Luang Wichit Wathakan (Foto: Wikimedia)
U razdoblju od 1925. do 1957. godine dogodile su se važne promjene u tajlandskim običajima i stavovima koji su u velikoj mjeri važeći i danas. Nadovezujući se na modernizaciju države i obrazovanja pod kraljem Chulalongkornom, stvoren je novi tajlandski identitet koji je zamijenio mnoge različite lokalne običaje i običaje kako bi se stvorila jedna nacija i jedan narod. Luang Wichit Wathakan bio je veliki dizajner.
Identitet
To je prilično kontroverzan koncept. Svatko može reći nešto o svom identitetu, koji se, međutim, u svačijem životnom tijeku može znatno razlikovati i drugi ga mogu drugačije vidjeti.
Još je teže s nacionalnim identitetom. Postoji li tako nešto? I što je to? Zašto to želimo snimiti? Postoji li uopće nizozemski identitet?
Što se Tajlanda tiče, nema dvojbe: većina Tajlanđana, a svakako i tajlandska država, vjeruju u dobro definiran tajlandski identitet i smatraju da ga je apsolutno potrebno uspostaviti radi promicanja jedinstva i domoljublja. To radi odjel tajlandskog Ministarstva kulture: tajlandski 'Odbor za identitet'. Taj identitet nije bio prirodna datost i trebalo ga je zamišljati, sanjati i sastaviti od niza faktora i priča. To je započelo pod kraljem Ramom VI (vladao 1910.-1925.) i uglavnom se odvijalo pod premijerskom vlašću feldmaršala Pleaka Phibunsongkhrama (1938.-1944. i 1948.-1957.), u daljnjem tekstu jednostavno nazivanog Phibun.
Ta mašta još uvijek živi u službenoj državnoj propagandi, posebno vojnoj, iu školskim udžbenicima. Taj uspostavljeni identitet bio bi neophodan za stabilnost, lojalnost, dužnost, zajedništvo i žrtvu za nacionalni interes. Rezultat je putovanje u Tajland, khwaampenthai, kroz simbolizam, indoktrinaciju, političku korektnost i predrasude. Tajlanđanstvo je sustav vrijednosti po kojem se ocjenjuje svaki Tajlanđanin. Ako netko ima drugačije mišljenje, brzo se postavlja pitanje: 'Jeste li vi Tajlanđanin?' To se odnosi na mnoge ideje, navike i običaje, ali posebno na tri stupa tajlandskog društva i identiteta: naciju, religiju (gotovo uvijek povezanu s budizmom) i monarhiju. To se mora poštivati riječima i djelima. Čak je teško razraditi što točno ova tri stupa znače, ona bi trebala govoriti sama za sebe i kao takva je blisko povezana s idejom da je Tajland jedinstvena nacija koju je strancu gotovo nemoguće razumjeti.
Uoči rasprave o identitetu
Pod kraljem Chulalongkornom (vladao 1878.-1910.) stvorena je jasna nacija sa središnjom vladom. Kneževine, koje su bile u određenoj mjeri neovisne, postale su podređene vlasti apsolutnog monarha. Pojavile su se jasne nacionalne granice, nova birokracija proširila se na sve dijelove zemlje, vojska i policija osigurale su stabilnost i sigurnost. Više cesta, željeznički sustav u razvoju i telegrafske veze učinili su kohezivniju naciju. (Osnovno)školstvo bilo je prošireno i obvezno te se temeljilo na (centralno)tajlandskom jeziku, običajima i običajima. Na tom su temelju gradili kasniji vladari. Ali sijamski/tajlandski identitet još nije postojao, čak je i niječen.
