Bezuvjetno povjerenje u Budu

Nažalost, postoje ljudi koji u životu doživljavaju samo trzavice i koji sa sobom nose svojevrsni magnet kojim privlače samo jad, gubitnike i ološ, a takvih ljudi je naravno mnogo. Tajland. Međutim, Tajlanđanin je obično vrlo religiozan i ima bezuvjetnu vjeru u Budu. Istinita priča od vrlo dobrog prijatelja moje žene.

Phon, najstarija kći uzgajivača riže, odrasla je sa svoje dvije sestre u malom gradu u Isanu. Kod nje 6^e majka joj je pobjegla s američkim farangom i ostavila muža da se brine za njezino troje male djece. Međutim, njezin je suprug zbog tog incidenta postao toliko ovisan o alkoholu da je briga i obrazovanje djece ubrzo prepušteno malom Phonu. Sve do njezinih 20-ih^{iz poda} Godinama života brinula se o svojim sestrama, uz oca koji je svaki dan bio pijan, sve mlatio, povraćao na sve i na kraju se o njemu morala brinuti. Bilo je trenutaka kada se Phon osjećala kao da više ne može izdržati i htjela se ubiti, ali ju je vjera u Budu spriječila u tome. Svaki dan je išla u hram ruku pod ruku sa svoje dvije sestre i molila se Budi za bolja vremena.

Njezin otac imao je mnogo rižinih polja, ali ih je postupno prodavao svojoj obitelji za samo jabuku i jaje kako bi kupio lao khao (tajlandski viski). Stoga je bilo neizbježno da ga u nekom trenutku nađu mrtvog poput starog smeća pokraj ceste. Napio se do smrti. Nešto što nije izolirano, pogotovo u Isanu. Često se dogodi da se ovaj ili onaj napije do smrti, a to uključuje i prilično mlade goste.

Od majke koja je bila u Americi više ništa nije čula. Nema adresu ni broj telefona za nju. Imala je podršku svoje bake tih godina, ali je umrla kada je imala samo 15 godina. Tako je Phon bio potpuno sam. Kuća u kojoj je živjela sa svoje dvije sestre bila je nešto više od trošne kolibe. Nije bilo u selu, nego izolirano na rubu rižinog polja, bez svjetla i sanitarnih čvorova, kao da su tamo sakrili hrpu gubavaca. Koliba je još uvijek tu i svaki put kad prođem pored nje, uhvati me neugodan osjećaj jada koji se morao dogoditi unutra.

Nemaju društvene sadržaje kakve mi tamo poznajemo. Ako nemate ništa, onda ste zaista prepušteni na milost i nemilost bogovima. Stoga jedva da je bilo govora o dostojanstvenoj egzistenciji. Međutim, Phon se pobrinuo da ona i njezine sestre imaju hrane i da mogu ići u školu, a čak je uspjela završiti i srednju školu pod tim okolnostima. Može se samo zamisliti kakve su sve žrtve ona i njezine sestre morale učiniti za dnevnu zdjelicu riže svih ovih godina. Nedugo nakon toga, njezina najmlađa sestra umrla je od AIDS-a. Njena majka do danas ne zna za smrt svoje najmlađe kćeri. Pitam se onda, kakva je to majka? Da, također je primila određenu pomoć od obitelji koja je uzela očevu zemlju, ali to se sastojalo od zajmova koje je Phon morao vratiti do centa.

U tom pogledu tamo znaju biti čvrsti kao čavli i to je nešto što ne mogu razumjeti. Čini mi se kao da ljudski život, više-manje, nije previše bitan i to naravno uvijek pogađa najsiromašnije ljude koji ionako nemaju ništa. Bilo je važno da se Phon što prije stavi na posao, a kako bi se ubrzala otplata, obitelj ju je spojila s prvim najboljim farangom, od kojeg je dobivala više batina nego hrane. Phon, koja je sada izrasla u prelijepu mladu inteligentnu ženu, ali je život prilično otvrdnuo, to naravno nije prihvatila te je zajedno sa svojom preostalom sestrom pobjegla u Bangkok. Godinama su na jednoj od brojnih tržnica prodavali nakit ručne izrade. Nije puno novca, ali mogli su živjeti od toga.

Međutim, ljubav nije uspjela, istrošila je jedan farang za drugim. Ne zbog novca, jer sve su to bili gosti koji su je iskorištavali. Njezina preostala sestra imala je više sreće, zakačila je farang i već nekoliko godina živi u Europi.

Tijekom svog odmora ponovno sam je sreo nakon 3 godine. Naravno da smo joj nešto donijeli iz Nizozemske, ali i ona je nama nešto donijela i to me jako dirnulo. Šal i kapu za mene i moju suprugu koju sam sama isplela i naravno i kip Bude, jer ona je ostala vjerna Budi sve ove godine. Otkad sam u Tajlandu, nikada nisam dobio ništa od Tajlanđanina. Nije da se radujem tome, ali ideja da te tako jadna djevojka (žena) nije zaboravila, to me dira. Nazovite me emocionalnim softballom, ali takav sam.

Rekla nam je da (opet) ima novog dečka, ali on je još uvijek oženjen farang ženom. Njen prethodni dečko ju je odveo u bolnicu, a ovaj dečko ju je onda primio, jer se više nema na koga osloniti u Tajlandu. Ja je doživljavam kao svoju sestru i malo sam se uplašila kad sam čula da je njen sadašnji dečko još u braku: Prokleti Phon, u što se opet upuštaš?. Nekoliko dana kasnije upoznali su me s njim i pokazalo se da je fin dečko s kojim je živjela neko vrijeme. Njemački softverski inženjer koji izrađuje softverske aplikacije za europske organizacije. Uz svu bijedu, vratila se u svoj rodni kraj (Isan), gdje je nedavno s njim počela voditi ured. Zaista se nadam da će sada postati sretna, jer ako itko zaslužuje biti sretan, to je ona. Blagoslovio te Buda Phon.

Ovo je naravno priča među tisućama, ali kad nekoga dobro poznaješ, to te stvarno pogađa.

Poslao Fred

– Ponovno objavljena poruka –