Sumrak na vodenom putu

Ussiri Thammachot – Fotografija: Matichon online

Ussiri Thammachot (Vidi više , izgovara se 'àdsìeríe thammáchôot) rođen je 1947. u Hua Hinu. Studirao je masovne komunikacije na Sveučilištu Chukalongkorn i počeo pisati. Godine 1981. bio je treći tajlandski pisac koji je osvojio nagradu SEA Write sa zbirkom kratkih priča Khunthong, Vratit ćeš se u zoru, iz koje potječe i priča u nastavku. Poput mnogih pisaca i intelektualaca u Tajlandu, na njega su snažno utjecali događaji od 14. listopada 1973. i 6. listopada 1976. Dugo je radio za dnevnik Siam Rath.

Ova priča govori o đavolskoj i univerzalnoj dilemi: izabrati moralno ispravan put ili pružiti uslugu sebi i svojoj obitelji?

Donosi li pravi izbor?

Sumrak na vodenom putu

Čovjek je polako veslao svojim praznim čamcem kući protiv struje. Sunce je potonulo iza neravnog drvoreda na obalama rijeke khlong ali dolazak noći nije uznemirio veslača.  Srce mu je bilo teško od bezvoljne želje da stigne kući prije mraka.

Osjećao se poraženo od trenutka kada je odgurnuo svoj čamac od pristaništa u blizini tržnice. Cijeli njegov čamac s teškim, zelenim lubenicama urodio je toliko oskudno da se nije mogao natjerati kupiti jeftinu bluzu koju je njegova žena tražila da donese, pa čak ni igračku za svoju kćerkicu. Čuo je sebe kako se ispričava 'Možda sljedeći put...ovaj put nismo dobili dovoljno novca'. Bila bi tužna i obeshrabrena kao i uvijek, a on je morao prigušiti razočaranje, možda primijetivši da "Moramo štedjeti za loše dane."

Bezbroj puta je odlazio na tržnicu kako bi prodao svoje lubenice veletrgovcu, i svaki put ga je ostavljao osjećaj uzaludnosti i uzaludnog rada. Njegov trud, i trud njegove žene, bio je bezvrijedan poput znoja koji je isparavao na sparnome povjetarcu ili kapao u beskrajnom potoku khlong, ostavljajući mokar i ljepljiv osjećaj koji nije oživljavao nego deprimirao. Ali tako je bilo, postojao je samo jedan otkupljivač koji je monopolizirao tržište lubenice. Dok je plovio pored pristaništa, drugi uzgajivači lubenica šaptali bi mu u bratskom osjećaju poraza: "Bolje ih prodaj nego pusti da trunu."

"Moramo uzgojiti više dinja, možda dva ili tri puta više, a onda možeš ići u hram s novom odjećom i naš mali može imati lutku kao i ostala djeca", rekao bi svojoj ženi koja ga čeka . Nije mogao smisliti ništa drugo kako bi zaradio dovoljno za jednostavne stvari o kojima su sanjali. Naravno, to je značilo još mukotrpniji i dosadniji posao, više stoičkog strpljenja i prije svega više čekanja. No čekanje joj nije bilo strano, bilo je dio njezina života. Uvijek je morala čekati na stvari koje je željela: jeftini tranzistorski radio kako bi glazba mogla uljepšati njezino monotono postojanje ili tanki zlatni lančić da se pokaže. To su bili darovi koje joj je obećao kad se uselila k njemu.

Na sve tamnijem nebu iznad rižinih polja, jata ptica letjela su u svoja gnijezda, prekrasno obojena zlatnim i narančastim zrakama zalazećeg sunca. Drveće na objema obalama potamnilo je, bacajući prijeteće duboke sjene. Ravno naprijed gdje je khlong šireći se i savijajući, vijugavi pramenovi dima bili su vidljivi iza mračnog šumarka, brzo se rastapajući u nebu koje je brzo blijedjelo. Dok je veslao dalje u tišinu večeri, susreo ga je motorni čamac, prošao pokraj njega i nestao u kratkoj eksploziji zvuka, šibajući vodu u pjenjene i mreškaste valove.

Usmjerio je svoj čamac koji se teturao prema obali radi zaštite dok je uzburkana voda tresnula masu plutajućeg otpada o njegov pramac. Držao je veslo  šutio i zurio u prljavi plutajući nered: između ležala je lutka koja se ljuljala u ritmu uzburkane vode.

