Nedavno se na tajlandskom blogu vodila rasprava o tome treba li ili ne plaćati (barem) minimalnu plaću. Budući da je ispalo izvan same teme, rasprava nije skrenula s puta i to je malo šteta jer postoji više strana te teme. Pa pokušajmo malo dublje istražiti ovo.
Razlog je bila reakcija Tooskea da je prije 6 godina nadničar za sadnju riže primao 150 bahta dnevno plus ručak. Prema njezinim riječima, više se nije isplatilo zbog (tada) niske cijene riže od 8 bahta po kilogramu. Kao odgovor, TheoB je spomenuo da je prije 6 godina minimalna plaća bila 300 bahta i da osim toga smatra da je to očigledna nepravda.
Većina čitatelja (uključujući mene) složit će se s TheoB-om, ali treba imati na umu nekoliko upozorenja:
U svakom slučaju, za svaku je pohvalu u Tooskeu što zemlju čini produktivnom (ponekad postoji i obveza za to) i što stvara prihode nadničarima. A da ona ne želi izgubiti novac, to je razumljivo, iako je, naravno, protuzakonito plaćati manje od minimalne plaće i to ne biste smjeli raditi iz socijalnih razloga, naravno pod uvjetom da si to možete priuštiti. Johnny BG je stoga predložio da se zemlja učini produktivnom na drugačiji način kako bi Tooske nadničaru mogao platiti minimalnu plaću. Međutim, u godinama koje su uslijedile, Tooske se odlučio za sjetvu, a ne za sadnju, kako bi se većina posla – obrada i žetva zemlje – mogla obaviti strojno. Isplata manja od minimalne plaće tada vjerojatno više nije bila problem.
Nadalje, ponekad je mudro ne odstupati previše od onoga što je uobičajeno. Na primjer, mogu zamisliti da su nadničari u velikim dijelovima Tajlanda većinom plaćeni u naturi: na primjer, poljoprivrednik A radi 5 dana s poljoprivrednikom B, a poljoprivrednik B 7 dana s poljoprivrednikom A. Tih 5 dana kompenziraju se jedan s drugim i 2 dodatna dana poljoprivrednika B nadoknađuje poljoprivrednik A po niskoj dnevnoj stopi od 150 bahta. Ne vidim nikakvu štetu u tome. Ako Tooske plaća minimalnu plaću ili više, poljoprivrednik A može se osjećati obveznim također plaćati minimalnu plaću, iako si to možda neće moći priuštiti. To je naravno argument, ali osobno mi se ne čini dovoljno jakim za plaću manju od minimalne.
Nadalje, moramo paziti da ne budemo licemjerni (TheoB, to nije za tebe). Primjer:
Nedaleko od grada Ubona imamo veliki, ali vrlo jednostavan restoran u kojem svaki dan ruča više od 100 ljudi. Tamo ne vidite farange, ali čini se da većina posjetitelja zarađuje očito više od minimalne plaće jer svi tamo dolaze automobilom i jer većina donosi i pivo. Hrana je dobra, ali uglavnom jeftina. Previše jeftino. Upiti pokazuju da (nešto starije) osoblje zarađuje manje od minimalne plaće, a radi više od 8 sati dnevno. Prigovaranje ne pomaže jer im šef kaže da odu.
Tko ovdje griješi? Šef si možda neće moći priuštiti da plati više ili povisi cijene. Gost bi mogao dati neku (dodatnu) napojnicu, ali to nije baš uobičajeno u takvom restoranu (ali ipak može biti razuman dodatak na plaću). Po meni, najveća greška je u provoditeljima zakona koji očito ne interveniraju. Većina kupaca tamo si može priuštiti bilo kakve veće cijene, a inače mogu popiti nešto jeftinije od piva. Ali što bi farang trebao učiniti u takvom slučaju? Davanje male ili nikakve napojnice zapravo znači da se slažete s plaćom manjom od minimalne plaće i da to rado iskorištavate...
