Od reklame do otpada
U 'našim' očima, način na koji se u Tajlandu postupa s otpadom svakako ne zaslužuje nikakvu nagradu za ljepotu. Članak o zagađenoj plaži u Pattayi i reakcije na nju od prošlog 19. lipnja dovoljno govore. Uspoređivanje s Nizozemskom je nešto što s pravom moderatori na ovom blogu ne dopuštaju uvijek - ipak je riječ o Tajlandu - ali mi to ipak potajno činimo u našoj procjeni situacije.
Tada će Tajland naravno izgubiti od Nizozemske u mnogim područjima, ali to nas ne bi trebalo iznenaditi. Poštenije je uspoređivati se s okolnim zemljama, a ako to učinite, Tajland je često pobjednik.
Često pokušavam procijeniti koliko godina Tajland 'kaska' za Nizozemskom po pitanju neke teme.
Spomenuti problem otpada i zagađenja podsjetio me na moje osnovnoškolske dane ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Moji su roditelji upravo zamijenili peć na ugljen plinskim kaminom s radijatorima. Čudo tehničke inovacije i omogućeno zahvaljujući čudnoj prirodi u Slochterenu. Spremnik za ugljen mogao se ukloniti, spremište za ugljen je dobilo novu svrhu, a ja sam ujutro ostavio toplu spavaću sobu za učionicu.
Prozori te učionice ponekad su morali ostati zatvoreni jer se odlagalište smeća nalazilo s druge strane obližnjeg kanala Rijn-Schie. Namjera je bila da nakon dovršetka spalionice ostane prekrivena raslinjem kako bi na blago valovitom terenu nastao prekrasan park. Međutim, s vremena na vrijeme, nenamjerno(?), na tom bi smetlištu izbio požar i, da je vjetar puhao u pravom smjeru, naša bi škola satima bila prekrivena dimom. Tako je i bilo.
Uz kanal je bio nasip u dužini od nekoliko stotina metara. Otprilike u sredini pokrajina je postavila drveni znak: Zabranjeno odlaganje otpada. Ovaj znak bio je jako privlačan ljudima koji su renovirali ili na drugi način nisu znali što bi sa svojim neredom. Svaku večer su se privatnici i radnici na crno vozili tamo-amo kako bi se riješili svojih viškova. Kada je brdo otpada postalo toliko da je prijetilo da se izdigne iznad razine tla susjedne ceste, znak je pomaknut stotinjak metara. Od koga, nitko ne zna.
U školi smo se ekološki osvještavali, jednom godišnje, gdje su učenici najviših razreda opremljeni štapovima za čišćenje školskog terena od potrebnih praznih paketa duhana za motanje, poluraspadnutih posuda za čips i korištenih kontracepcijskih sredstava. Plaža Pattaya nije bila ništa u usporedbi s ovom, ali jednom godišnje je svakako bilo dovoljno.
Autobusi javnog prijevoza ispuštali su zagušljivi oblak čestica čađe na svakoj stanici, moj je otac zamijenio svoj DKW 3=6 (dvotaktni) za Panhard 24BT, a kasnije za Fiat 125 koji je vozio 1:7 i nakon šest mogao otići u gomila starog otpada godinama da trune dalje. Mogao je sam promijeniti ulje, ulje je doslovno nestalo u odvodu. Za rođendan je dobio električnu špricalicu Hfl. 79.95 iz V&D-a, a svakog je vikenda u dvorištu, na otvorenom i posve u skladu s načinom rada sretnog tate na svečanoj ambalaži pronašao nešto čime će dati drugu boju.
Znakovi 'Ne odlazi u znak zahvalnosti...' označavali su što je ostavljeno u parkovima i vrtovima, a ne ono što je očišćeno.
Ukratko, Nizozemska je jedva prerasla fazu poricanja kada je riječ o onečišćenju okoliša i proći će desetljeća prije nego što se posljednja elektrana na ugljen pusti u rad...
