Smrt u Isaanu – posljednji dan

U petak ujutro Inkvizitor ostaje kod kuće po savjetu svoje drage. Ona predviđa da će to biti težak dan. Tek oko podneva idemo zajedno do kuće Poa Deing, autom jer imamo zalihe. Znamo da će im tradicionalno nedostajati pića i sada se ne moramo voziti tamo-amo svaki put kad velikodušni gost odluči poslužiti pivo ili lao kao.

Automatski se postavljamo u kuhinjski šator, gdje sjede veseli ljudi. Pa svi su naizgled veseli, unatoč tome što je danas dan kremiranja. Ljubav je bila u pravu, piće slobodno teče. Zajedno s dosta hrane koja se kontinuirano dostavlja, obično od strane djece i/ili unuka pokojnika. Ljudi stižu izdaleka, obitelj, prijatelji i poznanici, Deingov otac je očito bio popularan čovjek. Danas ima i ljudi koji su se jasno oprostili od sela, to se ne vidi samo po odijevanju nego i po ponašanju. Gledajući malo oholo, pretjerano pozdravljajući kao da se radi o visokoj gospodi i damama. Puno zlata oko vrata i zapešća. Ali jednako vjerojatno da će konzumirati masu alkohola kao i seljani.

Moramo pričekati redovnike koji se, začudo, pojavljuju tek oko tri sata poslijepodne. S nas petnaest to je puno. Odmah nestaju u gornjoj prostoriji gdje tijelo još uvijek leži, srećom lijes je ohlađen. Mantre odmah trešte podlogom, tradicionalno pojačane zvučnicima koji su preveliki. Neki okreću stolicu prema kući i pobožno sklapaju ruke, ali većina nastavlja ugodno čavrljati, iako tiše. Nakon pola sata pozivaju jake ljude, veliku kutiju treba spustiti i staviti na stražnji dio kamioneta. Inkvizitor se na trenutak boji nesreće na stepenicama, ali sve dobro završi.

A Inkvizitor također mora povećati povorku sa svojim pick-upom, dvanaest ljudi je zaglavljeno zajedno u stražnjem dijelu kutije. Pun je i Beein auto. S hladnjacima punim leda i pića. Povorka ide sporo, puno je automobila, prva gužva koju Inkvizitor ovdje doživljava jer blokiramo cestu ostalim sudionicima u prometu – koji ne mare i strpljivo stoje po strani. Začudo, ne vozimo se prema hramu i Inkvizitora čeka još jedno iznenađenje. Čovjek se kremira na stari način, a ne u spalionici kako je to obično u svakom hramu. Ovdašnji seljaci vole tradiciju. Nekoliko kilometara izvan sela nalazi se šuma u vlasništvu hrama.

Otvoreni prostor sa šupom, bez bočnih zidova, samo krov protiv sunca. Tu sjede redovnici i najuža obitelj. Dvadesetak metara dalje nalazi se hrpa svježe posječenih debala i na nju je postavljen lijes. Uistinu prekrasna škrinja, gotovo duplo veća nego što je poznajemo, bijelo lakirana sa zlatnim ukrasima. Na vrhu je postavljen svojevrsni krov u tipičnom tajlandskom stilu. Posvuda okolo ima puno prekrasnih cvjetnih aranžmana s imenima donatora. A onda počinje ceremonija, redovnici ponovno počinju mrmljati.

No, to prolazi mimo nas, piće se veselo prenosi, priča se i smije se kako više nije lijepo. Nitko tko se na to ne uvrijedi, čak ni moj dragi, koji se inače prilagođava okolnostima, čini se da se jako zabavlja. Pa, mantre traju dugo, jako dugo. Ako netko drugi ode nešto pročitati, čovjekov život oživi. Netko svima počne dijeliti male ručno rađene cvjetne aranžmane od bambusa koje će kasnije staviti u ili na lijes. Inkvizitor, pomalo nelagodno zbog svog tog veselja, sada vidi aktivnost u kutiji i sjeda bliže. Jer ovo još nije doživio, samo normalno spaljivanje u sljepoočnici.

Neki muškarci uklanjaju cvjetne aranžmane i otvaraju lijes. I onda u njega ulijte benzin. Vau. Između cjepanica je postavljeno malo potpalu, sve je spremno. Zatim svi prisutni posljednji put pozdravljaju lijes i stavljaju svoj cvjetni aranžman na drvo ili lijes, a zatim prilaze poglavaru pod baldahinom. Dijeli narukvice, popularne su jer mnogi traže više. Inkvizitor zabrinuto gleda hoće li zapaliti vatru, ali ne, netko opet dolazi čitati. Imena ljudi koji su davali veće darove. Od petsto bahta. Bože, dugačak popis jer obično je u obliku redovničke halje, pozvani tada priđu i vrlo pristojno ga stave na tkaninu ispred dotičnog redovnika, uostalom, dame ne smiju imati tjelesni kontakt s njima.

I tada počinje vatra. Na dnu se drvo prilično brzo širi, tako da kada se plamen poveća i dođe do kutije, pojavi se bljesak plamena, benzin u kutiji. Malo po malo lijes se lomi, bočne stijenke se ruše i Inkvizitor je zapanjen ugledavši tijelo. Nije za slabe želudce. Ali oni ne čekaju da se izgaranje završi, postoje tri stručnjaka koji će se time pozabaviti i kasnije skupiti pepeo. Publika se povlači u kuću Deing, a i mi.

Gdje se zabava nastavlja kao i obično. Jelo se i pilo, pričalo i smijalo, jedino što nedostaje je muzika. Puno hodanja amo-tamo, svatko sa svakim želi razgovarati. A Inkvizitor se seli od stola do stola, zovu ga mnogi i mora zadovoljiti njihovu znatiželju. Brzo mu to dosadi i vraća se u šator za kuhanje, tamo je puno zabavnije, prijatelji su tu. I dragi-dragi – koji se poprilično napio. Ovako neće biti kasno, dućan bi trebao opet proraditi sutra oko pola šest. I Inkvizitor se vraća poa Deingu. Sve treba srušiti i građu vratiti u seosku šupu. Opet puno zabave i smijeha, zajamčeno.

Smrt u Isaanu, potpuno drugačije iskustvo nego u zapadnom svijetu!