Graditelji 'tajlandskog' identiteta
Početak rasprave o tajlandskom identitetu možemo smjestiti kod kralja Vajiravudha (Rama VI., vladao 1910.-1925.). Kada se nakon 9 godina studija u Engleskoj vratio u tadašnji Sijam, rekao je: 'Sada se osjećam više Sijamcem nego kad sam otišao u Englesku.' Želio je promovirati nacionalizam, a to je zahtijevalo dobro definiran niz tajlandskih vrijednosti. Iako također djelomično kineskog podrijetla, napisao je članak 'Kinezi su Židovi Istoka'. Ispunjavanje i korištenje identiteta često je izazov za sliku neprijateljski nastrojenog 'drugog'.
Kralj je bio neizostavan. Nacija je bila poput "tijela s kraljem kao mozgom", rekao je Rama VI. Također je usporedio naciju s čamcem u kojem je kralj bio kormilar, a veslači su slijedili naredbe kao jedinica, inače čamac ne bi krenuo naprijed.
Najvažnija osoba u tome je ipak bila Luang Wichit Wathakan (u daljnjem tekstu Wichit). Učinio je to u bliskoj suradnji s premijerom Phibunom (1938.-1944. i 1948.-1957.), koji je Wichitove ideje pretvorio u zakone i propise kojih su se građani Tajlanda morali pridržavati. Rođen kao Kim Liang s kineskim precima 1898. u pokrajini Uthai Thani, prvo je prošao obuku u hramovima. U Wat Mahathatu (Bangkok) pisao je oštre kritike redovnika na engleskom, njemačkom i francuskom sve dok to opat nije zabranio. Između 1924. i 1927. bio je pridružen tajlandskoj diplomatskoj službi u Parizu i tamo je također studirao, gdje je također upoznao Phibuna i Pridi Phanomyonga, vođe revolucije 1932. godine. Bio je pročelnik Odjela za likovnu umjetnost, privremeni saborski zastupnik te obnašao brojne veleposlaničke dužnosti tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1945. Amerikanci su ga nakratko zatvorili u Japanu, a zatim u Tajlandu kao ratnog zločinca. Bio je plodan pisac: drama, glazbenih i plesnih drama, povijesne fikcije, političkih i povijesnih članaka. Prvo je bio oženjen Francuskinjom, a kasnije tajlandskom plesačicom, koreografkinjom i profesoricom na novoosnovanom Sveučilištu Silpakorn ('Umjetnik'). Umro je od bolesti srca 1962.
Tajlandski diplomatski zbor u Reichu dočekuju Joseph Goebbels i Joachim von Ribbentrop u Schauspielhaus Berlin. (Foto: Wikimedia)
Wichitova vizija i djela
Njegov središnji fokus bio je na imenovanju, afirmaciji i širenju tajlandskog identiteta koji je smatrao nužnim za jaku naciju. Divio se dr. Goebbels i hvalio Priključak Njemačke s Austrijom 1938. Kao i kod Phibuna, njegovi veliki primjeri bili su Hitler, Mussolini, Ataturk i Japansko Carstvo. Nacija se trebala temeljiti na rasi, jeziku i kulturi. (Prvi redak tajlandske nacionalne himne, uvedene u to vrijeme, glasi: 'Mi Tajlanđani smo od krvi i mesa.'). Možda bi trebalo tražiti Veliko Thai Carstvo koje bi uključivalo sve takozvane T'ai narode od Assama (Indija) i Burme (Shan narodi, Thai Yai) do Thai Lue (Sipsongpanna, Južna Kina) i Laosa. To je dovelo do dva različita pothvata. Prije svega, Kraljevski Sijam (ime Wichit koje se pripisuje Kmerima, Kambodžanima) od 1939. godine nazivao se 'Tajland'. Wichit je tada šapnuo Phibunu na uho da je, nakon poraza Francuske od Nijemaca 1940., postojala prekrasna prilika da se povrate 'izgubljeni teritoriji' u Laosu, Kambodži i Burmi. Također potaknut organizacijom pod nazivom 'Thai Blood', započeo je grozničavi pokret koji je na kraju doveo do francusko-tajlandskog rata krajem 1940. i početkom 1941. u kojem su osvojena područja u Burmi, Laosu i Kambodži. Nakon 1945. Tajland je morao vratiti ta područja. 'Spomenik pobjede' obilježava ovu hrabru bitku. Tajland je bio ratoborna nacija, što se može vidjeti iz oblika zemlje, koja podsjeća na sjekiru. Kraljevi su posebno hvaljeni zbog svojih herojskih djela kojima su zaštitili zemlju od mnogih domaćih i stranih neprijatelja, što je bila bitna funkcija.
