Poslano: Naša tajlandska avantura

Jer to je bila avantura. Navodno je cilj bio provesti nezaboravan odmor s nas petero, Huibom Wietsom i djecom (iz Bussuma). Mislim da je uspjelo. Poznato je da prosječnog tinejdžera ne zanima previše kultura dalekih zemalja, a pogotovo ne naša. Ako na TV-u postoji takav EO dokumentarac o biciklističkoj kulturi u Vijetnamu, odmah ga uklone. Sada su se upoznali sa svijetom u kojem petero ljudi sjedi na skuteru, gdje ljudi jedu insekte ili pržene škorpione

Mislili smo da idemo specifično, ali na kraju smo samo rezervirali klasični izlet u putničkoj agenciji u Bangkoku. Noćni vlak za Chiang Mai i zatim let prema jugu, da dodamo još jedan odmor na plaži. Nije bilo baš jeftino, ali ni mi nismo imali puno za reći, tamo u toj turističkoj agenciji. Tajlanđani jedva da su govorili engleski, a mi nismo govorili tajlandski. To je postalo bolno jasno tek kada smo se htjeli odjaviti zadnjeg dana praznika. Bilo je 4 ujutro, morali smo uhvatiti avion i pokazalo se da sam dostigao ograničenje svoje Visa kartice i hotel nas je odbio pustiti. Putovanje je zapravo bilo previše luksuzno za nas. Na kolodvoru u Chiang Maiju nas je osobno pokupio hotel. Ponekad vidim da na Schipholu netko drži takav natpis s imenom u dvorani za dolaske. Uvijek sam mislio da to uključuje važne ljude. Odmah se više nisam usudila cjenkati, a da je to zapravo namjera možete pročitati u svakom turističkom vodiču. Pa, ionako nema smisla. Mogu vrlo glasno reći da je 40 Batha previše za vožnju tuktukom, ali preračunato to je samo 1 euro, vjerujem. O čemu mi pričamo. Ali sad kad se sjetim toga, možda je ipak bilo skupo. Bio sam prestravljen u tuktuku. Ti Tajlanđani voze kao ludi. Nas petero obično smo bili podijeljeni u dva tuk-tuka i svi vozači, ili što je već tako, svaki put su se natjecali. Ali nisu nas uspjeli izluditi. Samo jednom u 1:XNUMX ujutro, kada smo trebali na aerodrom, nas pet u XNUMX tuk-tuku, sa svim koferima koje smo imali sa sobom.

Djeci se svidjela cesta Kho San. Također za izlazak. Naučio sam ovog praznika da kao roditelj ne biste trebali znati sve što vaša djeca namjeravaju. Ali da, to je teško kad ste zajedno vani. Provesti noć u Bangkoku, inicijativa naše najstarije kćeri Emme, po mom je iskustvu nešto drugačije nego provesti noć u Utrechtu. Uz mnogo truda uspjela sam ih spriječiti da posjete ladyboy show. Bilo je mnogo Nizozemaca koji su šetali cestom Kho San. Kao turistu to vas inače ne usrećuje, ali noću u hotelu to me umiruje. Na cesti Kho San susreli smo još dvije obitelji iz Bussuma čija su djeca išla u školu s našom djecom. Pomalo tužan vrhunac odmora jer se odjednom počnete zabavljati jedno s drugim.

Samo po sebi sve je bilo dobro organizirano u Tajlandu, ali smo se morali naviknuti na tajlandski način rada. U noćnom vlaku za Chiang Mai pokazalo se da se kupe, kako je stajalo na našim kartama, ne može pronaći. Zapravo, cijela ta naša garnitura vlakova nije postojala. Sada u Tajlandu svakakvi ljudi u uniformama hodaju uokolo po vladinim zgradama za koje je potpuno nejasno što tamo rade. Pa nisam htio tražiti objašnjenje kod prvog pape s kapom na glavi. Upravo smo sjeli u prazan kupe. Sve dok nas iz mjesta nije otjerala jedna kineska obitelj (s ispravnim papirima). Onda sam samo snimio nešto što je izgledalo kao dirigent. On bi to riješio i hoppetee, izašao je s našim kartama. Tada nismo imali više ništa, bez mjesta i bez karata, a vlak je već bio XNUMX minuta u vremenu. Pa, sve je na kraju uspjelo. Svi smo bili podijeljeni u različite odjeljke i uz malo suradnje putnika koji su se htjeli preseliti, mogli smo se ponovno okupiti. Naravno bilo nas je pet, a mjesta je bilo samo za četvero. Petoj osobi je dodijeljeno mjesto kod konduktera, zajedno s prljavim rubljem. Suvišno je reći tko je bila ta peta osoba. Često sam bio seronja u tom pogledu. Kad smo išli na trekking po džungli negdje na sjeveru, morao sam sjesti na slona, ​​zajedno s još jednim suvišnim tipom u društvu (također neentuzijastom).

