40 godina u braku

Godine 1975. otišao sam na odmor u Tunis s dobrim prijateljem. To nam se toliko svidjelo da ćemo 1976. otići u mračnu Afriku: na safari u Keniji. Međutim, prije nego što su naši planovi za Keniju postali konkretni, moj je prijatelj došao s oglasom od Christoffela Reizena: Christoffel Reizen će ponuditi putovanja u Tajland po prvi put 1976. i to po atraktivnoj početnoj cijeni. Tako u ljeto 1976. nismo završili u Africi, nego na Tajlandu na 16 dana. I nismo požalili zbog toga.

Prvo u Bangkok gdje smo odsjeli u neuglednom hotelu Rex. Ali to uopće nije bilo loše: samo ako ste bili sami u kafiću, za vaš je stol došla gospođa i bila voljna poći s vama u hotelsku sobu. Osim toga, to je bio normalan hotel.

U Bangkoku – a što se toga tiče iu drugim mjestima u Tajlandu gdje bismo kasnije završili – naravno obilato smo iskoristili brojne mogućnosti izleta, ali nasreću još je ostalo vremena za večernji Patpong. Malo drugačiji od noćnog života na koji smo navikli u Scheveningenu i Den Haagu. Lijepo naravno, ali jednom je bilo dovoljno.

Nakon Bangkoka otišli smo u Pattayu. U to vrijeme nije bilo nedužno odmaralište, ali ništa u usporedbi s Patpongom (ili sam sigurno nešto propustio). Tada ste još mogli iznajmiti ribarski čamac za mali iznos i staviti ulovljenu ribu na plažu na roštilj. Ukusno.

Nakon nekoliko dana u Pattayi otišli smo u Chiang Mai gdje su srećom već imali aerodrom. Svašta smo i tamo vidjeli, ali najviše mi je ostala u sjećanju večera zadnje večeri na kojoj su se služila domaća jela. U našem slučaju, hranu je posluživalo stvorenje šarmantno kakvo nikad nisam vidio. Dok smo još uživali u toj hrani, zaplesale su djevojke u narodnim nošnjama. A jedna od tih djevojaka bila je naša konobarica. Na pola plesa, neki gosti su pozvani da se pridruže plesu, a ja sam također bio pozvan. Obično bih u tom slučaju odbio, ali ne ovaj put jer je poziv došao od tog šarmantnog malog stvorenja. Nažalost, nešto kasnije autobus je bio spreman da nas odveze do hotela, ali srećom ostalo je još dovoljno vremena za razmjenu adresa. Međutim, nije bilo puno dopisivanja jer je njezino znanje engleskog (a moje znanje tajlandskog) bilo jako razočaravajuće. Nikad je više nisam vidio. Zaboravio sam joj ime pa možda ipak nije ostavila tako veliki dojam.

Vrativši se u Nizozemsku, odlučio sam ponovno otići na Tajland iste godine. Sada bez prijatelja i bez pomoći organizatora putovanja jer sam već tada otkrio da je putovanje u Tajland i unutar njega bilo jednostavno, a ni rezervirati hotel nije bio problem. Tako brzo kupio povratnu kartu i rezervirao hotel za prvu noć (pismo). Na tom putovanju našao sam onu ​​“pravu”: djevojku iz grada Ubona koja je srećom govorila dovoljno engleskog da se malo bolje upoznamo. Nekoliko njezinih rođaka govorilo je i engleski. Njezin otac čak i Francuz.

Kad sam se vratio u Nizozemsku, morao sam čekati da dobijem još jedan kredit za godišnji odmor, ali u siječnju 1977. ponovno sam mogao izaći. U ožujku iste godine, na svom četvrtom putovanju u Tajland, potrošila sam zadnje dane odmora i novac i vjenčali smo se. Vizu je dobila u veleposlanstvu bez ikakvih problema, a kad je ušla u Nizozemsku, dobila je nizozemsko državljanstvo i nizozemsku putovnicu prvog dana.

