Spinozina filozofija i budizam – Je li Spinoza bio budist?

(Uredništvo: Jeff Whyte / Shutterstock.com)

Usputna primjedba nekoga 'Neka tajlandski Spinoza ustane...' natjerala me je da odjednom shvatim da Spinozina filozofija i budizam imaju mnogo sličnosti. Mislio sam da sam došao do potresnog otkrića (iluzija koju često imam), ali nakon daljnjeg čitanja vidio sam da su mnogi prije mene već ukazali na blisku vezu između dva svijeta mišljenja.

Dvadeset je stoljeća između Buddhe i Spinoze. Prema najnovijim povijesnim istraživanjima, Buddha ('Prosvijetljeni', zvao se Siddhartha Gautama) živio je između 563. i 483. pr. ali se spominje i sto godina kasnije. Ako u nastavku spomenem elemente budističke filozofije, to su temelji koje prihvaća većina budističkih sekti.

Kao što se Buddha suprotstavljao svom ranom hinduističkom okruženju, tako je i Spinoza činio s obzirom na kršćanstvo i dijelove grčke filozofije. Obojica su bili istinski revolucionari uma.

Baruch Spinoza živio je od 1632. do 1677. 'Baruch' znači 'Blaženi' kao 'Barack' u Baracku Obami. Bio je druga generacija useljenika. Njegov otac, sefardski Židov, čiji su preci bili protjerani iz Španjolske oko 1500., otputovao je iz Portugala u Amsterdam gdje je započeo trgovinu voćem. U dobi od dvadeset tri godine, Spinoza je već bio anatemiziran od strane židovske sinagoge. Nakon toga bi brusio leće, razmišljao i pisao u Haagu i okolici, u sobama na katu i potkrovlju te u relativnoj osami. Tek nakon njegove smrti u Amsterdamu je objavljeno njegovo najvažnije djelo, 'Ethica' na latinskom i nizozemskom.

Ja sam samo zainteresirani amater za filozofsko polje i otvoren sam za kritiku.

Spinoza: Deus sive Natura

Dobro ili Priroda, to je ono o čemu se radi kod Spinoze. Ne 'priroda' kako je sada razumijemo, drveće, cvijeće i životinje, već sve što postoji, beskonačno biće u vremenu i prostoru, koje se sastoji od beskonačnog broja atributa od kojih poznajemo samo dva: materiju i duh, koji slučajno teći paralelno.

To je cijeli svemir ili kozmos. Iznad i izvan ovog Boga ne postoji ništa. To nije osobni Bog, već supstancija sa svojim nužnim i nepromjenjivim zakonima.

Ništa u ovoj prirodi nema svrhu. Sve je povezano u beskonačan lanac uzroka i posljedica. Sve je povezano. To se također odnosi i na ljude. Spinoza dakle niječe slobodnu volju. Često mislimo da imamo izbora, ali u stvarnosti nas pokreću naše fizičko i psihičko stanje. Kao što je Spinoza rekao: "Ne želimo nešto zato što je dobro, već to nazivamo dobrim jer to želimo." Želja je na prvom mjestu, onda je nazivamo dobrom, a onda kažemo da je biramo svojom voljom.

Budući da se sve odvija prema nužnim zakonima, priroda nema svrhu. Ruža nije crvena da privlači pčele, ali je crvena i zato privlači pčele. To izgleda kao sofizam, ali bitno je i za način na koji pristupamo životu. Naše postojanje samo po sebi nema svrhu ('Za što smo mi na zemlji?') iako unutar njega možemo razviti ciljeve za sebe.

Sve u prirodi je usmjereno na samoodržanje i može se promijeniti samo nečim jačim. To vrijedi i za ljude. Čovjek nije izvan ili iznad prirode, već je dio nje, podvrgnut istim zakonima.

Spinoza ipak dodaje da su osjećaj zajedništva i briga za druge doista potrebni za naše samoodržanje jer možemo postojati samo u pravednoj zajednici. Smatra da je demokracija najbolji oblik vladavine, ali ženama nije dopušteno sudjelovati jer se, tvrdi, žene ocjenjuju po ljepoti, a ne po inteligenciji...

budizam

Budizam sam po sebi nije toliko filozofija koliko metoda liječenja. Buddha je zapravo liječnik koji je manje zainteresiran za metafizičke probleme nego za liječenje patnje ljudi. Ta patnja, nesavršenost i prolaznost svega što postoji, u konačnici je nepromjenjiv zakon koji moramo prihvatiti. To saznanje donosi samo mir i sreću. Potrebno je da iza sebe ostavimo sve vrste iluzija. Iluzija slave i bogatstva, osvete i ljutnje, mržnje i ljubomore. Neznanje je srž patnje.