Uz sav potreban oprez, može se reći da Tajland u ovom području kasni pedesetak godina. Ima tu još puno toga za dobiti, ali ne očekujte čuda ili nagle promjene. Rješenje ne leži na jednom mjestu, ono će morati biti kombinacija obrazovanja, svijesti, propisa, provedbe, infrastrukture, novca i još puno toga.
I iako ponekad nosim ružičaste naočale, u Tajlandu vidim i stvari koje ukazuju na mentalitet koji se teško mijenja i malo nerazumijevanja ili nevoljkosti.
Zaključit ću stoga s primjerom ovoga na koji imam pogled iz svoje omiljene birtije. Riječ je o Tuk-Tuku u nekad svježim bojama koji je prije nekog vremena ovdje kao reklamni objekt postavio direktor jednog hotela. Tuk-Tuk u Pattayi je nešto što vas iznenadi, tako da je ideja bila dobra. A onda sobe od 399 bahta, što više treba. Ništa, osim što takvo što očito ne možete prepustiti sudbini. Tako nešto zahtijeva određeno održavanje, a to je loša riječ.
Nekad vrlo lijepi Tuk-Tukje danas je ozbiljno zapušten, gume su izbušene, na njemu su obješene vreće za smeće, a postao je i skladište ili otpad za vlasnike štandova u okolici.
Reklamni učinak sada je potpuno izgubljen. Ako ovo vidite, to nije poziv da bacite pogled na taj hotel, već upozorenje da mu posvetite širok pogled. Ili bi sobe bile čiste i široke? Kad bi samo mogao nekoga takvog razumjeti...
Da, Frans, lijep komad i u pravu si. Ljudi nisu toliko različiti i mnogo toga ima veze s ekonomskim uvjetima. Kratkoročno bi se trebao promijeniti mentalitet i iz politički donesenih odluka trebali bi se vidjeti dobri primjeri. Još uvijek postoji velika potreba za promjenama u mnogim zemljama, uključujući Tajland, prije nego što okoliš dobije pozitivnu pažnju koja mu je očajnički potrebna.
U Isaanu uvijek možete odnijeti svoj otpad na odlagalište s nejasnim statusom (legalno ili ilegalno).
Vlasnici susjednih rižinih parcela moraju prihvatiti smrad i plastiku koja puše uokolo. Obitelj je nekoć imala restoran na plaži na jugu Tajlanda. Ponekad sam pomogao pospremiti nakon jakog povjetarca. Nezamislivo! U rasponu od četkica za zube do divovskih lampi Pla muhk ribara! Fluorescentne cijevi itd. ali uglavnom plastične! Gdje si trebao ići s tim? Zapali! Rezultat je bio crni dim zapaljene plastike i stiropora. Nije bilo usluge preuzimanja. Ili smo iskopali duboku rupu u pijesku i sve je ušlo unutra.
Frans, dobra i istinita priča. Sjećam se i loših ekoloških pitanja iz svoje mladosti. Mala rijeka, Almelose AA, protjecala je kroz moj rodni grad Almelo, u koji je kožara godinama ispuštala svoje otpadne vode. Bio je to smrdljivi i zapjenjeni odvod koji je postao čist tek 1970-ih. jer je tvornica zatvorena.
Na južnoj strani Almela postoji još jedna voda, Weezebeek, također kanalizacija, iz koje sada možete sigurno piti vodu.
I mene ponekad živciraju ovdašnja odlagališta smeća, ali kao što sam već nekoliko puta rekao, to je tajlandski problem koji će morati sami riješiti. Možete početi odgajati djecu na mala vrata, više se nitko u mojoj ulici ne usudi baciti praznu kutiju cigareta ili nešto slično na zemlju, jer ja to pokupim i stavim im u poštanski sandučić.
Kad pogledam kroz svoje ružičaste naočale, vidim da se selo u kojem živim može nazvati ČISTIM.
Rijetko se susrećem s otpadom na ulici.
Smeće se odvozi jednom tjedno.
