Najljepša profesija na svijetu
Imam najbolju profesiju na svijetu. Lijepo puh… Znaš li, o čitatelju, zašto? Zato što radim s Budućnošću. Zato…
Prošli petak bio je zadnji dan nastave prije jučerašnje ispitne bitke koja svaku učionicu ispunjava gorko-slatkim mirisom straha i živaca. Posljednji dan nastave, zadnji sat s djecom od 13 godina, dan je svake godine koji me ispunjava pomiješanim osjećajima tuge i olakšanja. Tuga zbog nemilosrdnih škara koje su prerezale vezu koja se stvorila s razredom tijekom školske godine, zbog oproštaja sa sada već tako poznatim licima djece koja su godinu dana ranije bila potpuni stranci. Veza se razvrgnula. Olakšanje također, jer uvijek postoji klasa između, gdje ne samo da nedostaje magije, već gdje brojni mini-teroristi redovito izvode diverzantske akcije. Ili razred pun najboljih dobrih momaka (štrebera, štrebera), razred tako tih da mogu čuti vlastite stanice kako se dijele dok predajem.
1/1, razred kojem sam ove godine bio razrednik, spadao je u potonju kategoriju. Razred u kojem svi dobivaju samo petice iz gramatike, ali kada pitate "što misliš o..." buljenje u ništavilo je jedini odgovor.
Samo po sebi nije toliko čudno da djeca u 1/1 ne nalaze ništa i nemaju mišljenje ni o čemu. S trinaest godina nisu vidjeli ništa osim kuće u kojoj su rođeni, stražnjeg sjedala tatinog auta i škole u kojoj na poticaj roditelja skupljaju što više petica. U 1/1 ima djece koja nikad nisu bila u autobusu niti su vidjela prosjaka. Oni nemaju mišljenje ni o čemu jer ne mogu imati mišljenje ni o čemu jer nikad ništa nisu doživjeli. Oni su žrtve "pretjerano zaštitničkog odgoja" Potomci bogatih Tajlanđana. Ovdje je problem što ta djeca kasnije često završe u parlamentu.
Koliko je različito 1/3. Klasa s licem. Na nastavi se puno priča, gestikulira, neki kolutaju očima kad postavim glupo pitanje, postoji solidarnost, razred je živi organizam koji puca po šavovima, na razrednim raspravama (cure su pametnije od dječaka - kontroverzne izjave) pokazuje prstom, ruke dižu u zrak, studentica ustaje, ruke na bokovima, kako bi pojačala svoju argumentaciju, dječak pokazuje čelom prema djevojci koja zatim pokazuje jednokratnu gestu, živi, skače, iskri... .. to je 1/3...
Drugi razred je "siromašni" razred, 1/6. Roditelji ovih učenika žive na marginama tajlandski društvo. Mnoga djeca žive kod tete ili bake i djeda jer iz bilo kojeg razloga mama i tata ne žele ili ne mogu brinuti o njihovoj djeci. Ovi tinejdžeri ne vole ništa više od odlaska u školu gdje se valjaju u toploj kupki pažnje.
Engleski ovih riznica obično nije ništa o čemu bi se moglo pisati, ali užitak učenja prska. Opet ta solidarnost, onaj osjećaj među studentima “mi smo 1/6 i nismo glupi, mi smo samo sirotinja”.
Ne, štreberi iz 1/1 još moraju puno naučiti. Unatoč toj šumi desetina…
Oproštajno pismo od 1/6. Samo sam ga držao na suhom.
Lijepa priča Cor. To me podsjetilo na priču koju sam ispričao prije nekoliko godina na, kako vi kažete, 1/6 razredu. Upoznao sam neke profesore tajlandskog na maturalnoj večeri gdje sam gledao učeničku nogometnu utakmicu. Nekoliko dana kasnije, na zahtjev tamošnjeg profesorskog osoblja, ispričao sam priču o Europi, a posebno o Nizozemskoj. Mogu dobro zamisliti te mokre oči. Nikad se niste bavili svojim lijepim zanimanjem, ali mislite da je zadovoljstvo ovdje puno veće nego u zapadnim zemljama.
