Podnesak čitatelja: Folklor na isanskom selu

Srećom, Charlyjev život pun je ugodnih iznenađenja (nažalost ponekad i manje ugodnih). Do prije nekoliko godina nikad se ne bi usudio predvidjeti da će ostatak života provesti na Tajlandu. Međutim, sada već neko vrijeme živi na Tajlandu, a posljednjih godina blizu Udonthanija. Danas su dojmovi tijekom posjeta visokom sjeveroistoku Isana.

Folklor na isanskom selu

Prije nego započnem svoj novi članak, želio bih se vratiti na svoj prethodni članak "moja iskustva s useljavanjem u Udon". Nakon što je Stevenl započeo s jednim retkom, povela se beskrajna rasprava o vizi i trajanju boravka. Jedan za drugim su se spoticali kako bi objasnili kako to sve točno funkcionira. Urnebesno jednostavno i potpuno izvan teme. Srećom, našli su se i komentatori koji su s pravom osudili sve te gluposti.

Dragi čitatelji, sve što sam htio učiniti sa svojim člankom bilo je prikazati svoja iskustva s useljavanjem u Udonthani. Ništa više i ništa manje. I zašto sam htjela podijeliti svoja iskustva ovdje na blogu? Jer čini se da različite imigracije u Tajlandu imaju prilično različite zadatke i često vlastito tumačenje pravila. Rekavši ovo, nastavljam započeti svoj članak o “nekoliko dana boravka na krajnjem sjeveru Isaana”. Nema sumnje da će ovaj članak dovesti do mnogo manje odgovora nego moj prethodni članak.

Danas smo se vozili u njezino rodno selo s Toeyem. Radi se o laganoj vožnji od samo 70 kilometara. Zadnji kilometri su po izrazito lošim cestama, punim rupa. Znate takve ceste. Nalazi se diljem Tajlanda, osobito tijekom kišne sezone. Ali što sjevernije idete u Isaanu, cesta je sve više i lošije. Moje iskustvo je da se nakon kišne sezone, dakle negdje u studenom, pokušavaju najlošije ceste ponovno učiniti prohodnima. To funkcionira nekoliko mjeseci, ali nakon nekoliko jakih pljuskova te se ceste vraćaju na početak.

Iz raznih razloga odabrali smo danas ovaj seoski izlet. Prije svega zato što jedan od tamošnjih mladića ide u hram na nekoliko mjeseci. Nadalje, posjetiti Toeyevog dobrog prijatelja i posjetiti Toeyevu sestru, koja još uvijek živi u tom selu. I stvarno uživam ponovno upoznati poljoprivredni život u Isaanu. Život me tamo privlači zbog ležernosti, spontanosti i druželjubivosti, u kombinaciji s dobrim grupnim osjećajem. To sam već nekoliko puta doživio u selima oko Selaphuma (Roi Et). Zamišljate sebe na selu u Nizozemskoj, u 50-im i 60-im godinama XNUMX. stoljeća. Da ne spominjemo kako je to često i danas na selu u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Irskoj, da navedemo samo nekoliko primjera.

Veliko je slavlje u čast mladićeva ulaska u hram. Postavljeni su veliki šatori kako bi se svi mogli skloniti od pržećeg sunca i sjediti za izduženim stolovima. Prisutno je mnogo ljudi i Toey može neke od njih entuzijastično pozdraviti. Sve ljudi koje poznaje iz mladosti, dok je još živjela na selu. Susret s jako dobrom prijateljicom koja je prije godinu dana izgubila muža bio je vrlo emotivan. Opet postoji i ono društveno događanje oko ove žene. Seoska zajednica im osigurava hranu i piće.

I naravno, susrećemo i njezinu sestru s djecom. Idemo zajedno do kuće njene sestre. Kuća je velika riječ u ovom kontekstu. Ima nešto zidova, pod je od nabijene zemlje, a na prvom katu nekoliko spavaćih dijelova kroz koje vjetar bez muke puše. Kokoši samo hodaju po kući. Nevjerojatno koliko su ti ljudi siromašni. Ni gram luksuza, u bilo kojem obliku. Također nema TV-a. To im ne bi bilo od velike koristi jer se dnevni ritam sastoji od ustajanja u 05.00 ujutro, odlaska na posao u polje i odlaska na spavanje u 20.00 sati.

Zabava, u kakvom god obliku i iz kojeg god razloga, stoga se uvijek zahvalno koristi za razbijanje dnevne rutine. Uvijek me iznenadi koliko su ljudi veseli, koliko uživaju. Još nije uništena zapadnjačkom dekadencijom. Još uvijek iznimno cijene male stvari.

Festival za posjetitelje hrama je u punom jeku. Pića i hrane ne manjka. Moju pivsku čašu redovito pune pivom i kockicama leda entuzijastični Tajlanđani, koji očito uživaju u farangu u društvu. Ispostavilo se da sam ja jedini farang ovdje. Šteta što razgovori često zastaju zbog mog nepoznavanja tajlandskog (laoskog) jezika. Unatoč tome, dovoljno se dobro razumijemo. Atmosfera je fantastična i izuzetno je ugodna. Niti jedne ljutite riječi, nikakve svađe, ništa osim susretljivosti, smijeha i još jedne zdravice uz piće.