Temeljna filozofija budizma: Dharma

Budizam je stoga metoda iscjeljivanja. Ali baš kao što liječnik mora imati medicinu kao znanost iza sebe, budizmu je potreban filozofski sustav da potkrijepi svoju tvrdnju o liječenju. Taj se temelj naziva dharma. To je i vizija stvarnosti i učenje koje iz nje proizlazi. U svakodnevnom budističkom govoru, dhamma se obično odnosi na učenje, ali u nastavku ću govoriti samo o dharmi kao pogledu na stvarnost.

Koncept dharme izvorno je hinduistički koncept, stoljećima stariji od budizma. Tijekom svog ovog vremena bila je predmet mnogih tumačenja. Ovdje opisujem srž kako je prihvaća većina budističkih sekti.

Dharma je cijeli kozmički poredak i zakon. Ne postoji ništa izvan ove stvarnosti. Sve je podvrgnuto ovom redu i zakonima. Sve je ovisno jedno o drugome i postoji samo uz pojam uzroka i posljedice. To se odnosi i na nas ljude, kako na naše fizičko tako i na psihičko stanje. Na primjer, misli i osjećaji često se javljaju u našem tijelu, ali ih doživljavamo kao duhovne. Budizam priznaje intimnu isprepletenost tijela i uma, materije i duha. O njima se ne može razmišljati odvojeno, što je meni kao liječniku privlačno. Također nema razlike između uma i osjećaja, sanskrtske riječi Citta (na tajlandskom cak) je jedinstvo srca i uma.

Dharma također opisuje kako bi se ljudi trebali odnositi jedni prema drugima, iako se mišljenja o tome razlikuju.

Budizam negira neovisno i određeno 'jastvo'

Središnja istina u budizmu je poricanje neovisnog, određenog jastva, identiteta koji je zauvijek fiksiran bez utjecaja okoline. Neću ulaziti u vezu koja se može uspostaviti između "ja" i reinkarnacije i Nirvane. Spinoza ne piše eksplicitno o 'sebstvu', ali se iz njegovih misli može zaključiti da je 'ja' također podložno vanjskim utjecajima te je stoga promjenjivo. 'Jastvo' je također dio veće cjeline i ne može se od nje odvojiti. Oštra podjela na 'svoje' i 'tuđe' stoga nije moguća. Sve ovisi jedno o drugom. A 'ja', štoviše, nije samo duhovno, već jedinstvo tijela i uma, koji idu zajedno, kaže Spinoza i kaže budizam.

Kratak sažetak sličnosti između Spinoze i budizma

Obojica opisuju jedinstvo ovoga svijeta. Moramo znati i prihvatiti zakone koji su u osnovi ovog svijeta. Moramo naučiti razlikovati stvarnost od iluzije. Suosjećanje (koje se u budizmu naziva 'mêtta karunaa') je stav neophodan za razumijevanje stvarnosti. Obojica ne vide nikakav problem u težnji ka sreći i miru, jedinoj želji koju je dopuštao Buddha.

Razlike između Spinoze i budizma

Postoje također. Budizam više naglašava otpuštanje individualnosti i 'jastva' i vidi otpuštanje želja kao apsolutnu početnu točku oslobađanja od patnje. Spinoza želi ublažiti želje, a ne potpuno ih se odreći. Možda je budističko suosjećanje pasivnije, a Spinozino aktivnije.

Kako su Spinoza i Buddha došli do svoje filozofije?

Također tu u lijepoj paraleli. Priča o Budi je dobro poznata: trenutak izvan palače sa svojim luksuznim i hedonističkim životom, suočio se sa starošću, bolešću i smrću. Nije znao za odmor dok nije pomislio da je saznao istinu. Spinoza, u jednom od svojih pisama, piše isto o svom psihičkom stanju: "Vidio sam da sam u velikoj opasnosti i morao sam učiniti sve što mogu da pronađem lijek, koliko god bio neizvjestan. Poput bolesne osobe koja se suočava sa smrću čini sve što može kako bi pronašla lijek, koliko god neizvjestan bio, jer u tome leži njegova jedina nada.'

Za oboje, samo skroman život vodi do istine i oni to provode u djelo. Ali znači li to odreći se običnog užitka i zabave? Ne. Buddha zagovara Srednji put. Do tog je shvaćanja došao nakon što je mrtvljenje ostalo bez razumijevanja i prihvatio je zdjelicu riže od djevojke dok je lebdio na rubu smrti. Buddha je redovito govorio o dobrom obroku, ugodnom susretu i ljepoti prirode. Spinoza također kaže u istom duhu: 'Klonite se tuge i usredotočite se na radost. Nikada ne možeš biti dovoljno sretan'.

Obje filozofije naglašavaju izlaz iz patnje, ne samo naše nego svih. To nije moguće bez poznavanja zakona prirode. Naoružani tim znanjem, slobodni smo i sretni.

Dolazi li to do nas? Ne. Spinoza odlučuje svoje Etika uz 'Sve izvrsno jednako je rijetko koliko i teško'. Buddha bi se mogao složiti.