Na Tajlandu doživiš sve (222)

U nizu priča koje objavljujemo o nečemu posebnom, smiješnom, znatiželjnom, dirljivom, čudnom ili običnom što su doživjeli čitatelji na Tajlandu, danas: "Plan udomitelja i slatki Bum-Bim" 

BUM BIM

Devedesetih sam držao djevojku Tajlanđanku. Zvala se Bum-Bim, imala je 7 godina, živjela je s bakom i radila je zabavne stvari na moj račun. Poput odlaska u školu i marljivog bojanja slika za dalekog nizozemskog sugar daddyja. Tako me barem uvjerila organizacija koja se brinula o njezinoj dobrobiti, Plan udomitelja.

Moja druga (i odrasla) tajlandska djevojka u to je vrijeme mislila da joj mogu puno bolje prebaciti taj mjesečni novac. Uostalom, bila je jednako Tajlanđanka, jednako siromašna i jednako je tražila velikodušnog zajmodavca. Bila je u pravu, ali nije shvatila.

POSJETITI

Međutim, kasnije sam upoznao svoju sadašnju životnu družicu i suprugu Oy. I stvari su se promijenile.
Također je čula za moje udomljeno dijete i mislila je da si ne mogu priuštiti da ne posjetim Bum-Bima dok sam sama provodila tjedne rasipajući novac u tajlandskim rupama uništenja.

Nakon što sam slabašno naveo veliku udaljenost, a zatim i jezičnu barijeru kao dobar razlog da ne odem, spontano je ponudila svoje usluge tumača.
To je odmah izazvalo smijeh dana, jer bi od njezinog govornog engleskog ugljen pocrvenio.
Ali ona je inzistirala i na kraju sam ipak nazvao Plan. Ispostavilo se da smo dobrodošli, a Plan je organizirao prevoditelja. To je na kraju rezultiralo s dvije autobusne karte za vožnju od Pattaye do dalekog Khon Kaena.

Zaista duga vožnja. Tijekom zaustavljanja na stanicama postao sam svjestan da je za Tajlanđane koji pedaliraju hranom i pićem farang koji putuje autobusom dar s neba. Za nekoga poput dolje potpisanog, naviknutog samo na vodene šalice kave na nizozemskim kolodvorima s propuhom, potpuno je otkriće.
Da smo ušli u sve ispružene posude i nabujale kante za led, nikada ne bismo stigli do prekrasnog Khon Kaena. Zbog podlijeganja debljanju srca i jetre prije tog vremena.

ZAPOSLEN

U tri sata ujutro stigli smo u Khon Kaen, pospani, a nakon kratke vožnje ciklorikšom (pri čemu nas je škripanje lanca bicikla, koji nije bio podmazan od ranog željeznog doba, držalo budnima) ušao u hotel nešto kasnije.
Tamo nam je osoblje na recepciji uspjelo prodati sobu za dobrih 2000 bahta po noći, pod krinkom da smo zauzeti. Činjenica da smo sljedećeg jutra mogli igrati nogomet u blagovaonici, a da ne udarimo još jednog gosta hotela koji je doručkovao, bio je detalj, ali ipak.

Sutradan nas je pokupio kombi prevoditeljica i dva muška pratitelja. Ovo posljednje zbog sigurnosti Bum-Bima. Logično, jer uostalom svako blijedo lice iz te nejasne strane zemlje moglo je reći da je došao u posjet sponzorskom djetetu.

Na putu do Bum-Bimovog rodnog grada, na tržnici se brzo nakupilo još nekoliko staklenki Ovaltine, kutije praška za pranje rublja i dva kilograma ljepljivih bombona. Kao dar obitelji. Baka je nešto kasnije uzela stvari od mene sa smiješkom crnih zuba, stojeći pored sramežljivog Bum-Bima. Drago dijete, s kojim jedva da sam razmijenio više od dvije riječi.
Srećom, prijatelj Oy se dobro slagao s njom, što je za mene bilo veliko olakšanje.

NOS FARANGA

Uslijedila je šetnja do obližnje škole, te upoznavanje s BB učiteljicom. I njegove kolegice.
Zanimajuće zbog gostujućeg faranga, ove su dame odmah odustale od svih drugih aktivnosti, ostavljajući čitave učionice pune tajlandskih budućnosti svojoj sudbini.
Gledajući mimo njih, vidio sam i čuo da su tajlandski klinci objema rukama uhvatili odsustvo reda i autoriteta kako bi ih isprašili.

Kasnije, nakon prijevoda vlastitim hodajućim rječnikom, shvatio sam da se izraz 'farang, chamuk jai' odnosi na moj prednji dio. Što još jednom dokazuje da su tadašnji školarci zaradili veliku prolaznost za predmet promatranja. Također u dijelu 'penjanja u školske klupe i pravljenja smiješnih lica' neki će jednog dana diplomirati s pohvalom, bio sam siguran.

Polako kapajući sa svoje stolice kroz vrućinu u učionici, primao sam novosti o BB-jevim školskim uspjesima i hobijima. Ovo drugo definitivno nije bilo 'pomaganje baki u kućanskim poslovima', kako me je prevoditelj želio uvjeriti. Još se nije rodilo prvo dijete koje skače od sreće kad mama pozove pomoć oko suđa.

GLAVA

Nakon pola sata čavrljanja na ekranu se pojavio ravnatelj. Visoki, preveliki bivši vojnik. Uključuje maskirno odijelo. Ovaj, (moja neizreciva hvala na tome), očito nije bio obaviješten o dolasku čudnog momka iz Nizozemske.
Na trenutak sam se jako uplašio da će me taj medvjeđi tip maknuti sa školskog terena. Strah potaknut načelnikovim najgnusnijim pogledom. Koje se obično čuva za nepristojne kolportere ili nametljive štipaljke.

U svakom slučaju, srećom kasnije se otopilo i nakon što je moj otkucaj srca opet pao ispod tristo, proveli smo još sat vremena šetajući školskim dvorištem. Kasnije tog poslijepodneva javili smo se hotelskom stolu s nekim veselim slikama Bum-Bima i kolega iz razreda.
Gdje nam je, unatoč velikoj gužvi, ključ sobe uručen u trenu. Gdje drugdje možete naći takav kadar.

OSTALI PLANOVI

Tada sam prvi, ai jedini put sreo Bum-Bima.
Nisam više bio toliko očaran Planom. Prije svega tu je bio lagani srčani udar kojeg sam mogao biti pošteđen da sam obavijestio ravnatelja.

Potom su dvojica platili 'zaštitare'. Kojeg, osim u vožnji kombijem, nisam uspio uhvatiti u nekim korisnim aktivnostima.
Odnosno, ako se ne računaju protekla drijemanja u hladovini, pušenje čipkaste šalice, beskonačno čavrljanje i moljakanje za piće.

Dodajmo tome gomilanje poruka o mašnama koje se lijepe za sve u Planu, direktoru čija je dnevna plaća bila manje-više balkenendeovska norma i činjenicu da cijelo selo pluta na novcu iz tog istog Plana.
Pa je Bum-Bim ipak mogla ići u školu u svojoj uniformi. Pa sam prestao glumiti slatkog taticu.

Međutim, za novac koji sam uštedio svaki mjesec već sam pronašao odlično drugo odredište.
Zato što sam ovaj put namjeravao sponzorirati prijatelja Oya.
Doći u Nizozemsku.

Čvrst plan, ako mogu tako reći.

Predao Lieven Kattestaart