstrateritorijalna prava. Ponekad je to dovodilo do nasilja, kao što je pogubljenje dvojice obraćenika 1869. po nalogu kralja Lanne (Chiang Mai). Godine 1885. skupina katolika upala je u Wat Kaeng Mueang u Nakorn Phanomu i uništila kipove i relikvije Bude. Nakon oštre reakcije sijamskih vlasti, konzultacije između strana rezultirale su rješenjem.

Na početku sukoba u studenom 1940. kako bi se povratili 'izgubljeni teritoriji' od francuske kolonijalne sile, vlada je proglasila izvanredno stanje i svi su Francuzi morali napustiti zemlju. Nadalje, vlada Phibuna uspostavila je novu politiku. Katoličanstvo je nazivano stranom ideologijom koja je prijetila uništenjem tradicionalnih tajlandskih vrijednosti i bila saveznik francuskog imperijalizma. Moralo se eliminirati. Guverneri pokrajina koje graniče s francuskim Laosom i Kambodžom morali su zatvoriti crkve i škole te zabraniti službe. To se dogodilo u velikim razmjerima u Sakon Nakhornu, Nong Khaiju i Nakhon Phanomu.

Ministarstvo unutarnjih poslova protjeralo je sve svećenike iz zemlje. Zabuna je nastala jer je bilo i mnogo talijanskih svećenika dok je Italija bila saveznik Tajlanda.

U više mjesta stanovništvo je upadalo u crkve i uništavalo unutrašnjost. U Sakon Nakhornu sudjelovali su i redovnici. Još ozbiljnije je bilo ubojstvo sedam katolika od strane policije u Nakhorn Phanomu jer su odbili prestati propovijedati i pozivali druge da ne odustanu od svoje vjere. Kasnije su optuženi za špijunažu. Kasnije je Papa ovu sedmoricu proglasio mučenicima.

Tajanstveni pokret pod nazivom "Talandska krv" širio je propagandu protiv katolika. Nazvala je budizam bitnim za tajlandski identitet. Katolici nikada nisu mogli biti pravi Tajlanđani, često su bili stranci, htjeli su porobiti Tajlanđane i formirali su 'petu kolonu'.

Katolička crkva Svetog Josipa na obalama rijeke Chao Phraya u blizini Ayutthaye

U mnogim mjestima u Isaanu, ali iu pokrajini Chachoengsao, vlasti su organizirale skupove na kojima je katolicima naređeno da odustanu od svoje katoličke vjere i vrate se jedinoj pravoj tajlandskoj vjeri, pod kaznom gubitka posla i drugim prijetnjama. Poglavar okruga rekao je: 'Oni koji žele ponovno postati budisti mogu ostati na stolici, oni koji žele ostati katolici moraju sjediti na podu.' Svi osim nekolicine sjeli su na pod.

I nakon primirja krajem siječnja 1941. nastavljeni su progoni i zastrašivanja. Završio je tek 1944. kada je postalo jasno da Japan gubi rat i kada je premijer Phibun dao ostavku (1. kolovoza 1944.) kako bi umirio saveznike.

Nakon rata

Engleska je Tajland smatrala neprijateljskom nacijom i tražila je novac i robu (rižu) kao kompenzaciju. Amerika je bila nešto blaža u ocjeni, te se osvrnula na pokret Free Thai koji se suprotstavio Japancima. Francuska je apsolutno željela 'izgubljene teritorije' natrag.

Tajland je jedva čekao da se pridruži međunarodnoj poslijeratnoj zajednici. Utjecajni Pridi Phanomyong zagovarao je dobre odnose s Amerikom i europskim silama, uključujući Francusku, iako je odbacio kolonijalizam i uspostavio odnose s oslobodilačkim pokretom Viet Minh.

U listopadu 1946. u tajlandskom parlamentu vodile su se žestoke rasprave o francuskom zahtjevu za povratom 'izgubljenih teritorija', koji su podržale i druge sile. Bio je to izbor između predaje ili borbe. Sa žaljenjem, parlament se na kraju odlučio za restituciju i mir. Gorki osjećaji u vezi s tim i danas su opipljivi, poput problema oko hrama Preah Vihear, na koji pravo polažu i Tajland i Kambodža i gdje su borbe 2011. ostavile desetke mrtvih.

A upravo je Phibun, onaj koji je 1941. osvojio 'izgubljene teritorije', u studenom 1947. izveo državni udar, a zatim 'izgubljene teritorije' službeno vratio Francuskoj.

Mnogi Tajlanđani nazivaju 'Spomenik pobjede' spomenikom 'Poniženja i sramote'.

Glavni izvor:

Shane Strate, The Lost Territories, Thailand's History of National Humiliation, 2015 ISBN 978-0-8248-3891-1