@Joseph,
Pa ne znam je li tu zadovoljstvo veće. Mislim da u svemu postoji zadovoljstvo. Mislim da kada sjednete s nizozemskim učiteljima, najveća frustracija među njima je Ministarstvo obrazovanja, a ne učenici. Znam to sigurno i nije drugačije ni u Tajlandu.
Ono što mogu reći je da kad izađem iz učionice i prigovaranja o tajlandskom obrazovnom sustavu - prigovaranja u kojima u potpunosti sudjelujem - i uđem u razred, odmah zaboravim sva zanovijetanja. Na kraju se sve svodi na ono što ti postići u tih 50 minuta nastave i jesu li ti učenici nešto naučili u tom vremenu. Memorandum o razumijevanju je sekundaran. Sretan…
Sjajna priča, Cor! Bilo bi mi vrlo poučno kada biste u sljedećem članku dali detaljnije objašnjenje školskog sustava. Kako su podijeljeni ti razredi? Što točno znači 1/1 do 1/6? Na čemu se temelji ta klasifikacija?
Kćerka moje djevojke od 14 godina u zadnje vrijeme dobiva puno "nula". Što to znači? Nije li njezin uspjeh u školi samo nedovoljan ili je još gori?
Moja djevojka živi sa mnom u Pattayi. Njezina kći nažalost još uvijek u Chiang Raiju. Željeli bismo da ona dođe živjeti s nama na početku nove školske godine. No čini se da škola može zabraniti preseljenje ako je akademski uspjeh ispod standarda. Je li to točno? Ima li škola toliku moć? Zar majka nema što reći?
Ukratko, bio bih jako zahvalan ako biste mogli i željeli (i smijete) ući u moja pitanja u sljedećem članku. Hvala unaprijed. Pozdrav,
Rado ću udovoljiti ovom zahtjevu za naredni članak. Jedno vam već mogu reći; nula nije puno, čak ni na Tajlandu (?).
Ne, nula znači: pao dotični predmet. Tajlandski sustav vrednovanja funkcionira na sljedeći način:
Nula: nije uspjelo. Administraciji za ponovni test, onda je posao roditelja da mole relevantnog tajlandskog šefa odjela da mu da 1, jer
1 = položio, ali nema karijere u dotičnom predmetu.
Zahvaljujući slavnom sustavu no-fail, prošnja obično uspije.
1.5. Položio tečaj, ali nažalost, opet nema karijere u dotičnom predmetu.
2.0 Položeno. Vidi gore
2.5 Prošao, ali ipak…
3.0 Položeno. Približavamo se
3.5 Sada razgovaramo
4.0 Vrh je dosegnut Ne možete više. Student ima rezultat od 80 posto ili više
Cor, lijepa priča. Odmah prepoznajem djecu koju opisujete. Krug naših poznanika vrlo je mješovit; od elitističkog do siromašnog (mislim da je siromaštvo takva stigma). Upada u oči da prva skupina rijetko ili nikad nema vlastito mišljenje, a kamoli da ga iznosi. Zapravo, kada nešto pitamo, često su mama ili tata ti koji odgovaraju. Koliko je drugačije s drugom skupinom, gdje gotovo uvijek dobijete reakcije. Mislim da su i puno željniji učenja ili barem znatiželjniji. Kad s fotoalbumima u krilu pričamo nešto o zemljama koje smo posjetili, posljednja skupina hvata svaku našu riječ i veselo zapitkuje, dok prvoj brzo dosadi.