U jednom trenutku dolazi desetak djevojaka/dama, sve odjevene u isto svečano ruho. Budući redovnik mora se fotografirati s djevojkama, kao i svojom obitelji i prijateljima. Nakon ovih dužnosti, on se zatim odvodi u kamion koji čeka s otvorenom platformom. Mladić mora sjesti u otvoreni kamion. Veliki suncobran postavljen je u prostor za utovar radi zaštite od sunca. Nakon nekog vremena i desetaka fotografija, kamion počinje da se kreće i oni se voze kroz selo pješačkim tempom, a ljudi prisutni na zabavi hodaju i/ili plešu iza kamiona. Poštedim se hodanja iza kamiona i mirno sjedim, uživajući u svom ledeno hladnom pivu.

Nakon nekog vremena Toey, njezina kći i njezin sin vraćaju se na početnu točku s njegovom djevojkom. Kao i Toeyeva sestra i njezina djeca. Neko vrijeme se družimo, a zatim odlazimo s Toeyjevim dobrim prijateljem iz djetinjstva. Vozimo se do njezine farme, nekoliko kilometara izvan sela. Njezin prijatelj, po imenu Nii, ima velike dijelove zemlje koji okružuju njezinu farmu.
Sama farma je velika, ima popločane podove i ožbukane zidove i stropove i mnogo soba.

Nii ima prilično veliku farmu svinja, komad zemlje s plantažom kaučuka i veliko polje riže. Tu su i kokoši i patke koje slobodno trčkaraju. Nii stoga ima određeni broj stalnih radnika koji svi imaju smještaj na njegovoj zemlji. Također nedostaje niz poljoprivrednih strojeva poput traktora i strojeva za rižu.

Kad stignemo na njezinu farmu, prvo nas vodi mali obilazak gdje Nii ponosno pokazuje svoju farmu, staje za svinje i plantažu kaučuka. Zatim sjednemo u vanjsku blagovaonicu. Sastoji se od prostranog, izduženog, natkrivenog blagovaonskog stola s pripadajućim klupama s obje strane. Iza ovog blagovaonskog stola nalazi se natkrivena vanjska blagovaonica na uzvisini.
Postoji veliki rod posebno za Toeya i mene.

Opet ima dosta piva i sretan sam što Toey uopće ne pije alkohol, pa nas kasnije može sigurno odvesti do Udona. Meso je ukusno pečeno na roštilju. Ovdje je također jasno izražen osjećaj društvenog dijeljenja. Svi članovi osoblja sudjeluju u obroku. Sjede za podignutim, natkrivenim stolom. Što jasno pokazuje hijerarhiju.
I ovdje je atmosfera fantastična. Puno je smijeha i puno se više pije pivo. Pozivaju nas da prespavamo, ali ja to ne volim. Premalo zapadnjačkog komfora za Charlyja (nema zapadnjačkog WC-a, već čučavca, tuš bez tople vode, dakle sa zdjelicom kojom se možeš polivati ​​vodom i bez kreveta nego madraca na podu). Ali entuzijazam i druželjubivost tjeraju me da samo jednom odlučim iskusiti ove spartanske uvjete.

BNK pomorski fotograf / Shutterstock.com

Naša odluka da ostanemo prenoćiti očito je početni znak da se svečanosti pojačaju. Postavljena je karaoke instalacija i ljudi predano pjevaju i plešu. To je toliko zarazno da se čak i ja pridružujem plesu, izričito pozvan od strane slatkog Tajlanđanina. Zabava se nastavlja do oko ponoći. Tada ljudi jedan po jedan nestaju na svoja mjesta spavanja. Također je vrijeme da Toey i ja odemo spavati. To mi zapravo jako dobro ide, vjerojatno zbog znatne količine piva koju sam popio tijekom dana.
Zaspim bez napora i probudim se u 06.00 ujutro sljedećeg jutra. Puno aktivnosti u kući i izvan nje.
Toey zna da doručak nije za mene, ali da stvarno cijenim šalicu dobre kave. Pa se ona brine za to umjesto mene. Malo sam ukočen od spavanja na tankom madracu, ali srećom nemam nikakvih problema.

Hodam malo po zemlji. Pogledajte kako su Tajlanđani zauzeti gumenim drvećem i svinjama. Sva akcija. Nii i njezin suprug također su zauzeti. I sve to na stvarno jakom suncu. Vozimo se natrag u selo i kupujemo nekoliko poslužavnika piva te malo viskija i kokakole. Kao mala naknada za jučerašnje ugodno veče. Mislim da smo to u najmanju ruku dužni učiniti. Na farmi svi imamo obilan ručak sa svinjetinom na žaru, rezancima, rižom i puno povrća. Ovaj put i nekoliko velikih riba koje također idu na roštilj. Sada je naravno najtopliji dio dana, pa se dovoljno vremena odvaja za ručak i pokoje pivo. Nakon toga većina Tajlanđana odmara malu siestu.

Toey i Nii još imaju mnogo toga za raspraviti. Samo ostajem u pozadini i gledam oko sebe. Svojoj zabavi dođe kraj i Toey i ja odlazimo oko 16.00 sati. Toey nas pažljivo i sigurno vozi natrag do našeg odmarališta.

Bila su to dva prekrasna dana koja nikad ne bih želio propustiti. Svakako vrijedi ponoviti. Šteta što u blizini nema (dobrog) hotela. Onda bih svakako želio tamo otići tamo i tamo na nekoliko dana.

Gostoljubivost, entuzijazam i ležerno zajedništvo dira srce.

Predao Charlie