Luang Wichit Wathakan (Foto: Wikimedia)
Jednako su drastični bili takozvani 'kulturni mandati (ratthaniyom)', zakona i pravila koji su nametnuti odozgo i trebali su regulirati misli i ponašanje Tajlanđana. Tako je žvakanje betela postalo uobičajeni običaj poput našeg 'Hoćeš li sutra na kavu?' zabranjeno. Žvakaća guma nije bila problem. Zabranjene su predstave 'Likay' koje su svojim komično-erotskim sadržajem bile vrlo popularne u selima. Muškarci i žene morali su nositi šešire, hlače za žene bile su nepoželjne, kao i uobičajeni goli gornji dijelovi tijela. Preporučalo se (nije obavezno) da muškarci poljube svoje žene ujutro kad idu na posao, a uz to se preporučalo jesti Pad Thai i juhu s rezancima (kinesko jelo). Vodstvo je bilo važno, na kraju krajeva, 'stada životinja su također imala vođe' (citat s Thai). Strani utjecaji morali su se držati podalje: određena zanimanja bila su rezervirana za Tajlanđane, informacije strancima i pomoć stranaca nisu bili patriotski. Kinezi su morali prihvatiti tajlandska imena (iz ovoga se još uvijek može zaključiti podrijetlo mnogih Tajlanđana).
Suvremenici su neka od tih pravila smatrali dobrim, ali su druga pravila smatrali smiješnima. Zabrana betela često se izbjegavala i nudila pod tržnim stolovima, gospođa bez šešira šetala je svoje pse, svaki je nosio šešir, a riječ ratthaniyom je ponekad namjerno pogrešno napisano da znači 'pratiti (slijepo) automobil'.
Wichit je dijelio te stavove u dugom nizu govora na radiju, u člancima, knjigama i dramama. Za prikaz ovog sadržaja bile su potrebne i školske knjižice.
Wichit je imao prilično moderan pogled na žene. Bili su fizički manje jaki od muškaraca, ali su imali više snage volje i lakše su se nosili s nevoljama.
Konačno
U svim tim mjerama država je dobila veliku, ako ne i nužnu ulogu. Najprije je vojska dobila zadatak osigurati provedbu, kasnije i u savezu s monarhijom. Neke od gore navedenih ideja još uvijek žive.
Rasprava je važan i zabavan dio ovog bloga. Stoga sljedeća pitanja. Mislite li da postoji nešto poput 'tajlandskog identiteta'? Ako je tako, što to podrazumijeva? I što misliš?
izvori:
- Scot Barmé, Luang Wichit Wathakan i stvaranje tajlandskog identiteta, 1993.
- Nacionalni identitet i njegovi branitelji, Tajland, 1939.-1989., ur. Craig J. Reynolds, Silkworm Books, 1991.
- Judith A. Stowe, Siam postaje Tajland, Priča o intrigama, 1991.
I dalje smatram posebnim koliko su ljudi osjetljivi na sliku ujedinjene nacije s moćnim vođom. 'Jedan narod, jedna država, jedan vođa' pomalo me podsjeća. Današnji Tajland nije bio jedna cjelina sve do 19. stoljeća. U Bangkoku su ljudi s prezirom gledali na nerazvijene narode koji su živjeli u šumama. Na primjer, Isaanci su se još uvijek smatrali Laocima, a ne Tajlanđanima. To se promijenilo krajem 19. stoljeća kada su državne granice jasno označene i kada je Bangkok jasno stekao dominaciju nad bivšim državama kao što je Lanna (Chiang Mai). Malo-pomalo, razjasnite narodu da to nije krparija, ne šaranje, nego ujedinjeno jedinstvo.