Ali kad skinem te naočale, ne znam kamo će otići to smeće kad se pokupi.
Pretpostavljam da ovo još uvijek završava na lokalnom odlagalištu otpada.
Barem do ne tako davno.
Ali vidim ovih dana na cestama prave kamione za smeće, umjesto otvorenih kamiona, pa možda ima nade.
U 70-ima, Rajna je bila odvod industrije u Francuskoj i Njemačkoj.
Sav kemijski otpad bacan je u njega.
Osobito otpad iz francuskih rudnika potaše.
u Nongkhaiju se smeće odvozi svako jutro, 7 dana u tjednu.
U 0300:XNUMX svaki Mauri također počinju čistiti sve ulice, zamislite samo to u Nizozemskoj.
Zato je također činjenica da unatoč psima lutalicama na ulici nigdje ne vidite izmet i sl.
Pozdrav iz besprijekornog Nongkhaija
Bio sam u Japanu prije nekoliko tjedana
Nema grafita, nema kanti za smeće, a opet nema smeća na ulicama. Od Japanaca se očekuje da sami počiste svoj nered i to oni rade. Mi "bogati Zapad" možemo nešto naučiti iz toga. Pa pogledajmo prvo sebe.
Japanci su stoljećima uvijek bili ljubitelji čišćenja. Čak i njihova radna odjeća mora izgledati besprijekorno, a ako se zamrlja tijekom rada, Japanci postaju očajni. To je u genima.
Živimo u provinciji Chanthaburi, gradu Tha Mai. Ovdje se plava i žuta bačva prazne svaki dan, udaljene su otprilike 100 do 150 metara. Plava je javna, žuta je privatna. Sada su na cestama stotine "školskih" kombija, od Toyotinih kombija do izgrađenih pick-upova. Poslije škole, vozi se iza bilo kojeg kombija, a stiropor posude, plastične čaše i ostalo lete lijevo-desno iz prijevoznog sredstva. A otkud djeci ti ostaci, prodaju se pored škole.
Živio sam blizu Tiela, tamo se htio nastaniti neki Mack Donald: samo da se smeće čisti svaki dan u krugu od 5 km, zašto ne postaviti takav zahtjev ovim nekontroliranim prodavačima. Osim toga, ni njihova se hrana ne provjerava, zdravlje djece je živo!
Zašto ne? Jer, naravno, suludo je smatrati odgovornim jednog ili nekoliko poduzetnika koji prodaju hranu za potpuno onečišćenje područja u radijusu od pet kilometara. Padaju vam na pamet samo nizozemski vozači koji gaje antipatiju prema hamburgerima.
A što se tiče nekontroliranosti prodaje hrane: Moja priča je upravo o tome da takva pravila morate gledati u duhu vremena i stupnja razvijenosti Tajlanda i da nije realno očekivati da će se odjednom nadležni za hranu na svakom uglu ulice. pojavit će se provjeriti cjepanice i mahati termometrima uokolo.
To je doista usporedivo s Europom prije 50 godina. Usput, zna li netko što bi s uljem za prženje ovdje? Pitao sam Tajlanđane, ali oni su rekli grwoon: iskopaj bunar.
Ni ja ne mogu naći odmah rješenje, ali ne mogu ga ni piti
Ne. Skuplja se, prosijava kroz sito i ponovno koristi na štandovima na tržnici. U mom stanu to radi i osoblje koje čisti. Ili u kanalizaciju. Zbog toga su često začepljeni. Ali da, ovdje se malo odgaja o okolišu. Nadalje, s Tajlanđanima je uvijek isto: izgubio sam problem pa...
Nema pojma je li biljno ulje doista štetno. Od Googlea ne mogu ništa dalje od toga da može dovesti do blokada, da je recikliranje bolje za okoliš i da recikliranje manje opterećuje okoliš, da možete dati svoj doprinos na ovaj način i da je važno jer računa se u ekološku kampanju'. Ali hoće li to doista imati ikakvu razliku?