Dolazim iz reformirane obitelji i budistička djevojka iz Tajlanda kao žena, naravno, nije pripadala. Ali srećom imao sam stariju sestru koja se udala za Talijana katolika i starijeg brata koji je oženio katoličku djevojku iz Indonezije. Mogla bi se pridružiti i ovako slatka cura s Tajlanda. I iako naravno u to vrijeme nije bilo integracijskih tečajeva, postojali su satovi “nizozemskog za strance”. Srećom, u kratkom je vremenu progovorila nizozemski.

Dobili smo dvoje djece na koje smo jako ponosni, au međuvremenu i troje dragocjenih unučadi.

Čak i nakon što smo se vjenčali, posjetili smo Tajland nekoliko puta, a na jednom od naših putovanja – 2001. – kupili smo zemlju na udaljenosti od 20 km od Ubona. Ukupno 15 rai, dakle lijep komad zemlje. Ali jeftino, naime 22.000 bahta po raiju. Ali naravno da za tu cijenu ne dobijete najbolje papire i najbolju zemlju: zemlja je bila vrlo loša i relativno suha jer je bila nešto viša od okolne zemlje. Bio je zanemaren desetljećima unatoč tome što je bio poljoprivredna destinacija; tako da je zapravo postao više džungla nego bilo što drugo. I naravno bez ograde i bez priključka vode i struje. Nije bilo ni susjeda. A također je nedostajao asfaltirani put do njega. Ali to je bio komad zemlje od kojeg smo mogli napraviti nešto lijepo. Sagradi nešto sam. U to vrijeme zapravo nisam imao konkretne planove za tu zemlju, ali moja žena nedvojbeno već jest: povratak na Tajland u dogledno vrijeme!

Naravno, morali smo se vratiti u Nizozemsku - moja žena je također našla posao u međuvremenu - ali će najstariji brat moje žene obrađivati ​​zemlju, počevši s uklanjanjem grmlja i drveća - osim nekih lijepih, naravno - i s iskopom ribnjaka. Ali moj je šogor imao vlastitu garažu i nije imao vremena za pravi nadzor. Tako da nije puno napredovalo i nismo bili baš sretni kad smo ponovno svratili na naše putovanje u Tajland. Napokon smo 2008. odlučili da moja supruga ode na Tajland kako bi tamo pokrenula posao, a da ću ja ostati u Nizozemskoj do svoje prijevremene mirovine. Prodali smo kuću u Nizozemskoj i ja sam se preselio u iznajmljenu kuću. S oslobođenim novcem – nakon više od 30 godina naša je kuća srećom poskupila – moja je supruga mogla doći na posao u Tajlandu: iskopati veliki ribnjak uključujući otok i, naravno, izgraditi (jednostavnu, ali čvrstu) kuću za samo 850.000 bahta, tako da je ostalo dovoljno novca za druge zabavne stvari kao što su:

Bazen, struja od 400 volti jer je udaljenost od cca 1 km do najbližeg naselja činila priključak od 240 volti neatraktivnim, bunari plus vodotoranj kako bismo imali dovoljan pritisak vode i opskrbu vodom i u slučaju nestanka struje, optički kabel za internet i također dva bungalova za djecu i dobre prijatelje.

Moja žena je stvarno napravila nešto lijepo od toga i to je za veliki kompliment. Jer novca je naravno bilo na raspolaganju, ali i to sve treba snaći i organizirati u pravom smjeru. Uredila je i sadnju: voćaka, lišćara i, naravno, ukrasnog bilja s obiljem orhideja.

Naravno, na njezinoj je listi želja bio i izvor prihoda koji je na kraju uredila u vidu plaćanja ribiča iz kojeg je (djelomično) mogla plaćati dvoje zaposlenika. Jer 15 rai se naravno ne može sama nositi, a pogotovo ne kada je i ribičima prodavala hranu. Ali zaraditi novac od prodaje obroka je praktički nemoguće u Isaanu ako svoje zaposlenike plaćate malo više od minimalne plaće. No nije zaustavljena samo prodaja hrane, nego odnedavno i ribolov. Jer sada kada je vojska na vlasti, povlače se konce i ono što prije nije predstavljalo problem više nije dopušteno. A poljoprivredno korištenje naše zemlje više nije spojivo s ribolovom. No, ribu smijemo izvaditi i prodati, što nije problem. Moja supruga sada će se više koncentrirati na brigu o biljkama i prodaju poljoprivrednih proizvoda. Čak je predala i zahtjev za dobivanje oznake “organski”.