U Chiang Maiju smo vozili bicikl i doista, pješačili smo po džungli. Oni ljudi tamo gore u planinama sigurno su nas smatrali ludima, jer trošimo toliko novca da se cijeli dan penjemo kroz džunglu na 40 stupnjeva i onda legnemo s njima na tvrdi krevet od bambusa. To me dovodi do onoga što ja osobno smatram najnižom točkom odmora. Rijetko me obitelj tako ismijavala kao na povratku. Te je noći padala kiša i strme planinske staze (ne bi se to moglo nazvati ni stazom) bile su jako skliske. Kombinacija skliskih cipela, zamagljenih stakala i potpune iscrpljenosti značila je da sam ponekad pao dolje brže nego što sam htio protiv svoje volje. I ako jednom nisam pao u vodu, kad smo hodali takvom stazom između dva rižina polja (samo četiri cm široka!), dobio sam pljesak i palac gore od grupe.

Na kraju drugog dana u džungli imao sam taman toliko razuma da se zahvalim što sam se spuštao niz rijeku. Bio sam umoran, ali ne i umoran od života. I s pravom, kako se odmah pokazalo, jer je Servaas, naš sin (koji je pravi sportaš), pao u vodu i rasjekao nogu. Zapravo nije bilo tako loše, ali ranu su morali zašiti. Dakle u bolnici. To je u Tajlandu iskustvo za sebe. Ovdje opet svakakve uniforme. Vjerujem da je oko sedam ljudi došlo vidjeti Servaasovu nogu dok je ležao na nekoj vrsti nosila, sve dok konačno nije došla osma osoba (bez uniforme) da mu zašije ranu. Ono što mi je bilo posebno je to što bolnicom nisu hodali samo muškarci i žene, nego i neka vrsta posrednog oblika. Muški doktori (mislim ali u uniformama) koji su bili našminkani kao žene. Vrlo posebno. Za nas u Nizozemskoj kažu da smo slobodoumni, ali tek trebam vidjeti hoće li se takvo što kod nas prihvatiti.

Zadnjih 10 dana obilazimo otoke na jugu Tajlanda. I da, odmah prvi dan, na prvom otoku, dodijeljena im je idilična kućica na plaži, tik uz more. Djeca nisu znala što su vidjela i sve mi je više bilo žao što nisam unaprijed kupio vlastite građevne blokove od Greenwooda. Sljedećeg jutra, Famke se učinilo da je vidjela svoju voditeljicu odjeljenja iz škole kako leži na plaži, u bikiniju. Nakon što je potajno napravila nekoliko slika kao pravi 007, nakon konzultacija s prijateljima u kući došla je do zaključka da je to s 95 posto sigurnosti doista gospođa Vis iz nadgrađa. Tih preostalih 5% uzrokovao je bikini. Sve bliže i bliže kao Mrs. Ribe su otišle u vodu, Famke je napokon uspjela prepoznati, nakon čega je i ostatak obitelji iznenada izronio iz vode kako bi se s njom rukovali. Samo ne mene. Ne volim baš more i ne volim biti na suncu kad je 25 stupnjeva ili više.

Po savjetu gđe. Vis smo iznajmili tri skutera, što je bilo jako lijepo i zgodno. Pa, skuteri, mislim da su stvarno bili motocikli. S 250 cc vam je dopušteno na autocesti ovdje u Nizozemskoj. Jedna od najboljih avantura (u retrospektivi) bila je tada

negdje u unutrašnjosti, usred ničega, pukla nam je guma. Moja žena sada kaže da se tako dosjetila (ali to je bila samo tvrdoglavost u tom trenutku) kad je rekla da će ionako hodati sa skuterom (motociklom) još 10 km, a da nas četvero idemo naprijed na ostalim skuterima da nađemo servis za krpanje guma. A bilo je i jako vruće taj dan. Zapravo, svi su dani bili vrlo topli. Uglavnom, krenuli smo s vožnjom i za nekih 10 minuta sustigao nas je pick-up sa skuterom straga i Wietsom koji je mahao kroz prozor. Smatram se sretnim što imam takvu ženu.