Svojim je veslom odgurnuo plutajuće krhotine i izvadio potopljenu lutku iz vode da je bolje pogleda. Mala igračka bila je netaknuta, ništa nije nedostajalo, gola lutka s crvenim, nasmijanim usnama, blijedom gumenom kožom i velikim, crnim, zurećim očima koje su odavale hladnu vječnost. Pomicao joj je udove naprijed-natrag s osjećajem zadovoljstva. Lutkica će postati društvom njegovoj usamljenoj kćeri koja se više neće morati sramiti nedostatka lutke sada kada su je sva ostala djeca u susjedstvu imala. Radosno je zamišljao radost i uzbuđenje u njezinim očima i odjednom se žurio vratiti kući sa svojim dragocjenim darom.

Nova lutka je došla s vremenom. Nije želio razmišljati o tome tko ga posjeduje. The khlong vijugajući kroz tolike gradove, sela i polja. Tko zna na koliko je pogleda i ruku već naišlo dok je zajedno sa smećem plutalo pokraj bezbrojnih drugih brodica i gatova. Ali u svojoj je mašti još uvijek vidio vlasnika lutke kako jeca dok je lutka bespomoćno plutala na struji. Vidio je u tome istu bespomoćnost kao kad mu je vlastita kći ispustila komad sočne lubenice na prašnjavo tlo i na trenutak se sažalio nad nepoznatim djetetom.

S pojačanim osjećajem hitnosti, usmjerio je svoj čamac natrag kući, izbjegavajući vinovu lozu i grane koje su visile u vodi. Još motornih čamaca, koji prelaze sredinu khlong tvrdili za sebe, slali valove na obje mračne obale. Ponekad je morao prestati veslati kako bi uravnotežio čamac s veslom, ali to ga nije ljutilo ili ogorčavalo. Dom nije bio daleko i uskoro će mjesec biti dovoljno visoko da mu olakša putovanje.

Ostao je blizu sigurne obale iako je raslinje sada bilo mračno. Ponekad bi se noćne ptice trgnule iz grmlja uz obalu i zavrištale iznad njegove glave da nestanu na drugoj obali. Krijesnice su se kovitlale poput blještavih iskri iz ugasle vatre i nestajale u tamnoj trsci. Kad bi se previše približio obali, čuo bi prodoran zvuk vodenih insekata poput žalobnog jauka ljudske tjeskobe, i obuzimala ga je mučna samoća.

U tom bezvremenom trenutku samoće u kojem mu nijedan drugi čamac nije mogao praviti društvo – u tom bezvremenom trenutku u kojem su tihi zvukovi pljuskanja vode podsjećali na disanje umirućeg čovjeka – u tom je trenutku pomislio na smrt i odjednom postao svjestan miris koji povjetarac vije preko khlong uvučen- miris truljenja.

Možda pokvareni stražnji dio životinje, pomislio je. Mrtav pas ili prasac - čiji su stanovnici na khlong ne bi oklijevao baciti ga u vodu gdje bi ga struja odnijela i gdje bi voda dovršila raspadanje nekada živog mesa. Eno... tu je bio, izvor tog mučnog smrada među plutajućim smećem u sjeni prevjesa Banyan bum.

Kratki pogled, i upravo se spremao otploviti svojim čamcem dalje od te smrdljive, odbojne stvari, kad mu je nešto privuklo pogled. Nije mogao vjerovati svojim očima, ali kad je ponovno pogledao ugledao je trulo ljudsko tijelo među masom plutajućeg smeća. Smrznuo se od šoka i straha, a veslo mu je zapelo na pola puta.

Trebalo mu je nekoliko trenutaka da skupi hrabrosti i remenom odgurne smeće u stranu kako bi mogao prići odvratnom predmetu. Uz pomoć blijede mjesečine koja se hladi kroz lišće Banyan stablo je zatreperilo, proučavao je beživotno tijelo s morbidnom znatiželjom.

Poput lutke koju je upravo izvukao iz vode, bila je to gola djevojčica otprilike iste dobi kao i njegova kći. Kao i lutki, ništa nije nedostajalo ovoj jadnoj maloj mrtvoj stvari osim stisnutog osmijeha i praznog pogleda. Djetetovo je tijelo bilo užasno natečeno i na blijedoj mjesečini imalo je mučnu zelenu boju. Bilo je nemoguće zamisliti kakvo je dijete bilo u svojim svježim mladim godinama, ili  s kakvom je blistavom nevinošću prolazila kroz život prije nego što je sada postala ovaj truli leš, tužan, ali neizbježan proces koji će je na kraju spojiti s vječno pokretnim potokom ovog khlong.