Ali što ću sljedeće u ovoj priči? Dan nakon predmirovljenja – ​​2011. – ukrcao sam se na avion za Tajland. A sada živim u ruralnom Tajlandu i super se zabavljam. No, uloge su se promijenile: u Nizozemskoj sam vozio auto, sređivao sve za suprugu i obavljao gotovo sve poslove po kući. U Tajlandu sam sebi prepustio vožnju (iako i sam imam tajlandsku vozačku dozvolu), moja žena sve organizira i koristi alat koji je kupila u mom odsustvu. Oh, prihvatit ću to jer sam ipak u mirovini.

Zašto sam zapravo emigrirao na Tajland? Uostalom, bilo mi je lijepo u Nizozemskoj, živjela sam u lijepom susjedstvu, tamo su mi živjela djeca i naravno obitelj i prijatelji. A bio sam i član šahovskog kluba. Glavni razlog mog odlaska je, naravno, to što sam pratio suprugu. Nakon gotovo 40 godina u Nizozemskoj, ponovno je bila spremna za Tajland. I za mene nije bila kazna otići na Tajland: tamo se osjećam kao kod kuće i dobrodošao sam. Također je super ustati nakon što vas probudi sunce, obući kratke hlače i navući papuče pa otići u šetnju sa psom. A mi jedemo, pijemo kavu i primamo goste vani na otoku i kad pada kiša u sjenici na otoku. Uživam u onome što imam i ne žalim se za onim što mi nedostaje. Odluka je donesena i ja se s njom slažem.

Prošli tjedan proslavili smo 40. obljetnicu. I iako moja žena ima već 65 godina, ona je i dalje ljepotica. No je li tako dugogodišnja veza s Tajlanđaninom zapravo nešto posebno? Pa, barem nije jedinstven. Farang koji živi nama najbliže – 5 km dalje – je Nijemac koji je također u braku 39 godina. A u Nizozemskoj smo poznavali jednu Voorburgerku koja se prije nas oženila Tajlanđankom više od 10 godina. Zajedničko u tim brakovima je mladost u kojoj su sklopljeni: tada ste još dovoljno fleksibilni da se prilagodite svom partneru. U 70-ima (a vjerojatno i dalje) idealna dob za ženidbu muškarca bila je 27 godina, a za ženu 25 godina. Tada je, prema statistici, šansa za razvod barem najmanja. I supruga i ja smo točno zadovoljili taj kriterij.

Može se i drugačije. Poznajem jednog faranga (nije Nizozemca/Belgijanca) koji je nakon tri prethodna braka (jedan sa Zapadnjakom i dva s Tajlanđankama) oženio Tajlanđanku od trideset godina u dobi od 70 godina. On je bio vrlo sretan s njom, ali ona očito manje: često je imala spremnu izliku da provede noći negdje drugdje sa svojim dečkom. Nije to tajila drugima (ali svom mužu jest). Prevarila ga je za popriličan novac jer je i na papiru pratila skup studij. Jako se naljutio kada je konačno saznao i sada su razvedeni. Je li zato ona loša žena? Pa, samo je iskoristila ponuđene prilike. Nije uredno, naravno, ali ima i gorih stvari. Ili bismo je trebali vidjeti kao žrtvu? Ne baš, jer nije bilo financijske potrebe da uđe u taj brak. I trebamo li žaliti za farangom? Ne, jer je imao nekoliko ugodnih godina i to naravno može nešto koštati. I još ima svoju mirovinu od koje može dobro živjeti. Inače, sada su ponovno prijatelji jer i on još uvijek održava dobre odnose s trećom suprugom. Je li možda bio naivan? Moguće, ali također može biti da se on poigravao dok ona nije prešla granicu. Nikada nije mudro brzo donositi sud.

Poslao Hans Pronk (ponovno postavljena poruka iz 2017.)