Rođen iz magle vremena

Drevne posude u muzeju Ban Chiang

Nekoliko sam puta na ovom blogu razmišljao o fascinantnoj povijesti jugoistočne Azije općenito, a posebno Tajlanda. Pogotovo najranija povijest, razdoblje davno prije nego što su postojali Siam ili Tajland, godinama me intrigirala.

Postoje razne teorije o podrijetlu Tajlanda, koje nipošto nisu sve valjane niti akademski potkrijepljene. Stoga ostaje iznimno teško i izazovno davati izjave o tome koje se na ovaj ili onaj način mogu označiti kao povijesno točne. Mnogo toga je vjerojatno trajno nestalo u magli vremena.

Ono što s velikom sigurnošću znamo iz arheoloških iskapanja je da su prvi tragovi ljudske aktivnosti u regiji stari oko 6.000 godina, a možda čak i nekoliko tisućljeća stariji. Više nije moguće utvrditi tko je činio izvorno stanovništvo, jer u svakom slučaju postoje, i to od prije naše ere, različiti valovi migracija raznih etničkih skupina s juga današnje Narodne Republike Kine. Razlozi ove migracije nisu poznati, ali većina povjesničara i antropologa pretpostavlja da su vjerojatno bili posljedica kombinacije povećanog populacijskog pritiska i mogućnosti preseljenja u nova, gusto naseljena i plodna područja.

Međutim, te migracije nisu bile masovne i, barem što se prvog značajnog vala tiče, odvijale su se u razdoblju od oko 1500 godina (3.000-1.500 pr. Kr.). Štoviše, čini se da nije riječ o jednosmjernom prometu prema jugu, već da je također postojala jasna interakcija između različitih skupina stanovništva. Najvažnija činjenica je, međutim, da su ti migranti uveli poljoprivredu u regiju, tako da su izvorne skupine lovaca i sakupljača usvojile te tehnike i naselile se u prvim rudimentarnim naseljima.

Također su donijeli nove jezike u regiju. Ovi jezici pripadali su takozvanoj austroazijskoj jezičnoj obitelji, od kojih se kmerski govori u Kambodži, vijetnamski i mon-kmerski jezici se govore u Burmi, sjevernom Tajlandu i dijelu Laosa. Na zapadu je, međutim, jezična hegemonija austroazijske obitelji prekinuta određenim brojem takozvane tibeto-burmanske jezične obitelji, koja uz burmanski uključuje chin, kachin i karen. Jezici koji i danas postoje u planinama sjeverozapadnog dijela Tajlanda.

Veliki val migracija iz južne Kine krajem prvog tisućljeća upotpunio je jezičnu paletu. Ti su doseljenici koristili takozvane Tai Kadai jezike, koji su, između ostalog, činili osnovu za današnji tajlandski i laoski. Međutim, oni se ne govore samo u ove dvije države, već se protežu od širokog područja u južnoj Kini do Asama, uključujući Shan u Burmi. Ova jezična ekspanzija bila je djelomično na račun monskih jezika, koji su potisnuti na jug Burme. Najnoviju obitelj jezika koja je stigla u regiju iz južne Kine prije jedva nekoliko stotina godina formirali su jezici Hmong-Mien, prije poznati kao jezici Miao-Yao. Ove jezike još uvijek koriste etničke manjine u sjevernom Tajlandu, Laosu i Vijetnamu.

Došljaci su osnovali prva stalna naselja duž velikih rijeka, uključujući doline Mekonga i duž Muna na visoravni Khorat i na obali. Kao rezultat toga, ne samo da su imali neograničen pristup slatkoj vodi, već i ribi, koja je bila važan dio njihove svakodnevne prehrane. Oni su kultivirali prirodu u ovom plodnom kraju i počeli uzgajati rižu. Međutim, to nije bila monokultura jer su uzgajali i šećernu trsku, sago, kokos i banane. U slučaju neuspjele žetve riže, mogli bi se koristiti ovi drugi usjevi. Arheološka istraživanja čak pokazuju da su ti pioniri poljoprivrede jeli više voća nego povrća... Lov, ribolov i klanje domaćih životinja kao što su bivoli, goveda, svinje, kokoši i patke upotpunjavali su jelovnik.

Bile su to male zajednice koje su živjele u kućama na stupovima, u naseljima koja su često bila zaštićena jednim ili više zemljanih zidova. Upravo su nuklearne obitelji činile središte bilateralnog rodbinskog sustava koji je činio okosnicu ovog modela društva. Međutim, ovaj je sustav značio da nije bilo dobro definiranih i stoga stabilnih srodničkih skupina. Štoviše, to nije bilo nedvosmisleno društvo pod vodstvom muškaraca. Arheološki nalazi pokazuju da su žene mogle postići visok status i da su možda imale relativno autonoman položaj u tim prvim naseljima.

Nacionalni muzej Ramkhamhaeng Sukhothai (Kittipong Chararoj / Shutterstock.com)

Sve bolje poljoprivredne metode i bolje oružje doveli su do značajnog rasta stanovništva, što je zauzvrat dovelo do trgovine. Ta je trgovina dovela do sljedeće društvene pobune jer je pridonijela povećanju društvenih razlika i nastanku prvih političkih središta. Imajte na umu da u ovom dijelu Azije nije bilo pisanih jezika i nije bilo država u smislu centralno upravljanih administrativnih jedinica. Kad je trgovina s Indijom i Kinom cvjetala od petog stoljeća prije Krista, odjednom se pokazalo da cijela regija ima ključnu ulogu jer je povezivala Kinu s Indijskim oceanom, povezujući je s Arapskim poluotokom, istočnom Afrikom, pa čak i Mediteranom. Stoga nije bilo iznenađujuće što su rimski novčići pronađeni u iskopinama na jugu Tajlanda ili što je helenističko-egipatski geograf Ptolomej govorio o privlačnosti jugoistočne Azije.