Jako im je dobro ovdje u Nongkhaiju.
Prije nekoliko godina, veliki dio Nongkhaia uvijek je bio poplavljen tijekom kišne sezone, sa svim nehigijenskim uvjetima koji su to podrazumijevali. Sada je mreža cijevi promjera 1 metar 50 i pumpi na rijeci Mekong izgrađena diljem Nongkhaia .
Obala je također podignuta nekoliko metara s prekrasnom biciklističkom stazom uz rijeku Mekong, tako da Nongkhai više ne pati od poplava i može biti školski primjer za veliki Bangkok.
Također, svako jutro u 0400:0600 do XNUMX:XNUMX ulice u Nongkhaiju čiste tajlandski timovi za čišćenje, tako da se ujutro ne vidi prljavština.
A svako jutro na ulicama Nongkhaija smeće skuplja relativno moderan kamion za smeće, što po mom mišljenju čini Nongkhai jednim od najčišćih gradova u Tajlandu, gdje čak i nizozemske općine mogu istaknuti.
A onda nismo ni spomenuli fantastičnu infrastrukturu u odnosu na prije 10 godina
sa širokim cestama od 3 do 6 traka i velikim trgovačkim centrima, Tesco Lotus, MegaHome, Makro itd itd i sve je besprijekorno čisto i trenutno nema gužvi zbog sve bolje infrastrukture.
Prekrasan čist grad s iznimno dobrom upravom koja je Nongkhai pretvorila iz poljoprivrednog sela u moderan, čist i ugodan grad.
Dolazim s nizozemskog sela i imali smo rupu za smeće u dvorištu sve do kasnih 70-ih. Tu i tamo ga poškropim plinskim uljem i zapalim. Ovako ste spriječili štakorsku pošast. Nakon otprilike 2 godine došla je dizalica i iskopala novu rupu. Tada je ljudima u ruralnim područjima bilo dopušteno odvoziti smeće na središnje mjesto u selu. Općina je 80-ih postala svjesna prihodne strane priče i došla je uredno naplatiti. Dakle, ono što Frans s pravom ističe, mi u Nizozemskoj promijenili smo se ne tako davno. Pa tko zna, Tajland će to brže obaviti. Jednom sam imao priliku voziti se zajedno sa službom za čišćenje plaža u Scheveningenu, koja noću čisti plažu strojevima za čišćenje plaža. Pa skupljaju i dosta toga što su kupači 'zaboravili'. Ako ne rade noću, dobiju se i fotke poput one od jučer na plaži Pattaya.
Kad se vozimo biciklom u blizini Changmaija također nailazimo na svašta.Ponekad pomislim da je renoviran hotel ili nešto jer onda ima neznam koliko WC školjki i razbijenih pločica.Ima još pokoja životinja hodajući između njih. I ako jedna osoba baca smeće dolje, druga misli oh, onda se i moja može uključiti. Ali u Nizozemskoj ljudi također bacaju svakakve stvari na ulicu, iako je kanta za smeće udaljena 1 koraka. također ima veze s mentalitetom ljudi. napraviti.
Pored nas živi obitelj čija mama svako jutro posprema smeće koje bacaju unuci, uredna i draga starica, jedina mana je što baka izađe s upaljačem i zapali cijeli nered, plastične vrećice, ambalažu i sl. na. Tko sam ja da učim staru Isanku o higijeni i okolišu? Ima 75 godina pa mislim da više neće to prihvatiti od tog sveznajućeg faranga. Sami koristimo vreće za smeće i nosimo ih na javna cesta kad su pune.gdje su žute bačve,ali da te crne vreće koštaju i Tajlanđani misle da je to šteta,ali mi mislimo da smo daleko ispred vremena,ja sam auto mijenjao iznad komora u Haagu, a ni o tome nisi razmišljao, a te ljude ne možemo educirati, barem ne sve, dokle god drže zračnice za paljenje roštilja, ima se još štošta naučiti.