Rodni odnosi u jugoistočnoj Aziji u prošlosti

Mnogo je napisano o rodnim odnosima u jugoistočnoj Aziji, uključujući Tajland. Možemo li nešto naučiti iz prošlosti? Kako je bilo prije 300-500 godina? I vidimo li sada nešto od toga? Ili ne?

uvod

Na Thailandblogu se često vode žestoke rasprave o odnosu između muškarca i žene u Tajlandu, bilo da se radi o Thai-Thai ili Farang-Thai odnosima. Mišljenja se ponekad jako razlikuju, posebno oko pitanja koliko su i u kojoj mjeri ti odnosi kulturološki uvjetovani, pored osobnih utjecaja. Ako možemo pretpostaviti da su kulturni utjecaji u određenoj mjeri stalni tijekom stoljeća, možda o tome možemo nešto naučiti ako se vratimo u prošlost, posebice u vrijeme prije kolonizacije Azije, od otprilike 1450.-1680.

U tu svrhu preveo sam dva poglavlja pod naslovom 'Seksualni odnosi' i 'Brak' iz knjige Anthonyja Reida, Jugoistočna Azija u doba trgovine, 1450.-1680. (1988.). Izostavljam nekoliko odlomaka, u zagradi osoba koja je o tome pisala i/ili relevantna godina.

"Što čovjek ima više kćeri, to je bogatiji"

Odnosi između spolova pokazali su obrazac koji je jasno razlikovao jugoistočnu Aziju od okolnih zemalja, osobito u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću. Utjecaj islama, kršćanstva, budizma i konfucijanizma nije se mnogo promijenio u smislu relativne neovisnosti i ekonomske obveze žena. To bi moglo objasniti zašto se vrijednost kćeri nikada nije dovodila u pitanje, kao u Kini, Indiji i na Bliskom istoku, naprotiv, "što više kćeri čovjek ima, to je bogatiji" (Galvao, 1544.).

Diljem jugoistočne Azije miraz prelazi s muške na žensku stranu braka. Prvi kršćanski misionari osudili su ovu praksu kao 'kupovanje žene' (Chirino, 1604.), no to svakako pokazuje koliko je žena bila vrijedna. Miraz je ostao isključivo vlasništvo žene.

Suprotno kineskim običajima, svježi par često se selio u ženino selo. Takvo je pravilo u Tajlandu, Burmi i Maleziji (La Loubère, 1601.). Bogatstvo je bilo u rukama para, njime se zajednički upravljalo, a kćeri i sinovi su nasljeđivali jednako.

Žene su aktivno sudjelovale u udvaranju i udvaranju

Ženska relativna neovisnost proširila se i na spolne odnose. Literatura u jugoistočnoj Aziji ne ostavlja nikakvu sumnju da su žene aktivno sudjelovale u udvaranju i udvaranju, zahtijevajući onoliko seksualnog i emocionalnog zadovoljstva koliko su davale. U klasičnoj literaturi Jave i Malezije opsežno je opisana fizička privlačnost muškaraca poput Hang Tuaha. "Kad je Hang Tuah prošao, žene su se otimale iz zagrljaja svojih muževa da ga vide." (Rasers 1922.)

Jednako karakteristične bile su zemljane rime i pjesme, 'patun' na malajskom i 'lam' na tajlandskom jeziku, gdje su se muškarac i žena trudili nadmašiti jedno drugo humorom i sugestivnim opaskama u dijalogu.

Chou Ta-kuan (1297.) govori kako su kambodžanske žene reagirale kad su njihovi muževi putovali: 'Nisam duh, kako se od mene može očekivati ​​da spavam sama?' U svakodnevnom životu vrijedilo je pravilo da brak automatski prestaje ako je muškarac dulje odsutan (pola do godinu dana).

Vijenac od kuglica oko penisa

Najslikovitija potvrda jake pozicije žena je bolna operacija penisa kojoj su se muškarci podvrgavali kako bi povećali erotski užitak svojih žena. Jedan od najranijih izvještaja o tome je od kineskog muslimana Ma Huana koji je napisao sljedeće o praksi u Siamu 1422. godine:

'Muškarci se prije dvadesete godine podvrgavaju operaciji u kojoj se nožem otvara koža neposredno ispod glavića penisa i svaki put se umeće zrno, mala kuglica, dok se oko penisa ne formira prsten. Kralj i drugi bogataši za to uzimaju šuplje zlatne perle u koje je stavljeno nekoliko zrna pijeska, koje ugodno zvone i koje se smatraju lijepim...'.

