Čestitamo djed! – kratka priča Khamsinga Srinawka
Kišna sezona na sjeveroistoku počela je užasno suho i vruće. U srpnju i kolovozu kiša je izostala. Pa kad me je prijatelj došao zamoliti da pođem s njim u posjet njegovom rodnom selu, oklijevao sam.
Htio sam ići jer me dugo nije bilo, ali me odbila pomisao da se jedan dan muvam po vrućini. Ali rekao je da je nostalgičan i bilo mi je žao i nisam mogla odbiti.
Kad smo stigli, shvatio sam da su moja očekivanja o neugodnostima bila pogrešna. Prije deset godina morali smo pješačiti trideset kilometara; sada ih je bilo samo deset. Agencija za regionalni razvoj uklonila je travu i nanijela zemlju kako bi napravila stazu do sela.
Ali ova 'pogodnost' je ipak bila nezgodna jer smo mislili da će nam trebati cijeli dan da stignemo do tamo i sada smo morali ubiti to dodatno vrijeme. U ovo doba godine u takvom selu ne vidiš kokoš na ulici pa smo ostali do popodneva u kafiću u gradu i tek onda krenuli put sela.
Čim smo izašli iz međugradskog autobusa, moj prijatelj je počeo pričati o mjestima i ljudima pored kojih smo prošli. Sve je pozdravio. Neki su uzvratili bez razmišljanja dok se odjednom nisu sjetili tko je on. Odgovorio sam pristojno jer me to nije oduševilo; Redovito sam se selio iz grada u selo. Ali pogledao sam promjene od prije. Nije mi se baš činilo da se promijenio; u padu.
I vidio sam rebra. Možete vidjeti kako je osoba gledajući nečija rebra. Imao sam priliku vidjeti veliki izbor ljudskih rebara. Učitelji u selu su malo drugačiji sa svojim prekrasnim uniformama, ali većina ljudi drži se starog i široko nosi stare hlače s remenom ili sarong s phakhaoma, ogrlica, oko ramena ostavljajući vidljiva prsa.
Ono što sam vidio u novim stvarima bile su najlonske mreže i plastične košare koje su provlačili kroz vodu bazena kako bi uhvatili punoglavce i male ribe.
U selu je bila muzika
Uhvatili smo djeliće glazbe od početka večeri; mislio sam da je to čudno, ali nisam mogao shvatiti što je sve dok se moj prijatelj nije uzbudio. Nikada nisam očekivao klasičnu glazbu ovdje u ovoj 'nazadnoj rupi' našeg Tajlanda. Naćulio sam uši i glazba je ponovno počela. Moj prijatelj je uzviknuo: Čajkovski? Čajkovski!
Raspitao sam se i čuo da ima nešto za slavlje i drugdje u selu. Nema vjenčanja ili useljenja, samo ravnateljev rođendan. Nije pokušavao impresionirati; ne, njegova kći je bila voditeljica ceremonije i laskavim je jezikom rekla 'to je gesta zahvalne djece njihovom voljenom ocu.'
I dobio sam detalje. Ne samo da su mu djeca više puta čestitala, nego su i unuci nastupili kako bi čestitali djedu. Najava voditelja ceremonije bila je razlog da pogledam pa sam slijedio zvuk do male drvene kućice, jarko osvijetljene svjetlima. Obiteljsko okupljanje: svi zajedno priređuju zabavu za svog tatu.
Ali tako je to ovdje! Mi Tajlanđani toliko smo velikodušni da uvijek mislimo na druge. Pa iako je zapravo bilo slavlje za tatu, bili su ljubazni postaviti zvučnike u smjeru sela kako bi najavili slavlje. Seljani su oduševljeno odgovorili; veliki i mali donijeli su prostirku i ležali rašireni po dvorištu i ulici. Nekoliko ih je sjedilo na rubu staje za bizone, a ja sam našao mjesto na suprotnoj strani na šipki kombajna.
Bila je to jedna od najsmješnijih scena ikada. Ponijela sam se u pokretnim slikama kao u snu. Bilo je plesa u kojem su životinje bile prikazane kao da je balet postavljen na klasičnu glazbu. I svaka varijanta je komentirana. 'Sljedeći dio zove se Dancing Butterflies'. Rekla je to na engleskom. Zove se na tajlandskom ผีเสื้อdodala je. 'I na našem dijalektu kažemo maengkabia, dodao je muški voditelj ceremonije.
Nastavila je. “Umjetnici ispod su naše starlete iz prvog broja; ovdje su O, Nui, Puk i Taem, a mali Tum svira ružu.' Slatka debeljuškasta djevojčica od otprilike tri godine u crvenoj haljinici polako je došetala do sredine trijema i srušila se. Pratila ju je povorka djevojaka njezinih godina odjevenih u bijelu bluzu i široku suknju na točkice. Hodali su u krug oko 'ružičaste djevojke' i pomicali ruke gore-dolje u ritmu glazbe koja je treštala s magnetofona.
Što je još značajnije, između nastupa voditelj je elaborirao posebne kvalitete njezina oca, kako u riječima hvale tako iu čestitkama. 'Otac je heroj svojoj djeci. On je primjer marljivosti i strpljivosti. Krenuo je teškim putem i siromaštvo je uzimao zdravo za gotovo kako bi njegova djeca uspjela u životu. On je samo učitelj u osnovnoj školi, ali ne gledajte ga poprijeko! Sva su mu djeca išla u školu, troje je dobilo diplome od kralja, jedan je postao predavač na sveučilištu, a jedan je postao...'
Njezin dugi hvalospjev mi je donio poštovanje prema tom čovjeku i želio sam ga vidjeti i upoznati. Pokušao sam to, ali nisam ga mogao otkriti u grupi ljudi. Nastavila sam gledati još nekoliko plesova i polako počela sumnjati hoću li ga ikada više vidjeti kad je voditelj ceremonije slatkog glasa rekao da postaje prilično kasno i da zvijezde predstave počinju spavati, a nekoliko ih je već utonulo u san. pa zadnja pjesma, svi bi unuci pjevali 'dug život' za djeda.
Pozvala je učiteljicu na sredinu trijema. Tako da sam imao sreće! Čovjek, očito više ne najmlađi, ošišane kose, nosi samo svileni sarong i phakhaoma oko struka, ustao u prvom redu i otišao do sredine trijema. Skupina od osmero unučadi okupila se oko njega i začula se svečana pjesma. Na engleskom. Sretan rođendan, sretan rođendan, sretan rođendan djedu…
(1971)
Sretan rođendan, djede, na tajlandskom คุณตา. Na tajlandskom? Ne, piše Sretan rođendan Khun Dta s tajlandskim slovima.
Od: Khamsing Srinawk, Političar i druge priče. Prijevod i obrada Erik Kuijpers. Dio teksta o tajlandskoj filmskoj industriji je preskočen. Drugi naziv, u dijalektu, za leptira, maeng/meng kabia, nije pronađen.
Za objašnjenje autora i njegovog rada vidi: https://www.thailandblog.nl/achtergrond/verhaal-khamsing-srinawk/