Poštovani urednici,
Prikupljanje i obrada u ASEAN-u veliki su problem, ljudi plaćaju ništa ili vrlo malo, posebno u ruralnim područjima, što znači da se ne mogu investirati; podizanje svijesti javnosti funkcionira samo ako se nešto poduzme po tom pitanju, tako da je to začarani krug. Dobro je ponovno ponoviti ovaj članak. Tužno je što puno otpadne plastike u ASEAN dolazi iz Europe, gdje je Rotterdam posebno glavna tranzitna luka.
Porezom na otpad koji plaćamo općini, ako smo još registrirani u Nizozemskoj, financira se nizozemska otpadska mafija koja ga kontejnerima šalje u korumpirane zemlje pod krinkom da se može reciklirati. Gotovo da nema kontrole nad tim što je u tim kontejnerima kad uđu na brod, a još manje kad stignu.
Budući da Kina više ne želi naše smeće iz 2017., Nizozemska je otpremila 200,000,000 kg koje je dokazivo stiglo u Indoneziju, Maleziju i Tajland. Osim toga, Ujedinjeno Kraljevstvo je također otpremilo približno 100,000,000 kg preko Rotterdama, od kojih su neki završili u Turskoj i Indoneziji. I ovo se nastavlja! SAD šalje smeće u Srednju i Južnu Ameriku.
Navedene destinacije nemaju dovoljno kapaciteta za preradu vlastitog otpada, a kamoli vlastitog korijenja.
Tvrtke koje skupljaju otpad iz rijeka, plaža i oceana ne mogu odrediti što se s njim radi, osim nešto poput lokalnih vlasti koje ga obrađuju. GDJE?
Čudno je da velikog kolekcionara koji se često pojavljuje u tisku s “prekrasnim” videima sponzoriraju SABIC, Naftna kompanija Saudijske Arabije (ex DSM) i Coca Cola, obje odgovorne za velik dio proizvodnje djevičanske plastike i njezine Jednokratna uporaba. Petrokemijska industrija i dalje snižava cijenu djevičanske plastike, sirovine, nafta i plin, izlaze iz zemlje gotovo u bescijenje tako da se pravi recikleri teško mogu riješiti toga. Diljem svijeta čeka 100 kilograma čiste, upotrebljive reciklirane plastike. Proći će godine prije nego što Coca-Cola, Danones, Nestles ovog svijeta počnu koristiti 100% recikliranu plastiku, sve dok naftne kompanije imaju kontrolu nad svim zemljama. Sastanci u Nairobiju, Glasgowu itd. su na dobrom njemačkom jeziku Augenwischerei.
Ali prigovaranje ne pomaže puno, pa mi poduzimamo nešto po tom pitanju: prerađujemo otpadnu plastiku u građevinske materijale kao što su lego kocke umjesto cigli ili betona, krovne ploče, pločice za popločavanje, daske, vanjski namještaj, izolacijski materijal i još mnogo toga. Svaki kilogram reciklirane plastike smanjuje emisiju CO700 za 2 grama. Drveni zamjenski materijal pomaže u sprječavanju deforestacije i također traje mnogo dulje. U Nizozemskoj također postoji nekoliko progresivnih proizvođača, ali veliki problem je novac za ulaganje i natjecanje s gore spomenutim ubojicama okoliša.
U Indoneziji nekoliko tvrtki izrađuje škole i kuće od reciklirane plastike, vjerojatno pomiješane s rižinom slamom koja bi inače bila spaljena. Postoji i tvornica koja proizvodi MDF ploče od drvnog otpada, ali gdje je sada dostupna i tehnologija koju je razvio uzgajivač riže u SAD-u, za korištenje rižine slame u MDF-u.
Kako bismo se borili protiv jednokratne upotrebe plastičnih boca za vodu, u Indoneziji postavljamo bankomate WaterATM koji opskrbljuju pročišćenu vodu takozvanim bezgotovinskim sustavom, nizozemskim izumom koji je korišten 1.000 puta u Keniji i nedavno je pohvaljen u studiji slučaja RedCrossa . Ta se voda pročišćava na potpuno isti način kao i kod spomenutih punionica, samo na lokalnoj razini, pomoću sunčeve energije. Štedi tone CO2 za transport i po bankomatu: 6 milijuna boca od 1,5 L ukupne težine 200 tona plastike godišnje koje se ne bacaju u rijeku. Sada su nam potrebni investitori koji će pomoći rastu ove profitabilne inicijative.
Dick van Dijk, predsjednik Zaklade Enviro-Pure (osnovane 1989.)