Crtice iz Siama – Tajland kroz nizozemski objektiv: O ženskim čarima

Willem Hendrik Senn van Basel imao je sve da se snađe kao diplomat na Dalekom istoku. Bio je lukav, ambiciozan i, što nije nevažno, pripadao je onome što se u kolonijalnom žargonu nazivalo starim indijskim obiteljima. Uglavnom obitelji vezane uz VOC koje su nekoliko generacija živjele na Istoku.

Huybert, njegov pradjed, bio je trgovac VOC-a, glavni upravnik kraljevih financija i domena u Nizozemskoj Istočnoj Indiji, član Vijeća Indije i predsjednik Batavije. Njegov ujak, barun Jean Chrétien Baud, nije bio samo bivši generalni guverner Nizozemske Istočne Indije, već i bivši ministar mornarice i kolonija.

Willem Hendrik Senn van Basel imao je 34 godine kada je kraljevskim dekretom od 18. veljače 1875. imenovan plaćenim konzulom Kraljevine Nizozemske u Bangkoku. Manje od dvije godine kasnije, časno je otpušten i tiho je nestao iz konzularne službe i iz Siama. Što je bio razlog tako kratke karijere? Baš kao što se dogodilo njegovim prethodnicima, njemačkoj braći Paulu i Victoru Pickenpacku, optužen je za samobogaćenje i varanje pri davanju dokaza o nizozemskom državljanstvu osobama koje na to nisu imale pravo. Priča se da je od potonjeg primao darove i tražio da posudi novac. Willem Henrik - baš kao i Pickenpackovi - možda je bio žrtva svih vrsta spletki ili sijamskih intriga, ali optužbe protiv njega očito su imale dovoljno težine da ga odmah pošalju van.

Ubrzo nakon otpuštanja, Willem Hendrik vratio se u Nizozemsku Istočnu Indiju gdje je svoja sjećanja na Siam počeo stavljati na papir. Ovaj Crtice iz Siama pojavio u serijskom obliku Indijski vodič - časopis za državu i književnost koji je izašao iz tiska u Amsterdamu od 1879. pod konačnom obradom G. Van Kesterena. Plodovi pera Senna van Basela pokazali su se toliko popularnima da su već 1880. godine bili spojeni u knjižicu od 122 stranice s istim naslovom, koju je tiskao i objavio JH de Bussy u Amsterdamu.

Čineći to, ne samo da je slijedio stope jednog od svojih prethodnika, Jeremiasa Van Vlieta (oko 1602.-1663.), koji se, dok je vodio Trgovački ured VOC-a u Ayutthayi, pokazao pravim kroničarom. Sijama, ali se također pridružio književnom trendu koji je dobio zamah od sredine devetnaestog stoljeća. Kada je u tom razdoblju postalo jasno da se Sijam sve više otvara ostatku svijeta, iz tiska je izašao niz publikacija posvećenih ovoj intrigantnoj zemlji od kojih Priča o prebivalištu u Siamu Britanca Fredericka Arthura Nealea, bivšeg savjetnika kralja Mongkuta od 1852. Description du royalaume Thai ou Siam. (1854.) francuski apostolski vikar za istočni Siam, Jean-Baptiste Pallegoix i Kraljevstvo i ljudi Sijama (1857.) britanskog diplomata i poliglota Sir Johna Bowringa nedvojbeno su bili najvažniji.

Cristi Popescu / Shutterstock.com

Crtice iz Siama bio je glatko napisan izvještaj o njegovom boravku u kraljevstvu jugoistočne Azije i ne samo da je bio usredotočen na pristupačan uvod u zemlju i ljude, već je također imao oko za potrebnu napetost sa živahnim opisima stvari kao što su javno pogubljenje ili lov na slonove . Zbog minucioznih zapažanja i detalja Crtice iz Siama ne samo vremenska kapsula u kojoj je savršeno sačuvan Bangkok od prije 140 godina, već daje i lijep uvid u psihu visokog dužnosnika oblikovanog kolonijalizmom

Neženju Willemu Hendriku nisu posebno smetale prilično uske viktorijanske konvencije njegova vremena. Imao je oko za 'slabiji' spol i nisu ga zatajili čari i zamami sijamskih ljepotica. Inače, on nije bio jedini u obitelji za kojeg se pokazalo da nije otporan na dašak egzotičnog šarma. Njegov vlastiti djed, Willem Adriaan, skladištar VOC-a u Bataviji, imao je sina Huiberta, koji je rođen 1811. iz veze s domorodcem Amerensijem...

