33 sata tajlandske zračne snage pružale su otpor Japanu
Japanske trupe stižu na plažu Songkhla, 8. prosinca 1941.
Bilo je 4 ujutro i još je bilo mračno kada je poručnik Srisak Sucharittham iz tajlandskih zračnih snaga čuo neprijatelje, ali ih nije mogao vidjeti. Srisak i njegovi kolege rano su ustali kako bi iz svoje zračne baze stigli u obližnji zaljev Ao Manao. Navečer tog dana, viši časnik je trebao posjetiti zračnu bazu, dom eskadrile Wing 5, za koju je Srisakova grupa otišla uloviti ribu za ručak dobrodošlice.
Zatim je začuo buku: tutnjavu motora. U zaljev su uplovili nepoznati brodovi. Uvjereni da nešto nije u redu, grupa se vratila u bazu i oglasila uzbunu. Bio je 8. prosinca 1941. i izbio je rat u Tajlandu
“Prvi sam vidio brodove. Bili su gotovo na kopnu, oko 100 metara od nas”, rekao je Srisak u intervjuu koji je snimio prije svoje smrti prošle godine. "Otrčao sam do svog zapovjednika eskadrile da pustim signal za pomoć i upozorim sve u eskadrili."
Bitka u zaljevu Ao Manao
Gore je početak opširnog članka Teeranaija Charuvastre, izvjestitelja Khaosad Englisha, o bitci u zaljevu Ao Manao u provinciji Prachuap Khiri Khan u Tajlandu.
Manje od 4 sata nakon Pearl Harbora, deseci tisuća japanskih vojnika iskrcali su se na obalu Tajlanda. Kao i kod Pearl Harbora, invazija je bila potpuno neočekivana i tajlandska vlada, predvođena feldmaršalom Plaekom Pibulsongkramom, ubrzo je dogovorila prekid vatre s Japanom. Ne znajući za tu vijest, Srisak i njegova skupina od 120 ljudi odolijevali su neprijatelju 33 sata. Obrana je uzela svoj danak, s 120 od 38 tajlandskih vojnika ubijenih, japanski gubitak procijenjen je na između 200 i 400 mrtvih.
Japanska okupacija
Tajland će četiri godine okupirati Japanci sve dok se Japan nije predao savezničkim zemljama u rujnu 1945. Tijekom Drugog svjetskog rata više od 5700 Tajlanđana izgubilo je živote, mnogi od njih u bombardiranju savezničkih snaga.
O toj invaziji Japana na Tajland snimljeni su brojni filmovi, televizijske serije, dokumentarci ili izmišljene priče, ali bitka u zaljevu Ao Manao ne pojavljuje se ni u jednoj priči.
Međutim, bitka kod Ao Manaoa obilježava se svake godine u Prachuap Khiri Khanu vojnom paradom 8. prosinca, na dan početka invazije. Vijenci se polažu tijekom ceremonije oko ratne zastave na koju su pričvršćena odlikovanja.
Detaljnu i fascinantnu priču s prekrasnim starim fotografijama pročitajte na ovom linku:
Napravljen je i lijep video, pogledajte u nastavku:
Izvor: Khaosod engleski
Vaša bi priča više odgovarala većoj povijesnoj istini da ste također rekli da je japanska vojska došla na vlast (okupaciju) u Tajlandu, ali da je nedugo nakon toga tajlandska vlada objavila rat ne Japanu, već Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Britanija je objavila - iako nije vezana nikakvim ugovorom.
To čini ratni čin koji opisujete s njezinim palim dodatno gorkim.
Pojedinosti: Judith Stowe: Siam postaje Tajland, London 1991., str. 218ff.
Čini se da su Amerikanci zauzvrat dvaput bombardirali Bangkok.
google “savezničko bombardiranje Bangkoka WW2”
Prepadi su izvedeni jer je Bangkok do tada postao zapovjedni centar za Japance na fronti jugoistočne Azije.
npr.; https://en.wikipedia.org/wiki/Thailand_in_World_War_II
https://www.quora.com/Why-didnt-Japan-invade-Thailand-during-WWII
kaže Hans.
Zanimljiv komad, malo znam o tajlandskoj verziji.
Nastavite tražiti, o 2. ratu u Tajlandu.
Jer je i moj otac ovdje bio zatvoren.
Postoji li i film ili verzija o Thai Bridge over the River Kwai.
To je zato što Tajlanđani znaju malo ili ništa o tome.
Hans
Ako se povijest uopće bude učila u školama, o ovom razdoblju se neće govoriti.
Tajland NIKADA nije bio okupiran prema prosječnom Tajlanđaninu.
Ako onda pitate o pozadini, na primjer, “Mosta preko Kwaija”, odgovor će biti da su Tajlanđani zamolili Japance da pomognu u izgradnji te željeznice.
To što historiografija priča sasvim drugu priču, prosječnog Tajlanđanina uopće ne zanima.
To je nekad bilo. Nije značajno.
Tajlanđani i poznavanje vlastite povijesti, pogotovo u kojoj ne blistaju slavno, nije najbolja kombinacija.
Nizozemci i poznavanje vlastite povijesti, pogotovo u kojoj ne blistaju slavno, nije najbolja kombinacija.
Svaka generacija piše svoju povijest. Nažalost, to je također često hi(s)priča 🙂 svaka zemlja ima svoje slijepe točke, zapravo pokrivene dijelove. Oni koji su bez grijeha…
Kao povjesničar znam jednu stvar; da će se prava priča naše prošlosti i dalje prepisivati.
To što se negativne činjenice nacionalne povijesti prikrivaju i ne podučavaju, događa se u mnogim zemljama.
To je također vrlo ljudska osobina. Većina ljudi radije ne govori o pogreškama koje su učinili u životu.
Zapravo, nacionalna se povijest redovito prepisuje u ime vlada. Sovjetski Savez bio je dobro poznati primjer za to.
Svrha toga je raspirivanje nacionalizma i osjećaja superiornosti. (Mi smo bolji od onih drugih.)