Živjeti kao samac Farang u džungli: Tajland osvaja prvu nagradu na azijskom međuškolskom natjecanju.
Lung addie nedavno je primio poziv da prisustvuje, kao "leteći reporter", proslavi osvajanja prve nagrade Tajlanda na azijskom međuškolskom natjecanju. Ovo je vrlo poseban događaj sam po sebi i svakako ga nisam želio propustiti. Dakle, poziv je prihvaćen i evo izvješća koje ne želim prešutjeti čitateljima bloga.
Riječ je o “natjecanju” između “osnovnih škola”, odnosno učenika do 12 godina, pod nazivom Međunarodna robotička olimpijada. Dio u kojem je ova tajlandska škola pobijedila nije izgradnja papirnatih zmajeva, već ROBOTIKA.
Sudjelovalo je pet zemalja: Kina, Tajvan, Macao, Hong Kong i Tajland.
Pobjednička škola bila je mala škola, ovdje iz Ampheu Pathiu, prov Chumphon, zvana “Ban Kok Na”. Škola, koja je samo osnovna i morate više nego dobro poznavati ovdašnji kraj da biste je pronašli, ima jedva 60 učenika. Od ovih 60 učenika čak desetak su djeca burmanskih gastarbajtera.
Na dolasku nas očekuju u 18.00 sati i stižemo na vrijeme jer kasnimo samo 15 minuta, škola je velika gužva. Puno ljudi, puno ljudi. Glazba, jako glasna glazba trešti iz mega zvučnika, tako mora biti, inače nije Thai party. Parkirališti nam pokazuju mjesto, uz dobro poznato svjetlo i zviždaljku, velikodušno pokazujući kako trebamo skrenuti, tako da nema problema parkirati auto neozlijeđen.
Nas je troje, moj susjed, prijatelj Amerikanac i ja. “Odbor za prijem” vodi nas do stola u samom prednjem dijelu. Tamo nas već čekaju tri dame, odjevene u svoje nedjeljno najbolje. Da, ne bismo trebali ostati usamljeni i sami. To su tri profesorice iz škole koje će nam praviti društvo i osigurati hranu i piće. To nikada ne smije nedostajati na tajlandskoj proslavi. Za čitatelja: alkoholnih pića nije bilo na vidiku. Pa se moramo zadovoljiti kockicama leda i vodom... Sic…
Pjevačica je s pozornice davala potreban glazbeni ugođaj i onemogućavala nam bilo kakav razumljiv razgovor. Nikada neće dobiti prvu nagradu na Eurosongu, u to sam se već uvjerio. Tek što smo sjeli, glazba prestaje i mi se kao međunarodni gosti predstavljamo publici: gospodin Watcharan, profesor sa Sveučilišta u Chumphonu, gospodin Dennis s kalifornijskog državnog sveučilišta San Marcos i gospodin Addie iz belgijskog “ Jupiler” Sveučilište u Leuvenu. Već me oblijeva znoj, nadamo se da nas neće tražiti na pozornici da održimo govor. Iz toga izlazimo sa širokim valom javnosti.
Grupa djece izvodi ples, svira i opet svira... Postaje monotono, to brbljanje koje jedva razaznajem lijevo-desno. No, od pobjedničkog predmeta nema ni traga. To je upravo ono po što smo došli. Dovoljno nam je trajao taj bla bla bla, sjedimo ovdje (pijemo vodu) par sati...
Moj susjed, pravi Tajlanđanin, sve to rezignirano prihvaća i čeka, čeka. Zatim vidim Khru Nonga, profesora tajlandskog jezika u ovoj školi i nekoga koga poznajem. Khun Nong, možemo li vidjeti "projekt"? DA, nestaje i vraća se da nas odvede do velike sobe. Tamo će “projekt” posebno za nas demonstrirati “voditelj projekta” i izvršitelji. Na naše iznenađenje, to nije jedan već dva robota. Da, kad nešto rade, rade to dobro.
Učitelj, voditelj projekta je Paituum Un Ob. Dva graditelja, izvršitelja, su djevojčica, Khan Thie Cha (Phom Deng) stara 9 godina i Nat Klaphong Sinjat (Nuang), dječak od 11 godina. Projekt, dva robota, sastoje se od pokretne (skakuće) vrste kolica . Pogon je elektromotor s reduktorom i ide do nogu robota preko ekscentričnih šipki. Napajanje je dinamo. Naravno, oba robota imaju ime: Ma Laat Luang i Non Win Reel. Na moje pitanje, moram nešto pitati, na kojem naponu ovo radi dobivam odgovor od voditelja projekta: 24V iz alternatora i 6V za motore. Tamo gdje su povratili dijelove, da, mislio sam da je napravljen od recikliranih dijelova, dobio sam odgovor: dolazi iz Bangkoka... da, gdje drugdje?
Dinamo pokreće poluga koju su oba graditelja predano okretala i da, oba su robota skakutala preko stola.
Ovo je bio lijep građevinski projekt za djecu od samo 9 i 11 godina. Zajamčeno je da su to vrhunski inženjeri i budućnost Tajlanda ponovno je osigurana. Bila je to ponovno lijepa večer, među domaćim stanovništvom koje je svakako cijenilo što jedan farang, ovoga puta čak dva,
bili su zainteresirani za vještine svoje djece i škole.
Dobra i pozitivna priča. Dakle, možete vidjeti da se dobar učinak može postići i s tajlandskom djecom. Ono što je posebno u ovoj priči jest da se radi o maloj školi u provinciji. Dakle, ovaj put bez Bangkoka. Svaka čast učitelju/učiteljima koji su osobnim trudom i zalaganjem uspjeli dogurati ovako daleko. Olakšanje nakon svih negativnih priča o tajlandskom obrazovanju koje općenito nije ni zaslužilo bolje. Ali to građanima ponovno daje hrabrost.
Lijepo rečeno, Lung Addie! Mislim da bi bilo jako zabavno doživjeti tako nešto. Prekrasna djeca!
I na taj način učimo našu djecu nečemu što će (nadajmo se) koristiti za 20 do 25 godina da zadrže posao.
Osim Sathit škola, postoji mnogo izvrsnih “javnih škola u ruralnim područjima”. Iz nekog razloga, ljudi odbijaju mapirati metodologiju za ovu skupinu, ili ako žele, implementirati rezultate (TDRI izvješće), kako bi drugi na nacionalnoj razini mogli imati koristi od toga.
Priča me podsjetila na kćer bivše djevojke, koja je prva primljena iz državne škole u vrlo traženu školu u Udon Thaniju (2000 kandidata - 100 mjesta). Učitelj Phratoma dao joj je 1000 THB i zamolio je da se vrati početkom sljedeće školske godine i održi govor novom razredu u Phratomu 5 i 6. Unatoč njezinoj sramežljivosti, to je postao inspirativan govor jedne 12-godišnjakinje "Da, i ti također možeš".
Čestitke profesorima i naravno učenicima pobjedničke škole na postignutom uspjehu.
Dirk S