Pigafetta (1523.) je bio toliko zadivljen time da je zamolio nekoliko muškaraca, mladih i starih, da pokažu svoje penise. Kada je zbunjeni nizozemski admiral Van Neck (1609.) upitao nekolicinu bogatih Tajlanđana u Pattaniju čemu služe ta zlatna zvona koja zveckaju, dobio je odgovor da 'žene od njih doživljavaju neopisivo zadovoljstvo'.

Žene su često odbijale udati se za muškarca koji nije prošao ovu operaciju. Kama Sutra spominje ovaj postupak i može se vidjeti u lingi u hinduističkom hramu u središnjoj Javi (sredina 15. stoljeća). Do sredine sedamnaestog stoljeća ovaj je običaj izumro u većim trgovačkim gradovima na obalama jugoistočne Azije.

Vjenčanje; prevladava monogamija, razvod je relativno lak

Prevladavajući obrazac braka bio je monogamija, dok je razvod bio relativno lak za obje strane. Chirino (1604.) je rekao da 'nakon 10 godina na Filipinima nikada nije vidio muškarca s nekoliko žena'. Kod vladara je bilo spektakularnih iznimaka od ovog pravila: kod njih je obilje žena bilo dobro za njihov status i diplomatsko oružje.

Monogamija je ojačana u velikoj većini stanovništva jer je razvod bio tako lak, razvod je bio preferirani način da se prekine nezadovoljavajući suživot. Na Filipinima je "brak trajao sve dok je vladao sklad, rastavljali su se zbog najmanjeg razloga" (Chirino, 1604.). Isto tako u Siamu: "Muž i žena rastaju se bez mnogo muke i dijele svoja dobra i djecu, ako to oboma odgovara, i mogu se ponovno vjenčati bez straha, srama ili kazne." (npr. Schouten, van Vliet, 1636.) U Južnom Vijetnamu i na Javi žene su često preuzimale inicijativu za razvod. "Žena, nezadovoljna svojim mužem, može zahtijevati razvod u bilo koje vrijeme plaćajući mu fiksnu svotu novca." (Raffles, 1817.)

Indonezija i Malezija: mnogo razvoda. Filipini i Siam: djeca su podijeljena

U cijelom području žena (ili njezini roditelji) zadržala je miraz ako je muškarac vodio razvod, ali je žena morala vratiti miraz ako je bila uvelike odgovorna za razvod (1590.-1660.). Barem na Filipinima iu Siamu (van Vliet, 1636) djeca su bila podijeljena, prva je išla majci, druga ocu itd.

Ovaj obrazac čestih razvoda vidimo i u višim krugovima. Kronika vođena u sedamnaestom stoljeću na dvoru u Makassaru, gdje su moć i vlasništvo morali igrati glavnu ulogu, pokazuje kako se razvod nije opisivao kao odluka samo moćnog čovjeka.

Prilično tipična ženska karijera je ona Kraeng Balla-Jawaya, rođene 1634. u jednoj od viših markassarijskih loza. S 13 godina udala se za Karaenga Bonto-Marannua, kasnije jednog od najvažnijih ratnih vođa. Razvela se od njega u dobi od 25 godina i ubrzo se ponovno udala za njegovog suparnika, premijera Karaenga Karunrunga. Od njega se razvela u 31. godini, vjerojatno zato što je bio u egzilu, nakon čega se dvije godine kasnije udala za Arunga Palakku, koji je uz nizozemsku pomoć osvajao njezinu zemlju. Razvela se od njega u 36. godini i na kraju umrla u 86. godini.

'Jugoistočni Azijci su opsjednuti seksom'

Visoke stope razvoda u Indoneziji i Maleziji, sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća iznad pedeset posto, pripisuju se islamu koji je razvod učinio vrlo lakim za muškarce. Međutim, važnija je neovisnost žena koja je postojala u cijeloj jugoistočnoj Aziji, gdje razvod nije mogao jasno naštetiti ženinoj egzistenciji, statusu i obiteljskim odnosima. Earl (23) pripisuje činjenicu da su žene od 1837 godine, koje žive sa svojim četvrtim ili petim mužem, bile prihvaćene u javanskoj zajednici u potpunosti slobodi i ekonomskoj neovisnosti koju uživaju žene.