Mislim da mnogi iz potonje skupine nisu u mogućnosti proučavati brod. Unatoč njihovim sposobnostima, studij ubrzo prekidaju i mijenjaju za posao; vjerojatno zato što su to radili i mama i tata, ali ionako uglavnom iz nužde. Ponekad naše ohrabrenje pomogne, ali većinu vremena naiđe na gluhe uši. Mislim da se ovime gubi dosta znanja.
Također mislim da je vaše zanimanje prekrasno. Ako reinkarnacija postoji, i ja ću postati učitelj u sljedećem životu.
@Bachus,
Tata i mama odgovaraju na pitanje postavljeno svojoj djeci. Od toga se naježim. Što ti, dovraga, kao roditelj, radiš?
Što se tiče te reinkarnacije, nadam se da ćemo se u sljedećem životu moći rukovati u učionici govoreći; “Ja sam vaš kolega, Cor Verhoef. kako se zoveš?? Bachus? Mislim da te odnekud poznajem... ;-)
Bacchus, pogodio si čavao na glavicu, moja djevojka je stvarno vrlo inteligentna, ili sam ja tako glup, naravno da je također moguće, često stojim s ustima punim zuba na njeno pobijanje.
Također nije imala priliku nastaviti školovanje nakon 14. godine, iz jednostavnog razloga što za to nije bilo i nema novca. Doista, mnogo je talenta izgubljeno, smrt i smrtni grijeh.
Još je gore što nedaroviti imaju tu mogućnost i kasnije dobiju lijepe poslove, zbog sustava koji poznajemo.
Pa da si rođen za novčić........
Hans, posebno unutar vlade, a ona je ovdje ozbiljno velika, događa se da se lijepi poslovi dijele među potomcima vladajuće elite. Znanje nije važno, već autoritet mame ili tate unutar državne službe ili novac koji imaju. U mojoj obitelji ima dosta državnih službenika na visokim položajima. Redovito sam doživio da se nekom od rođaka sredi lijep posao. Nedavno je kupljen još jedan posao. Naš bratić je postavljen kao pravni službenik u nekoj vladinoj agenciji za 400.000 bahta (tata). Dječak ima tehničko obrazovanje, ali to u ovom slučaju nije bitno. Zbog iznosa koji plaća njegov otac odmah uživa poštovanje među kolegama. Ne radi se o tome što znate, već tko znate ili tko jeste.
Bacchus, doista točna poslovica, prvo sam je htio sam upotrijebiti.
Ne radi se o tome tko ste, već o tome koga poznajete.
Moramo naravno također imati na umu da je isto bilo ili jest prije 30 godina u Nizozemskoj.
Da su radna mjesta čak stvorena u vladi i gospodarstvu kako bi se zajedničkim rođacima pomoglo pronaći posao. Mrežni sustav Old boysa i dalje funkcionira koliko vam je drago. Pa, kao što sam rekao, ako se odlučite za duppie...
Old boys mreža radi u Nizozemskoj kao nikada prije. Trebali biste pročitati knjigu Jeroena Smita o propasti ABN AMRO-a. U Nizozemskoj također znamo za rukavice u tom pogledu. Što je sa svim vrstama lijepih poslova u NVO kroz razvojni rad. Ja stoga nikada neću razgovarati sa svojom obitelji ovdje, jer onda ja kao Nizozemac imam putra na glavi.
Potpuno ga prepoznajem! Cool lijepa priča!
Sudjelovao sam u jednotjednom bijegu iz južnog Tajlanda; 3 nemirne najjužnije pokrajine.
organizirali smo s Thai Orientom, hotelima, kinima, autobusnim tvrtkama, filmskim zvijezdama itd.
tjedan dana daleko od napada i stresa.
tako da je ova skupina muslimanske djece, siročadi, bez roditelja zbog islamskog/budističkog nasilja, odletjela iz Yale u BKK i nakon posjeta kinu i noćenja u luksuznom hotelu let za Chiang Mai
moj posao bio je tečaj slikanja u zoološkom vrtu Chiang Mai, gdje je medvjed Panda upravo rođen.