Te su trgovačke mreže omogućile da se te lokalne zajednice međusobno sve više povezuju i da ideje o upravljanju, hijerarhiji i centraliziranoj moći koje su davno uspostavljene u Indiji zavladaju iu ovoj regiji, pri čemu su se postupno oblikovala prva politička središta. Međutim, taj je proces bio složen i dugotrajan i često se opisuje kao 'indijanizacija' ili 'sanskrtski kozmopolitizam'. Lokalne vođe onih zajednica u jugoistočnoj Aziji koje su se postupno oblikovale nastojale su legitimirati svoj autoritet u izvorima duhovne moći te su u tu svrhu pozvale brahmanske svećenike koji su morali obredima jamčiti moć, moć i plodnost tih lokalnih moćnika.

U rezultirajućem modelu koji se često naziva mandala (sanskrt za krug) je opisan, nema jasnih granica niti stabilnih administrativnih institucija. Središte ovog društvenog modela činio je lokalni monarh okružen svojim pouzdanicima i dvorom. Kralj je stvorio vezu između božanskog, kozmičkog reda i stabilnosti i reda na zemlji. Zbog te intimne isprepletenosti religije s politikom, kraljevski centri moći tvorili su – simboličan – odraz božanskog poretka u kojemu je planina Meru, mitsko prebivalište bogova, središnje i simbolično izgrađena u hramovima. Na taj je način božanski poredak ozakonio kraljevsku mandalu.

Do kraja prvog tisućljeća, neke od ovih mandala će se razviti u velike i relativno stabilne kneževine od kojih je Kmersko Carstvo postalo najpoznatije. Ali najprije je pomorsko orijentirana trgovačka država morala vladati područjem koje danas poznajemo kao Tajland. U južnoj Sumatri, pomorsko carstvo Srivijaya napredovalo je kroz trgovinske odnose s Kinom i Južnom Indijom. Povjesničari se još uvijek u potpunosti ne slažu oko opsega i utjecaja carstva Srivijaya, no činjenica je da se od početka petog stoljeća Srivijaya počela ubrzano razvijati u važno trgovačko središte koje nije samo vršilo svoj utjecaj na Sumatri, već i ubrzo se proširio na Bali, Sulawesi, Borneo, Maleziju, pa čak i Filipine. Neizbježno, jug današnjeg Tajlanda također je došao na nišan ovog pomorskog trgovačkog naroda i krajem šestog stoljeća oni su već izgradili važnu ispostavu u Chaiyi na sjeveru Surat Thanija. Ova ispostava je ubrzo stekla status satelitske države više od tisuću godina kasnije, civilizacija Srivijaya i ostaci hramova kao što su Wat Phra Borommathat, Wat Kaeo i Wat Long još uvijek svjedoče o važnosti koju je ovaj danas prilično uspavani lučki gradić nekada imao...

Nacionalni muzej King Narai–Lop buri (Kittipong Chararoj / Shutterstock.com)

Carstvo Srivijaya naglo je palo nakon što ga je 1205. napala ratna flota južnoindijske dinastije Chola. Pritom je uništena većina luka Carstva Srivijaya i ono je izgubilo svoju hegemoniju u Malačkom tjesnacu, Andamanskom moru i Južnom kineskom moru. Na zapadu i u središtu današnjeg Tajlanda, carstvo Dvaravati pojavilo se oko osmog stoljeća. Ova kneževina je imala korijene u Monskoj civilizaciji, ali također nije bila dugog vijeka. Nekoliko manjih kmerskih središta pojavilo se u Mekongdelatu nešto ranije, od petog stoljeća nadalje. Ovo je područje bilo pod utjecajem sjevernog Chenla i patilo je od napada Chama s istoka.

Sve do druge polovice sedmog stoljeća lokalni vođa po imenu Jayavarman postavio se kao novi moćni čovjek. Ujedinio je kmerske zajednice u današnjoj Kambodži i osnovao jedno od najmoćnijih carstava u jugoistočnoj Aziji. Samo po sebi priličan podvig jer kmersko carstvo, da upotrijebimo podcjenjivanje, nije vodila jedna od najstabilnijih dinastija. Unutarnja borba za vlast dovela je do najveće teritorijalne ekspanzije pod Surayavarmanom I., koji je vladao od 1003. do 1050., s velikim dijelom sjevernog i istočnog dijela današnjeg Tajlanda koji je postao teritorij Kmera. Ova ekspanzija je potvrđena pod drugim velikim kmerskim monarsima kao što su Surayavarman II i Jayavarman VII. Kmersko carstvo nije imalo jasno definirane geografske granice i pod tim su vladarima uspostavljena kraljevska hramska naselja na strateškim mjestima, uključujući visoravan Korat i rijeku Chao Phraya. Na taj su način nastala prva središta koja govore Tai u kmerskom carstvu, kao što su Chiang Saen, Phayao i Nakhon Sri Thammarat.

Oko 1240. lokalni vladari Sukhothaija koji je govorio Tai iskoristili su slabljenje kmerskog carstva za stvaranje prve 'neovisne' tajlandske kneževine. Ali to je već druga priča jer ovo je mit o rođenju modernog Tajlanda, o kojem ću možda jednom nešto napisati...