Sve do osamnaestog stoljeća, kršćanska je Europa bila relativno 'čedno' društvo, s visokom prosječnom dobi za stupanje u brak, znatnim brojem samaca i malim brojem rođenih izvan braka. Jugoistočna Azija u mnogočemu je bila potpuna suprotnost ovom obrascu, a tadašnji europski promatrači otkrili su njezine stanovnike opsjednute seksom. Portugalci su smatrali da su Malajci "voljeli glazbu i ljubav" (Barbosa, 1518), dok su Javanci, Tajlanđani, Burmanci i Filipinci bili "vrlo pohotni, i muškarci i žene" (Scott, 1606).

To je značilo da su predbračni seksualni odnosi bili opravdani i da nijedna strana nije očekivala djevičanstvo u braku. Parovi su se trebali vjenčati kad su trudni, inače se ponekad odlučivalo na pobačaj ili čedomorstvo, barem na Filipinima (Dasmarinas, 1590.).

Europljani su zadivljeni vjernošću i odanošću u braku

S druge strane, Europljani su bili zadivljeni vjernošću i odanošću u braku. Žene Banjarmasina bile su vjerne u braku, ali vrlo opuštene kao neudate. (Beeckmann, 1718). Čak su i španjolski kroničari, koji nisu bili osobito ljubitelji seksualnog morala Filipinaca, priznali da su "muškarci dobro postupali sa svojim ženama i voljeli ih prema njihovim običajima" (Legazpi, 1569). Galvao (1544.) se čudio kako molučke žene ".. ostaju uvijek čedne i nevine, iako hodaju gotovo gole među muškarcima, što se čini gotovo nemogućim kod tako razvratnog naroda".

Cameron (1865.) je vjerojatno u pravu kad vidi vezu između lakoće razvoda u ruralnom Malajskom i nježnosti koja, čini se, karakterizira tamošnje brakove. Ženska ekonomska neovisnost i njihova sposobnost da pobjegnu od nezadovoljavajućeg bračnog statusa prisiljavaju obje strane da daju sve od sebe da održe svoj brak.

Scott (1606.) je komentirao Kineza koji je pretukao svoju Vijetnamku u Bantenu: 'Ovo se nikada ne bi moglo dogoditi lokalnoj ženi jer Javanci ne mogu tolerirati da im se žene tuku.'

Djevičanstvo je zapreka za sklapanje braka

Zanimljivo je da se na djevičanstvo kod žena više gledalo kao na prepreku nego kao prednost pri ulasku u brak. Prema Morgi (1609.), prije dolaska Španjolaca na Filipinima su postojali stručnjaci za (obrede?) čiji je zadatak bio deflorirati djevojke jer se 'djevičanstvo smatralo zaprekom braku'. U Pegu i drugim lukama u Burmi i Siamu, strani su trgovci bili zamoljeni da razdjeviče buduće nevjeste (Varthema, 1510.).

U Angkoru su svećenici lomili himen u skupoj ceremoniji kao obred prijelaza u odraslu dob i seksualnu aktivnost (Chou Ta-kuan, 1297.). Zapadna literatura nudi više poticaja nego objašnjenja za ovu vrstu prakse, osim sugestije da muškarci iz jugoistočne Azije preferiraju iskusne žene. Ali čini se vjerojatnijim da su muškarci krv od pucanja himena smatrali opasnom i zagađujućom, kao što i danas čine na mnogim mjestima.

Strancima se nudi privremena žena

Ova kombinacija predbračne seksualne aktivnosti i lakog razdvajanja osigurala je da privremene zajednice, a ne prostitucija, budu primarni način suočavanja s priljevom stranih trgovaca. Sustav u Pattaniju opisao je Van Neck (1604.) na sljedeći način:

'Kad stranci poslom dođu u ove zemlje, prilaze im muškarci, a ponekad i žene i djevojke, pitajući ih žele li ženu. Žene se predstavljaju, a muškarac bira jednu, nakon čega se dogovara cijena za određeno vrijeme (malo za veliko zadovoljstvo). Ona dolazi u njegovu kuću i danju mu je sluškinja, a noću pomoćnica. Međutim, on se ne može družiti s drugim ženama, a one s muškarcima... Kad odlazi, daje joj dogovoreni iznos i rastaju se u prijateljstvu, a ona može bez sramote naći drugog muža.'

Slično ponašanje opisano je za javanske trgovce u Bandi tijekom sezone muškatnog oraščića te za Europljane i druge u Vijetnamu, Kambodži, Siamu i Burmi. Chou Ta-kuan (1297.) opisuje dodatnu korist od ovih običaja: 'Ove žene nisu samo prijateljice u krevetu, već često prodaju robu, koju su nabavili njihovi muževi, u dućanu koji daje više od trgovine na veliko.'

