Sletio na tropski otok: Prodavaonica rezanaca
Els van Wijlen živi više od 30 godina sa svojim suprugom 'de Kuukom' u malom selu u Brabantu. 2006. su prvi put posjetili Tajland. Napravili su prekrasno putovanje automobilom od sjevernog do južnog Tajlanda i mislili su da je to sjajna zemlja.
Ako je moguće, dva puta godišnje tamo idu na odmor. Omiljeni otok im je Koh Phangan, s kojeg se osjećate kao da se vraćate kući. Lješkarenje na otoku i skuter, s malim ruksakom punim sitnice.
Još desetak dana i onda opet godišnji odmor. Ovaj put je na programu Isaan, a zadnji tjedan idemo na Koh Phangan kao i uvijek. Isaan nam je potpuno nov, a Koh Phangan već godinama osjećamo kao da se vraćamo kući. Ovdje moj muž, Kuuk, može satima lebdjeti u beskrajno popravljanoj visećoj mreži između palmi. Gleda u more, uživa u cigareti.
U mislima se vraćam na prošlu godinu, kada nas je posjetio Korn, poznanik Tajlanđanin, koji već godinama radi na tržnici na jednom od brojnih štandova s hranom. Kaže nam da može pokrenuti vlastitu prodavaonicu rezanaca. Tamo bi više nego mogla zaraditi za život, a već je imala gotovo sav potreban novac zajedno.
Nažalost postoji jedan mali problem. Nedostaje joj još nekoliko tisuća kupki. Može li ga posuditi od nas, samo na dan ili deset. Uostalom, ona je u tih desetak dana već pretvorila enormnu svotu i lako nam može vratiti. I naravno, možemo doći i jesti s njom besplatno. Zapravo, novac joj treba sutra.
Gleda me velikim tamnim očima i, da budem iskren, treba mi dosta truda da joj kažem da joj želimo puno uspjeha, ali da zaista nećemo posuđivati novac. Nisam skroz retardiran, naravno da se taj novac nikada neće vratiti. Dok to govorim, gledam u Kuuk i tada već znam da ide skroz krivo.
On kaže: Bože, možda bismo to ipak trebali učiniti. Uvijek je tako dobra prema nama, zašto joj ne pomognemo? Kažem Kornu da ćemo razmisliti o tome. Odlučit ćemo sutra nakon što vidimo njezinu prodavaonicu rezanaca.
Moram se nasmijati vlastitom izmišljenom ugovoru
Navečer razgovaramo o tome i pitamo se možemo li vjerovati da će se novac vratiti. Naravno da se ne slažemo. Naravno da nije neka velika svota, ako se ne vrati nije ni tako strašno. Ali ne razumijem kako Kuuk može biti tako naivan. Zaista je uvjeren da će ona vratiti novac. On joj potpuno vjeruje.
Onda odjednom dobijem jako lošu ideju i odmah to izlanem. Pa, ako imate toliko povjerenja u nju, onda joj posudite novac. A ako ti ne vrati, prestani pušiti. Samo razmislite o tome na trenutak. Hahaha, mislim da neće. Moram se nasmijati vlastitom izmišljenom ugovoru i mislim da sam uvijek u dobitnoj situaciji. Ili će se novac vratiti ili će prestati pušiti.
Zadovoljni idemo spavati. Pa idući dan idemo posjetiti Korn. Skromna prodavaonica rezanaca skrivena je iza roleta na glavnoj cesti, u središtu Tong Sale. Ona nas već čeka i svojim ključem otvara roletu i ponosno nam pokazuje “svoj” dućan. Prodavaonica rezanaca doista postoji i također dobro izgleda. Novcem koji posudi od nas može kupiti sastojke kako bi otvorila dućan sljedećeg dana u 06.00:XNUMX. Naravno, De Kuuk joj je već pričvrstio i dodao kupke. Želimo joj puno sreće i obećavamo da ćemo doći sutra na večeru. Nije to uzalud, htjeli bismo platiti.
Navečer ga nježno podsjetim da sam zadovoljan kako stvari idu. Ne moram ništa brinuti, meni je uvijek dobro. Da, za tebe je, kaže de Kuuk i čini se da shvati da su njegovi voljeni čekovi prošlost tek kada se Korn ne pridržava dogovorenog termina.
Osoblje je bolesno, otvaranje je odgođeno
Sutradan je Kuuk rano napustio odmaralište. Naravno, otišao je vidjeti radi li “njegova” firma. Ne tako… Telefonski poziv jasno pokazuje zašto tvrtka nije otvorena. Osoblje joj je bolesno pa je otvorenje odgođeno.
Dani prolaze, a Kuuk prolazi pokraj dućana s rezancima barem tri puta dnevno. Njegova tjeskoba raste, a ja se, naravno, ne trudim umiriti ga. Kažem mu da može pušiti još najmanje osam dana... Zovemo da pitamo kako ide. Prvo, prema Buddhi, nije bio dobar dan za otvaranje, zatim je majka bila bolesna i sada se ne javlja na telefon nakon četiri dana.
Učestalost prolaska je povećana na šest puta dnevno. De Kuuk postaje sve nervozniji. Žao mi ga je, a kad posjećujemo hram, nudim kupke i nadam se da će Buddha reći Kornu da otvori taj šator. I da, pomaže... Nakon šest dana trgovina rezancima je otvorena. Uživamo u ukusnom obroku i želimo Kornu puno uspjeha. Ona od nas dobiva odgodu plaćanja. Ako nam vrati novac jedan dan prije odlaska, sve će biti u redu. Uživamo u još četrnaest dana bezbrižnog odmora.
Opraštamo se od Koh Phangana sa suzama u očima
Dan prije polaska dogovorimo se da će Korn donijeti novac, ali ona ne dolazi i ne javlja se na telefon. Sljedeće jutro moramo rano napustiti otok brodom. Prolazimo pokraj dućana s rezancima i kad Kuuk vidi da je mjesto otvoreno, vikne STOP! I glatko iskoči, valjda zbog adrenalina, iz auta. Nestaje u prodavaonici rezanaca i ne vraća se. Vrijeme curi, brod ne čeka a ni avion, sad stvarno moramo na pristanište.
Onda vidim Kuuka kako izlazi i skače na zadnji dio skutera kod Korna, razumijem da će podići novac i da ćemo se opet naći na pristaništu. Iskrcali su me na pristaništu i laknulo mi je kad vidim da Kuuk stiže na stražnjem dijelu skutera. Otišli su do bankomata, ali od toga nije bilo nikakve koristi jer se, naravno, nije imalo što podići. Slažemo se, protivno našoj dobroj procjeni, da ćemo novac dobiti natrag na zimu, poželimo joj dobro poslovanje i ukrcamo se na brod.
Kad visimo preko ograde i sa suzama u očima kažemo zbogom Koh Phanganu, Kuuk puši cigaretu; i dim mi puše u lice...