Ali što učiniti u slučaju jednostavnog štanda s hranom, jer na selu ima puno toga. Naravno da nemaju osoblja iu mnogim slučajevima će također zarađivati manje od minimalne plaće. I tamo je potpuno neobično da dajete napojnicu. Na primjer, često dođem na štand s hranom popiti ledenu kavu kad se vratim s treninga. Samo deset bahta. I to je ono što ja plaćam. Ali ako je njezina 6-godišnja kćer tamo i nema nikoga drugog, dat ću toj kćeri nešto novca. Prvi put sam tražio dopuštenje i nakon malo oklijevanja sam ga dobio. Idući put će ledena kava biti besplatna, ali samo ako je nitko ne vidi. Ogovaranja je najbolje izbjegavati.
Još jedan primjer. Ovaj put od mog šogora od 76 godina. Imao je vlastiti garažni obrt koji je prije nekoliko godina prenio na najstarijeg sina. Sada je udovac i sve svoje posjede - kuću i neke komade zemlje u okolici Ubona - već je predao svojoj djeci, osim jednog komada zemlje gdje sada obrađuje. Puno posla, ali donedavno je imao pomoć žene kojoj je isplaćivao minimalac. Ali samo ako je imao novca, a često ga nije imao jer on sam dobiva samo 700 bahta mjesečno, a ni njegova djeca ne mogu dati puno jer svi imaju djecu koja studiraju. Ta je žena ostala s njim više od godinu dana - vjerojatno iz dobrote - ali je nedavno dala otkaz.
Želim reći da mnogi ljudi u Tajlandu zarađuju manje od minimalne plaće – ništa novo, naravno, za čitatelje Thailand bloga – ali da mi kao farang moramo paziti da to ne koristimo/zlorabimo.
Dobro je da nam ukazujete da ne bismo trebali zlostavljati Tajlanđane koji rade za nas. Pa, moje iskustvo je da Tajlanđanin/Tajlanđanka vrlo dobro znaju kakvu bi plaću trebali tražiti ako mogu raditi na "farangu". Ako koristite minimalnu plaću koju ste naveli, nitko neće doći. Ovdje u selu svi žele doći raditi, ali manje od 500 Batha za radni dan nikome ne daje dom. Živimo u provinciji pa nema gradskih plaća.
Doista, Willem, za manje od 400 – 500 bahta nećete natjerati nikoga da radi. Da ne spominjemo samozaposlene majstore koji ne žele izaći za manje od 2 - 3000 bahta dnevno, pogotovo ako su vidjeli farang
Tooske je ovog mjeseca napisao sljedeće:
“Usput, ovdje još uvijek ima dosta ljudi koji rade za manje od minimalne plaće, po mogućnosti čak i na ovom području. Mislim da je to i pitanje ponude za posao.”
Može ovisiti o pokrajini. No također možete lako dobiti nadničare za minimalnu plaću u Ubonu. Farang može i to. A možda i za manje.
U svom posljednjem primjeru, naveo sam da je žena vjerojatno pomogla mom šogoru za plaću manju od minimalne iz ljubaznosti. Tako nešto može igrati ulogu i kod Tooskea. Možda je dobro poznata u svom susjedstvu i tada su ljudi spremniji pristati na manje i ni u kojem slučaju ne iskorištavaju činjenicu da je ona farang. Ne bi me iznenadilo.
Nikada ne osjećam da me iskorištavaju.
ovdje na ulici jedan Nizozemac je opet otvorio svoj pub. Poslao je svoje staro žensko osoblje kući. Sada poziva nove djelatnike. Ponuda 5000 Bath mjesečno. Mogu ga nadopuniti dodatnim uslugama. On ih sam koristi, ali ih ne plaća.
