Ulični pas u Tajlandu: opasna gamad ili brižni pratilac u piću?
adrenalin. Puno adrenalina. Tako sam prvi put vidio Chiang Mai. Morao sam razmišljati o trenutku kada sam bio u New Yorku za RTL Vijesti, dva tjedna nakon 9. rujna, napada na Tornjeve blizance. 11. Tada sam i ja u hotelskoj sobi odskakivao od prometa, sirena i života na ulici koji nije prestajao ni na trenutak.
Ok, Chiang Mai je višestruko manji, ali ekonomska aktivnost, 24-satna mikroekonomija, promet i raspon mirisa, doista imaju privlačnost metropole.
Jedne noći nisam mogao spavati od svog tog adrenalina, pa sam odlučio izaći na ulicu. Sa svojom kamerom na vrhu da istražim noćni život Chiang Maija.
Ako treba, prepustiti se i domaćem viskiju, a sve u kontekstu istraživačkog novinarstva. Jer kako bolje i poštenije izvještavati stapajući se s lokalnim stanovništvom?
Ubrzo sam naišao na skupinu okorjelih pijanica, nezasitnih i obilježenih pićem. Ubrzo se razdanilo, a najviše me pogodilo to što je uz umrijetelje bila skupina pasa lutalica. Nije da je itko obraćao pažnju na životinje, ali me fenomen pasa lutalica od tog trenutka nije puštao iz ruku. Zapravo, već su gotovo pet mjeseci prepreka na putu, nestrpljivo traže moju telad i tumaraju gradom u čoporima. Pogotovo noću.
Prije dva tjedna bio sam na Koh Phanganu na kratkom odmoru. Prekrasan otok, a izvan njega punog mjeseca zabava oaza mira. Unajmio sam skuter i ubrzo sam susreo strašnog četveronožnog prijatelja. Psi su tamo doslovno ležali nasred ceste, kipjeli i zalijepljeni za vrući asfalt i nemoguće ih je pomaknuti. Gotovo drogirani jarkim suncem, vidio sam ih kako se vuku po cesti, previše lijeni čak ni da napadnu uplašenog faranga. Tek kad dođete u udaljena mjesta, u blizini kuće, riskirate da za motorom stignete četvero u isto vrijeme. Zatim su uslijedile noge i gas.
Kako bi prosječni Tajlanđanin gledao na ovo pseće nasilje, pomislio sam. Mi sa zapada smo ionako skloni cijeniti sve što ima samo četiri noge. Ovdje se vidi potpuno drugačiji odnos prema psima posebno. U Bangkok Postu naišao sam na članak o Pacsu, Phangan Animal Care for Strays. Volonterska organizacija koja već dvanaest godina mapira, sterilizira i, ako je potrebno, brine o psima na Koh Phanganu.
Direktor plemićkog kluba u novinama je pustio da su Tajlanđani Pacsove volontere potpuno ludi da obraćaju toliko pažnje na nešto trivijalno poput psa lutalice. Tajlanđanin je odgojen s idejom da će ulični pas uzrokovati samo jad. Poklanjanje ljubavi ili pažnje životinjama ne dolazi u obzir. U potpunoj suprotnosti s maženjem vlastitih mačaka i pasa kod kuće, jer se Tajlanđani prema tome odnose s ljubavlju, prema mom iskustvu.
Sada kada sam ovdje više od četiri mjeseca, ulični pas mi je postao društvo u piću. Kad sam noću vani ili se kasno vraćam kući, uvijek me prati nepoznati prijatelj koji ni muhu ne bi ozlijedio. Malo pažnje je dovoljno i ponekad se veza stvori tako brzo da me ponekad izbace na vratima.
Ne, moj novi prijatelj ne može unutra. nema šanse! Tajlandsko osiguranje nasilno bi ga izbacilo s glavom i guzicom i temeljito mu opralo ruke.
U spomen na Tona Lankreijera, preminulog 26. listopada 2016. u 61. godini života.