U Bangkoku mnoge vladine agencije imaju prekrasan slogan '(za) naciju, vjeru, kralja' ((เพื่อ) ชาติ ศาสน กษัตริย์) na zidu ispisan lijepim slovima. Bez daljnjeg konteksta to možete prevesti kao 'religija' ili 'religije'. U praksi se svodi na budizam. Ustav ne govori o vjerama, ali i tu je budizam u prednosti. Također ostaje pritisak da se budizam odredi kao službena državna vjera.
Po mom mišljenju, 'Tajlanđani' ili 'Nizozemci', ili 'Tajlanđani', ne postoje. Mi smo zapravo skup nacija i ljudi, ali razumijem korisnost ujedinjenja ljudi pod zajedničkom zastavom. Ali što je taj identitet... pa... jer to je skup milijuna jedinstvenih ljudi koji se iz njega mogu odabrati i pohvaliti ovisno o problemima dana ili onome što viši u tom trenutku smatraju važnim za čuvanje ljudi na istoj stranici. dobiti.
Također pogledajte: https://www.thailandblog.nl/achtergrond/isaaners-zijn-geen-thai-wie-mag-zich-thai-noemen-het-uitwissen-van-de-plaatselijke-identiteit/
Ne toliko poseban Rob da su mnogi ljudi osjetljivi na sliku jedne ujedinjene nacije s moćnim vođom, već prilično zastrašujući, barem po mom mišljenju. Primjera ima dosta, kako iz prošlosti tako i iz sadašnjosti. Definitivno izbjegavam gužve s izrazima nacionalnog ponosa, kao što su zastave ili skandiranje imena i/ili slogana, ali i netrpeljivo štovanje osobe, bilo da se radi o političkoj ličnosti, članu kraljevske obitelji ili ostajem daleko daleko od bilo koga. Nizozemska je mala zemlja i unatoč tome pravimo podjelu i spominjemo npr. zelandsku štedljivost, limburšku gostoljubivost, brabantsku druželjubivost, nizozemsku prizemljenost, groningensku tvrdoglavost i frizijsku ukočenost kao osobine koje bi vrijedile za određenu populacijsku skupinu. Po meni subjektivne procjene, poput mišljenja Belgijanaca da su Nizozemci škrti, dok je nedavno objavljena studija u AD-u koja pokazuje da Nizozemci proporcionalno višestruko više doniraju u dobrotvorne svrhe nego Belgijci. U gradovima poput Amsterdama, Rotterdama, Haaga, Utrechta itd., zbog znatno promijenjenog sastava stanovništva, više uopće nema nizozemskog identiteta, a ionako se zamagljuju svakakvi pojmovi. Osim toga, postoji politički pokret koji propagira da bismo trebali usvojiti europski identitet. Ja sigurno ne bih znao što to znači. Koliko ja mogu procijeniti, vjerujem da su Tajlanđani veći nacionalisti od Nizozemaca. Utjecaj budizma, s njim povezanim ritualima, također je nedvojbeno prisutan u mnogim dijelovima tajlandskog društva i, s izuzetkom nekoliko južnih provincija, vjerujem da stvara određenu međusobnu vezu. Doživljavam veliku većinu Tajlanđana kao prijateljski raspoložene i uslužne, ali to vrijedi i za druge narode u svijetu. Smiješno je, Robe, da sam sa svojim vrlo ograničenim znanjem tajlandskog jezika pokupio neke isanske riječi/izraze za koje isprva nisam znao da su dijalekti. Kad sam upotrijebio ove riječi u razgovoru s Tajlanđaninom u Bangkoku, ljudi su se često smijali i pitali kako sam došao da govorim lao.
Upečatljiv komentar u odgovoru.
Sumnjam da su Tajlanđani veći nacionalisti od Nizozemaca.
Ti su ljudi “probušeni” svaki dan u 8.00 ujutro i u 18.00 sati.