Suprotno velikom dijelu svjedočenja suvremenika, koji su često bili američki ili britanski ministri ili francuski misionari, William Frederick jedva da je bio uznemiren onim što su mnogi njegovi suvremenici smatrali "razuzdan nemoral' a kamoli da je osjećao potrebu moralizirati.

U sljedećem fragmentu opisuje mirisima i bojama, pa čak i Schiller citira 'nije neprivlačan izgled' ženska ljepota na plutajućoj tržnici na Chao Prayi: ' A između tih trgovaca i trgovaca klize trgovci u malim kanuima, stari i mladi u svojoj šarenoj odjeći. Najviše pažnje posvećujemo mladima, a iako pripadaju rodu smeđih Venera, ostaju 'Frauen', a također 'flechten himmlische Rosen ins irdische Leben'. Svježi jutarnji zrak odjenuo je mnoge jakne, koje, pripijene, još više ističu lijepe oblike; druge, manje strašne, imaju gole gornje dijelove, a samo tkanina od crvene, žute ili plave svile, ili od bijelog ili šarenog pamuka, pokriva djevičanske grudi. Nikada se tiho, razigrano ne šale, dodajući 'bon mot' odabraniku ili upućujući ukor previše drskom koji je manje naklonjen, posvuda bude veselje promatrača. Neki, crne kose koja se spušta do ramena, bistrih očiju i blijedožute boje, ne izgledaju neprivlačno i tjeraju nas da zaboravimo na zapovijed "Ne poželi žene bližnjega svoga" i na one koji tu golih prsa pokazuju fini zlatni lančić koji visi preko lijevog ramena, a prolazi ispod desnog, ne čine se nedostupnima ni europskoj pozornosti, dapače, izazivaju ih, tako koketno se igrajući svilenom tkaninom, kao da, pod izgovorom, oni da nije dobro zakopčan, otkopčavajući ga, bili su spremni natjerati vas da se divite nekim njegovim čarima. Ali ne odaje ništa što samo inicijant smije vidjeti, a smiješeći se vama dozivaju prodavačicu cvijeća koja ju je već više puta zvala 'dockmat, dockmat!' je pokušala privući pozornost na svoje proizvode, dobro znajući da žene i cvijeće, također na Istoku, traže jedno drugo.'

Već mogu zamisliti kako su tada, nakon obilnog ručka, gospoda sa tribina, pomalo zavaljena u udobnim kožnim foteljama svog kluba, crvenih ušiju čitala kako uvijek budni Willem Frederik u šetnji periferijom Bangkoka skupina burmanskih žena opisuje: 'Žene se odlikuju navikom da ne nose sarong zatvoren sa strane, tako da se noga pri svakom pokretu vidi daleko iznad koljena.'

Konačno, ne želim zadržati vaše sljedeće razmišljanje o spojenim konkubinama europskih iseljenika u Bangkoku: ' One su družice nekih naših europskih znanaca, s kojima zauzimaju, koliko god nesavršeno, mjesto koje bi pripadale europskim ženama, da ih klima ne čini potpuno neprikladnima za njih. Europljanin je platio iznos od 120 do 400 guldena, a njezini roditelji ili skrbnici su je prodali za to, uz jamstvo da će ostati jamstvo da neće pobjeći, ne zbog njezine odanosti, već. Ni gore ni bolje od onih koje zauzimaju sličan položaj u drugim tropskim avenijama nisu ove Sijamke. Među njima ima primjera najveće odanosti i požrtvovnosti, ali ima i mnogo onih koji samo radi zarade ostaju uz Europljanina i uzimaju mu što se uzeti može. Štoviše, mnoge lijepe smatraju čašću biti majka što je češće moguće, čak i ako se očinstvo s vremena na vrijeme mora potražiti negdje drugdje nego kod Europljana. U svojim razgovorima vole igre riječi erotskog karaktera, čemu je sijamski jezik vrlo pogodan. I usput… one jesu i ostaju žene.'

– Ponovno postavite članak –