7-Eleven, farang, djevojka i poštar

Ne, dragi čitatelji, ovo nije naslov najnovijeg filma Petera Greenawaya, već dio iz stvarnog života, kurziv o malim stvarima koje me mogu usrećiti u mom osobnom svijetu.

Nedaleko od naše kuće nalazi se 7/11 – Gdje ne, čujem da pitate i to nije sasvim neopravdano – U svakom slučaju, smatram da je 7/11 mikrokozmos tajlandskog društva u kojem su svi slojevi stanovništva, mladi i stari, bogati i siromašni, susreću se između rashladnog pulta i kase. Može li to dovesti do boljeg razumijevanja ostavljam otvorenim, ali to je zanimljiv biotop za znatiželjnog i pažljivog Faranga, koji mu može pružiti uvid u često složene društvene odnose, manire i običaje zemlje domaćina. Mogla bih napisati knjigu o razgovorima koji se vode u sumrak na malom parkiralištu ili na stepenicama ispred dućana. Za najnovije tračeve, vijesti i povremeno čak i žučne rasprave kod nas postoji samo jedna adresa, a to je 7/11.

Jednom sam ušao i dugo tražio ne znam što, možda nešto trivijalno. Razgovarao sam s jednom od dvije djevojke za pultom. U sklopu mog samostalnog integracijskog tečaja, radim to češće, razgovaram s lokalnim stanovništvom. Pomaže vam da bolje savladate jezik i daje vam više samopouzdanja. A djevojka je imala lijepe, slatke oči.

Kad je vidjela da dugo odugovlačim s izborom za ne znam što, pomogla mi je najširim mogućim osmijehom i od tada sam svraćao na ne znam što i popričao. Djevojčica slatkih očiju blagoslovljena je neizgovorljivim imenom, no njezini roditelji su to predvidjeli nazvavši je Neung kao prvorođenu. Neung je uzor ljubaznosti koja daleko nadilazi obaveznu i neobvezujuću ljubaznost prema kupcima nametnutu odozgo.

(Tnature / Shutterstock.com)

Također prepun ljubaznosti je Anurak, poštar. Svaki dan ga čujem kako dolazi iz daleka jer prepoznatljiv zvuk njegovog prskajućeg mopeda isključuje svaku pogrešku. Čak je i Sama, mog tvrdoglavog katalonskog ovčara koji gaji zdravu sumnjičavost prema svakome tko se usudi izaći iza vrata, ubrzo uzeo Anurak, no možda je ovo drugo zbog činjenice da ponekad jede kai yang, piletinu na žaru na štapiću ., donosi za Sammie...

Spremno priznajem da imam slabu točku prema poštarima. Moj djed je bio jedan. Gotovo četrdeset godina vozio je svoje krugove po vjetru i vremenskim prilikama sa svojim vrhunskim radnim biciklom. Činio je to u razdoblju kada su služba i služba još bili glagoli. Njemu dugujem svoje ime, ali bio je nadaleko poznat kao 'Jan Fakteur' - čitateljima u Sjevernoj Nizozemskoj: fakteur je flamanski ekvivalent za poštara - nadimak koji je ponosno nosio. Nijedan mu napor nije bio prevelik i kada je nakon više od petnaest godina odanog služenja u maloj općini unaprijeđen u veću općinu, u roku od tri dana dostavljena je molba upravitelju pošte koju su potpisali gotovo svi mještani, načelnik i župnik na čelu, da molimo Jana Fakteura ostaviti u selu. Anurak me nejasno podsjeća na njega jer bi i on dao sve od sebe da ti pomogne.

Ima samo jednu manu, ali nju dijeli s mnogim svojim sunarodnjacima: točnost mu baš i ne leži. Dok sam u Flandriji, u našoj ulici, znao namjestiti sat, da tako kažem, u trenutku pojave našeg pouzdanog poštara, u Isaanu je to sasvim drugačije. Spremno priznajem da to nije samo zbog samog Anuraka, već posebno zbog njegovih brojnih prijatelja i poznanika koji ga očito svi smatraju idealnim sugovornikom za razgovor. Štoviše, ekstremne temperature i uloženi napor tjeraju ga redovito na ono što ću eufemistički opisati kao 'male stanke za piće' tijekom kojih njegova vječno žedna duša dobiva potrebno osvježenje. U tome nema ništa loše samo po sebi, pod uvjetom da bi se Anurak ograničio na vodu, ali vrlo često radije konzumira alkoholna sredstva za gašenje žeđi i to ima posljedice ne samo na njegovo korištenje vremena, već i na stil vožnje i uslugu.

Nedavno sam saznao da se Neung i Anurak vole jedno za drugo. Uskočio sam u 7/11 vrlo vrućeg dana, sav obliven znojem, kako bih na trenutak uživao u klimatizaciji punom snagom. Baš kad sam htjela uzeti bezalkoholno piće sa stražnje strane hladnjaka, vidjela sam kako se brzo ljube i grle iza pulta. Gotovo potajno i možda nesvjestan da ih mogu vidjeti. Kad sam tijekom idućeg posjeta primijetio između nosa i usana kako je Anurak bila uslužna i ljubazna, vidio sam kako su njezine slatke oči zasjale, a osmijeh joj je postao još širi nego inače. Te oči su govorile da je ponosna na svog malog dječaka. Ponekad je stvarno lijepo ono što vidite, ako stvarno počnete gledati ljude...