U odmaralištu u kojem smo bili smješteni djeca su neko vrijeme pokušavala glumiti da su zajedno na ljetovanju. Stoga ih nismo smjeli poznavati u prolazu ili u baru. Na kraju se to više ne može održati i oni su se pomirili s činjenicom da i mi postojimo. Nije mi poznato da su djeca zbog toga imala štetne posljedice. Naša najmlađa smatrala je potrebnim zaokružiti svoje godine s prijateljima. Famke ima 16 godina, ali je privremeno otišla kroz život kao 19-godišnjakinja (a tako i izgleda). Bilo je malo gutljaja kad je u jednom trenutku dobila dečka koji je rekao da ima 27 (ali vjerojatno 35). Imamo tako dobre razgovore, rekao je Famke, posebno noću na plaži (ponekad do šest ili sedam ujutro). Na trenutak sam se osjetila pozvanom probuditi svoju kćer iz tog lijepog sna zvanog nevinost, ali praksa se pokazala kao brže učenje.

Išli smo i na ronjenje. Supruga je bila oduševljena jer je mislila da je vidjela plavu ribu. Nisam sudjelovao. Pustio sam se spaliti, ostavljen sam u čamcu. Tjedan dana nakon povratka kući, s posebnim sam zanimanjem pogledao ribe u akvariju ovdje u Bussumu kod lokalnih Kineza. Posebno su mi zapele za oko plave.

Pa vrijeme ovako leti. Bio sam zadovoljan time samo po sebi. A sve su djeca snimila svojim telefonima. Koliko puta sam morala pozirati. Huib i obitelj s ležećim Buddhom, djeca zajedno sa zlatnim Buddhom i također slika Huiba samog s Buddhom koji se smije (da plače), a mislim da je bilo i o divovskom Buddhi. Pa, barem sam ih sve vidio. U početku ste mislili da su ti Bude s pripadajućim hramovima nešto posebno, ali ako ste se pravili zainteresirani uvijek ste dobili suknju da pokrijete noge. Jednom je lijepo…

U Bangkoku smo posjetili "plutajuću tržnicu" daleko izvan Bangkoka, uglavnom kako bismo zadovoljili našeg vozača kako bi mogao pokupiti svoje namirnice. Iz tog razloga također smo nenamjerno putovali s tuktukom u Bangkok, do nepalskih krojača i kineskih draguljara i tako dalje. Bilo je krajnje razočaravajuće, to takozvano plutajuće tržište. Bilo je više to što smo plutali, a tržnica je bila samo na kopnu, sa štandovima na sajmu koji su svi prodavali iste stvari: vrlo male i vrlo velike slonove i sve između, šalove sa šarenim printovima i više predmeta nalik na suvenire. Podsjetilo me to na obilazak Eftelinga u kojem je prikazana (orijentalna) bajka, zajedno s mužjacima i ženkama koji govore (Tajlanđani nisu tako veliki). Istoga dana posjetili smo i željezničku tržnicu. Ovdje mnogo mrtvih i živih riba i povezanih mušica. Izraz željezničko tržište morate uzeti s rezervom. Tržnica se doduše nalazi na željezničkoj pruzi, ali kad bi tamo ikada prometovao vlak, problemi bi bili nesagledivi.

Iako sam bio sretan što je skoro gotovo, dopustio sam svojoj obitelji da me iskušava da mi izmasiraju stopala. Mogu raditi taj Bangkok na svakom uglu ulice. Odlučili smo se za mesnicu koja je preuređena u salon za masažu. Prije nego što sam shvatio sjedio sam na stolcu s mesarovom ženom (nisam imao pravo glasa). Pa, to je kao kod zubara, ne možete učiniti ništa više osim uzvratiti osmijeh i to učinite.

Za kraj mogu reći da sam na Tajlandu spontano dobila alergiju na sve što ima veze s rižom i rezancima, u kombinaciji s pilećim curryjem ili, još gore, lignjama. U avionu na putu za Tajland pomislio sam: hej, kako fino, tajlandska hrana. Ali ako vas potom poslužuju u različitim varijantama tri tjedna, bit ćete sretni ako možete otići u pizzeriju na noćnoj tržnici na Koh Samuiju i ondje naručiti pizzu (koja je inače bila smiješno skupa). Kad smo već kod aviona. Uvijek se čudim što tako dugo traju. Prosječna osoba je s godinama toliko narasla da danas potpuno zaglavi u takvom zrakoplovnom sjedalu. Ne mogu vjerovati da su svi avioni u kojima sam pogriješili kad su izračunali prostor za noge.

Još me nije uhvatio tajlandski virus, neka to bude jasno. Ali mislio sam da je to bio sjajan odmor. Zadovoljstvo sa mnom je obično poslije. Ali ovaj put ne odmah po dolasku. U Schiphol je Famke donio pogrešan kovčeg s pokretne trake. Je li se tata želio vratiti vlakom u Schiphol u Weesp da ga zamijeni.

Hvala mojim prijateljima.