Katastrofalna zaljubljenost između nizozemskog trgovca i sijamske princeze

Autsajderima je ovakva praksa često bila čudna i odbojna. 'Nevjernici se žene muslimankama, a muslimanke uzimaju nevjernika za muža' (Ibn Madžid, 1462). Navarette (1646.) piše s neodobravanjem: 'Kršćani drže muslimanke i obrnuto.' Samo ako se stranac htio oženiti ženom bliskom dvoru, postojao je jak otpor. Katastrofalna ljubavna afera između nizozemskog trgovca i sijamske princeze vjerojatno je bila odgovorna za to što je kralj Prasat Thong 1657. zabranio brakove između stranca i Tajlanđanke.

U nizu velikih lučkih gradova s ​​muslimanskim stanovništvom ovakvi privremeni brakovi bili su rjeđi, za koje su se često koristile robinje koje su se mogle prodati i nisu imale prava na djecu. Scott (1606.) piše da su kineski trgovci u Bantenu kupovali robinje od kojih su rađali mnogo djece. Onda kada su se vratili u domovinu, prodali su ženu i poveli djecu sa sobom. Englezi su imali istu naviku ako je vjerovati Janu Pieterszoonu Coenu (1619.). Radovao se što su engleski trgovci u južnom Borneu toliko osiromašili da su morali 'prodavati svoje kurve' kako bi došli do hrane.

Prostitucija se pojavila tek krajem šesnaestog stoljeća

Prostitucija je stoga bila mnogo rjeđa od privremenog braka, ali se ipak pojavila u većim gradovima krajem šesnaestog stoljeća. Prostitutke su obično bile robinje koje su pripadale kralju ili drugim plemićima. Španjolci su pričali o ovoj vrsti žena koje su nudile svoje usluge iz malih čamaca u 'vodenom gradu' Bruneju (Dasmarinas, 1590.). Nizozemci su opisali sličan fenomen u Pattaniju 1602. godine, iako je bio rjeđi i časni od privremenih brakova (Van Neck, 1604.).

Nakon 1680. tajlandski dužnosnik dobio je službeno dopuštenje od suda u Ayutthayi da uspostavi monopol prostitucije koji je uključivao 600 žena, sve porobljene zbog raznih prijestupa. Čini se da je to podrijetlo tajlandske tradicije zarađivanja pristojnog prihoda od prostitucije (La Loubère, 1691.). Rangoon je u osamnaestom stoljeću također imao čitava 'kurvinska sela', sve robinje.

Kolizije s zapovijedima kršćanstva i islama

Ova široka lepeza seksualnih odnosa, relativno slobodni predbračni odnosi, monogamija, bračna vjernost, jednostavan način razvoda i jaka pozicija žene u seksualnoj igri sve više su se sukobljavali s zapovijedima velikih religija koje su vlast na ovim prostorima postupno jačale.

Predbračni seksualni odnosi bili su strogo kažnjavani prema islamskom zakonu, što je dovelo do davanja (vrlo) mladih djevojaka za brak. To je bilo od još veće važnosti za bogatu urbanu poslovnu elitu, gdje su ulozi bili veći u smislu statusa i bogatstva. Čak i u budističkom Siamu, za razliku od opće populacije, elita je vrlo pažljivo čuvala svoje kćeri do udaje.

Sve veća muslimanska zajednica suzbila je seksualne prijestupe u koje su bili upleteni oženjeni ljudi. Van Neck (1604.) svjedočio je ishodu tragične afere u Pattaniju gdje je malajski plemić bio prisiljen zadaviti vlastitu udanu kćer jer je primila ljubavna pisma. U Acehu i Bruneju takve su smrtne kazne morale biti sasvim uobičajene prema šerijatskom pravu. S druge strane, Snouck Hurgronje spominje 1891. da su takve ekstremne prakse urbane elite jedva prodrle u seoske krajeve.

Veliki arapski putnik Ibn Majib požalio se 1462. da Malajci "ne vide razvod kao vjerski čin". Španjolski promatrač u Brunejima primijetio je da se muškarci mogu razvesti od svojih žena iz najglupljih razloga, ali da se razvod obično odvija na obostranoj osnovi i potpuno dobrovoljno, s tim da miraz i djecu dijele međusobno.