Odradio sam turneju s djecom i da, onda dolazi pitanje; što je najposebnije što si danas vidio?
naravno malena Panda!
pa onda ćemo napraviti lijepu sliku za dom...
to se dogodilo, i bilo je to dirljivo iskustvo, velike pande bez očiju, male pande s previše okoliša, pande bez nogu i ušiju... invalidne pande... ukratko, možete vidjeti što ta djeca rade.
i zašto se pristupilo Farangu? djeca gotovo više nisu vjerovala Tajlanđaninu!
rastanak je stoga bio nešto što nikad nisam doživio nakon 3 dana rada i druženja.
rastanak u zračnoj luci bio je prilično emotivan; djeca od 10 /13 godina bez roditelja….
To me je natjeralo da dam novu perspektivu o muslimanima, koju sam / bio sam prilagodio jako naniže otkad sam vidio ubojstvo Thea van Gogha na TV-u u Džibutiju…
ovako se uči svaki dan...
Tajland je uvijek iznenađenje, pozitivno ili negativno, baš kao i moj život u Nizozemskoj, Italiji, Francuskoj, SAD-u i sada... Chiang Mai
Prelijepo (i dirljivo) za čitanje Guyida. Rad s djecom često je katarzičan. Kad bismo ih barem mogli spriječiti da oponašaju odrasle u malo kasnijoj dobi 😉
da Cor, ali spustiti se na dječje iskustvo nije mi bilo lako.
trebalo mi je malo priviknuti se, a moja je djevojka puno pomogla, da se izgladi neizreciv razmak između mene i ove siročadi.
Samo da se zna ; Moja me bivša supruga Amerikanka 1996. godine optužila za pedofiliju, pa iako je to besmislica, teško opterećuje vašu interakciju s djecom.
stoga moja rezerva....
postalo je fantastično iskustvo za njih, /još uvijek u kontaktu/ i za mene.
Ono što je bilo tužno je to što su novac koji smo prikupili da djeci omogućimo lijepi put do vrtića uzele 2 učiteljice, kupile su slatkiše i smjestile djecu na autobus kući...u svakom slučaju tužan kraj...
@Guyido,
To je također kao da te nazivaju pedofilom jer voliš raditi s djecom ili mladima. To je kao da ginekologa nazoveš perverznjakom fiksiranim na pičke. Htjela bih imati još nekoliko…
Jednom sam imao blog na blogu Volkskrant, u kojem je netko tko me nije volio jer sam redovito otkrivao svoju averziju prema nizozemskim intuicijama, i stoga zgodno pretpostavio da sam pedofil koji je pronašao svoju trgovinu slatkišima na Tajlandu. To je ono što je sugerirao u svojim komentarima.
Nikad nisam komentirao suštinu tih komentara. Napisao sam samo jednom; "Istraživanje je pokazalo da je 70 posto samih napadača šapama latentno homoseksualac"
Nakon toga se više nisam čuo s tim čovjekom.
Cor, prvo što je rekla moja sestra, ta kuja, kad sam rekla da idem opet na odmor u Tajland.
Vidio sam to na TV-u i čuo od snahe, ti prljavi starci čak hodaju ruku pod ruku s djecom po ulici, naravno s podignutim prstom.
Ako još pokušate objasniti da se vjerojatno radi o tome da mužjak vodi kćer ili sina u školu ili nekamo zajedno idu, ona počne treptati.
Trebao bi to dobiti od svoje obitelji ha ha, duboko tužno ..
Cor: To je lijepa priča i u svemu se osjeća koliko vam je stalo do podučavanja djece.
Moja pokojna supruga bila je učiteljica u onome što se nekad zvalo Huishoudschool i mogu vam ispričati mnogo priča o tome kako je to pozitivno doživjela.
O tome ćemo vrlo detaljno, jer je to i za nju bilo najbolje zanimanje na svijetu.