"Subvencionirani" pljesak (100 bahta) na događajima visokog profila jest
također nešto za ispitati.
Prayuthova pravila, koja se moraju naučiti u obrazovanju, također potiču na razmišljanje.
Prema intuiciji mnogih Tajlanđana, potrebne su im osnovne potrebe više od nametnutog nacionalnog jedinstva.
Na Kraljičin dan u Nizozemskoj, Nizozemska također djeluje nacionalistički kao i pokušaj da se
poučavati Wilhelmus u osnovnom obrazovanju.
Priroda uči: komprimirana jedinica dovodi do eksplozije s dovoljnim pritiskom.
Kraljev dan je jednom godišnje i mislim da je to uglavnom nacionalno slobodno tržište gdje se neki ljudi oblače u narančasto. Također jedan od rijetkih dana kada vidite da se vijori nizozemska zastava, što se inače događa samo kada nizozemska nogometna reprezentacija sudjeluje na Europskom prvenstvu ili Svjetskom prvenstvu. Ostatak godine u mom je mjestu nizozemska trobojnica vidljiva samo na krovu gradske vijećnice, a odnedavno iu dvorani prve i druge dvorane. Koliko je ovo drugačije u Tajlandu, vidljivo prisutno na ulicama i u zgradama tijekom cijele godine. Često se izvodi i tajlandska himna, i to ne samo u 8 i 18 sati kako pišete, već i prije početka svakog kino filma sa slikama kraljevske obitelji. Gospodin Buma iz CDA smatrao je da bi učenici osnovnih škola trebali učiti Wilhelmus, ali to još nije opcija. Osnovano povjerenstvo vjeruje da bi vrijeme za podučavanje moglo biti bolje utrošeno podučavajući nizozemske temeljne vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i solidarnost. Integratori bi također trebali naučiti državnu himnu, dok u praksi velika većina Nizozemaca ne zna tekst, osim uvodnih redaka prvog stiha. Čak ni predsjednik nacionalnog Narančastog odbora nije znao tekst tijekom TV nastupa prije nekoliko godina! Sve u svemu, Tajland izgleda mnogo više nacionalistički od Nizozemske, ali to se možda ne odnosi na pojedinca.
Još jedan kratki odgovor na pitanje zašto sumnjam u 1 ujedinjeni Tajland usprkos isticanju zastava, fotografijama i slušanju nacionalne himne.
Od državnog udara 24. lipnja 1932. u Tajlandu je još uvijek bilo nemira u određenim razdobljima, čak i sa žalosnim smrtnim slučajevima.
Postoje stroge kazne za vrijeđanje određenih skupina.
Moram biti iskren i reći da znam za nekoliko demokracija s jasnim identitetom s kojim se cijelo stanovništvo može složiti. Možda u Utopiji!
Moderator: Niste razumjeli RobV-ov odgovor. Pažljivo pročitajte komentar prije nego što odgovorite.
Postoji nešto poput nacionalnog identiteta i bio bih iznenađen da ne postoji tajlandski identitet. Putnici će prepoznati sliku da se posjet jednoj zemlji čini kao topla kupka, au drugoj nije. Ljudi su ljudi i zemlja je zemlja, a ipak postoji ta razlika i ona ima veze s nacionalnom ili regionalnom kulturom.
Mnogi čitatelji bloga pali su na ovu posebnu kulturu, koja je ponekad u suprotnosti s, primjerice, nizozemskom kulturom. Ako idete na odmor u Tajland 3 puta godišnje, nakon prvog puta komentar često bude "ideš li opet?" dok druga kultura kaže "kul čovječe, uspio si to"
Za mene, Tajland preživljava zmijsku jamu, a to je moguće samo radeći zajedno s drugima. To se događa na svim razinama i ako to ne možete ili ne želite shvatiti, onda je to to. Jedan gubi na težini, a drugi dobiva, često na temelju novca. Nema novca nema meda ili ne možeš jesti ljubav govori dovoljno.
.