Bio je itekako svjestan dirljive tuge i usamljenosti svačije sudbine. Pomislio je na djetetova oca i majku i kako bi oni reagirali na ovaj okrutni preokret sudbine. Kako im je mogao dati do znanja? Pomaknuo je čamac ovamo-onamo kako bi pozvao pomoć, prekrivši nos dlanom kako bi odagnao mučni smrad leša.

Kad se okrenuo da vidi prolazi li čamac, uhvatio je bljesak koji ga je na trenutak zaledio. Gotovo potpuno utonuo u natečeno meso zapešća mrtvog djeteta ležao je lančić od žutog metala. Srce mu je na trenutak stalo.

"Zlato", zazvao je u sebi, koristeći veslo da približi napuhano tijelo. Iznenadno cviljenje motornog čamca i svjetlo uljane svjetiljke prenuli su ga osjećajem krivnje. Upravljao je svojim čamcem tako da je njegova sjena zaklonila tijelo, i čekao je dok ponovno nije ostao sam u tišini koja je uslijedila.

Bila bi očita nepravda i neoprostiva glupost da netko drugi dobije ovu nagradu. Nitko ga ne bi iskorištavao kao s prodajom lubenica. Na kraju krajeva, on je sam otkrio ovo blago i užasno je patio zbog nepodnošljivog  smrad leša. Iako to možda nije bilo bogatstvo, definitivno je vrijedilo više od onoga što je imao  za njegov čamac pun lubenica, a struja ju je donijela ovamo gdje ju je i pronašao.

Bio je ushićen pri pomisli da njegova žena s kapom sada nosi bluzu koju je tako dugo čekala, a možda bi joj on napravio odgovarajuću lijepu boju. phanung sa sjevera, i više odjeće za sebe i svoje dijete. Prvi put će okusiti sreću trošenja novca bez bolnih uboda u srcu dok se rastaje od svog teško zarađenog novca. Sve što je trebao učiniti bilo je veslati protiv struje do svoje kuće. Sreća koja bi obasjala iscrpljeno lice njegove žene i čeznutljiv pogled u očima njegove kćeri, iako trenutni i prolazni, bili su blagoslovi dragocjeni poput pljuska na isušenom polju.

Mjesečina je poput srebrnog runa ležala na uzburkanoj vodi, a beskrajno zujanje insekata nalikovalo je molitvama za mrtve. Zadržao je dah i nožem za lubenicu zarezao meko natečeno meso ruke i zapešća mrtvog djeteta. Malo po malo, pokvareno se meso odvojilo od bijelih kostiju i otplutalo, otkrivajući blistavi zlatni lanac nakon što je bio skriven u mrtvom tkivu. Smrad je sada bio toliko jak da je ostao bez daha, a kad je imao ogrlicu u rukama, nije mogao obuzdati povraćanje. Miris smrti zalijepio se za njegov nož, ruke, cijelo tijelo. Obilato je povratio u vodu nakon čega je oprao nož i ruke nakon čega je voda odnijela svaki trag njegovog odvratnog djela kao i komade mrtvog mesa.

Tijelo, guranjem pojasom  oslobođen, polako je plutao nizvodno u tihoj konačnosti. Gurnuo je čamac s obale na sredinu potoka. Pogled mu je pao na lutku u čamcu. Ležao je tamo sa zaleđenim osmijehom na crvenim usnama i praznim crno obojenim očima, rukama podignutim u gesti moleći za suosjećanje. 'Posjeduje ga duh! To je ona curica!', sijevnu mu misli. Žurno je bacio lutku u vodu gdje je otplutala u istom smjeru kao i njezin vlasnik. 'Što bi bilo!' pomislio je, a srce mu je bilo ispunjeno radošću. Mogao bi svojoj kćeri kupiti još jednu lutku za igru, ili možda dvije. Više nije bio potišten zbog onoga što je isprva smatrao uzaludnim putovanjem. Misleći na svoju ženu i dijete koji još nisu znali za njegovu neočekivanu sreću, veslao je s novom energijom što je brže moguće do svoje kuće, od koje je već vidio svjetla iza grmlja u daljini.

Nije ni trenutka razmišljao o jadnom malom tijelu. Više ga nije bilo briga odakle dolazi i hoće li roditelji saznati za sudbinu svog djeteta. Ta mala ljudska tragedija nestala je u špiljama njegova uma, ostavivši samo trag.

Veslao je dalje s neobičnom snagom i bujnošću.