Srušeno drvo

Na plaži postoje dvije vrste drveća: lisnato koje je posađeno zadnjih dvadesetak godina i bor koji je puno stariji. Potonja vrsta polako izumire i to život na plaži ponekad čini uzbudljivim.

Jedno jutro, iznimno, sjednem sasvim straga, jer je more tako visoko da moram sjediti naprijed s nogama u vodi. Neko vrijeme mi to ne smeta, ali cijeli dan je zamjerljivo. U pola jedanaest čitam, ali sam svjestan da se nešto događa. Svi podižu pogled i pokazuju drugim ljudima određeno mjesto visoko u boru. Kao starac mislim da je ovo vjerojatno zmija i tiho čitam dalje. Ako takva zmija padne, svi će se od straha razbježati, a vi možete mirno sjediti, jer vam se ništa neće dogoditi. Nešto kasnije, nakon kratke šetnje, kada prolazim pokraj Rita, gazde naše plaže, i pitam ga što se zapravo događa, on mi veselo kaže da je bor puknuo i da neće još dugo izdržati. Kad ga pitam nije li to opasno, on kroz smijeh odgovara ne, potrajat će.

Malo prije ponoći i ja čujem škripu, ali ništa se ne događa i čini se da nitko nije zabrinut. Barem sam siguran.

Skoro je ponoć kada se začuje buka, kao da deset slonova trči kroz džunglu. Onda vidim da se vrte dva filma. U visinama zaglušujuća buka kao pratnja odgođenom filmu. Stablo se polako lomi na pola i gornji dio se ravnomjerno kreće prema dolje. Dolje se vrti brzi film. Konobari viču na ljude da izađu. Vidim tijela, koja se inače zbog svoje veličine teško kreću, ustaju na noge i bježe. Onda se filmovi spoje. Drvo pada na kišobrane i pravi pustoš. Na trenutak je tiho, a onda Tajlanđani prasnu u smijeh. To je njihova normalna reakcija na strašne nesreće. Uostalom, inače bi morali plakati, njihovo je objašnjenje. Zaglavila sam u stolcu i razmišljam o ljudima koji nisu mogli pobjeći. Tada nastaje metež. Svi zajedno trče, ali na kraju se ispostavi da nitko, baš nitko, nije zadobio niti jednu ogrebotinu. Očito nitko nije bio u središtu haosa i svi ljudi sa strane uspjeli su izaći na vrijeme.

Zatim radimo s čovjekom i moći da počistimo nered. Prvo se uklanjaju suncobrani, stolovi i stolice. Zatim slomljeno drvo. Tamo gdje se odlomio imao je promjer od otprilike 25 centimetara. Zapanjuje me koliko su svi solidarni. Vlasnici i konobari susjednih objekata, maseri i turisti, svi pomažu u čišćenju. Šteta što mi moje loše zdravlje ne dopušta da i ja pružim ruku pomoći. Ovo je šala, ali ja ne volim ovakav posao. Stablo se siječe na manje komade koje treba odvući. Kad je to gotovo, Tong, jedan od konobara, penje se deset metara na stablo kako bi odrezao još jedan dio, kojem oni ne vjeruju u potpunosti.

U pola dva stolice se vraćaju na svoja mjesta. Kad kasnije odem doma, Rit mi kaže da će navečer oguliti grane sa cijelog stabla, jer razumije da je sada sve ispalo sjajno i da bi sljedeći put moglo biti drugačije.

Sljedećeg dana čini se da se to doista dogodilo, ali velika je zabava kada Rita, dok je sastavljao račun, zamalo pogodi grana duga pet stopa. Ostaje uzbudljivo.

Preneseno uz dopuštenje s web stranice Nizozemske udruge Thailand – Pattaya.