Minimalna plaća nije ista u tajlandskim provincijama. Pitam se i koliko dugo morate raditi za minimalnu plaću. 8 sati ili 10 ili više?
Svake nedjelje dolazi vrtlar koji nam odrzava vrt u Sisaket od 2400 m2,rezuje,kosi travu itd.Platimo mu 500 Bath,doplatimo benzin za kosilicu.Zadovoljan je s tim,radio je na taj način godinama.žena također pomaže i onda dajemo 200 Bath extra.Ima ključ od vrtnih vrata ali ne i od kuće.U garaži može sam nabaviti vrtni alat.Sve se radi u međusobnom povjerenju. Ako je nešto pokvareno, pošalje nam sliku u Nizozemsku, ponekad to može sam popraviti, svaki tjedan preko banke prebacimo novac na njegov račun. Ukratko, na puno zadovoljstvo!
Da poslodavac ne može isplatiti minimalnu plaću može biti istina ili laž.
Činjenica da zaposlenik prihvaća 150 Bath dnevno mora imati veze s činjenicom da on nema mnogo izbora:
Prihvatite 150 Bath, ili teži/neugodniji posao za više od 150 Bath. Ili bez prihoda.
Ako radite 8 sati dnevno i ispod ste granice siromaštva onda to nije posao nego robovski rad. Ti ljudi ne mogu podići svoj životni standard i ostaju strukturno siromašni. Takvi poslovi nemaju pravo na postojanje! Gospodarstvo mora služiti ljudima, a ne obrnuto! Danas vidimo kako bogati postaju sve bogatiji i sve više i više ljudi napušta srednju klasu i više se nikada ne mogu popeti. To dovodi do društvenih nemira.
U teoriji ste u pravu za prvu stvar da minimalac ili manje ne pridonose poboljšanju života, ali onda također morate uzeti u obzir da svi iznad ove plaće surađuju u održavanju ovog sustava. Isti problem je u cijelom svijetu i da su ljudi na dnu proizvodnog lanca robovi za ljude iznad, a potrošač je taj koji to održava.
Hrana i odjeća puno su jeftiniji nego što bi trebali biti u poštenom lancu. A potrošač će obično biti jako uzrujan zbog surove stvarnosti, jer želimo učiniti što je više moguće s novcem koji zaradimo.
Osim toga, vlast (izabrana i odraz istog tog potrošača) se ne boji pomicati granice u ubiranju poreza, a zatim ga trošiti na način da većina birača ostane koliko-toliko zadovoljna. I tako je krug zaokružen da se ne preuzima nikakva osobna odgovornost.
Pronalaženje rješenja u velikim razmjerima je problem, jer ako tajlandska riža postane 20% skuplja, ali kao rezultat može biti isplaćena normalna plaća i košta vladu manje u mjerama pomoći, tada zemlje uvoznice stvarno neće pljeskati svojim ruke i korist, na primjer.Vijetnam od toga.
Lako je objasniti zašto su bogati sve bogatiji. Tko posuđuje novac sponzorira onoga tko ga posuđuje i na kraju te piramide su pravi bogataši. Ukratko, ako se želite probiti kroz to, nemojte posuđivati novac i kupujte hranu i odjeću po poštenoj cijeni.
Plaćanje ispod minimalne plaće ne događa se samo na Tajlandu, već iu Nizozemskoj. Davno je moja majka htjela raditi za uzgajivača gljiva na selu. No, uzgajivač je smatrao minimalnu plaću puno previsokom i došao je s prijedlogom da moju majku zaposli na papiru na 6 sati dnevno uz minimalnu plaću, ali je za to morala raditi 8 sati dnevno. Srećom, moja je majka mogla raditi u tvornici negdje gdje su se isplaćivale plaće prema kolektivnom ugovoru. Mislim da se te prakse još uvijek događaju u Nizozemskoj.
Baš kao što ni sam Tooske ne može posjedovati ili raditi na farmi (je li to zanimanje zabranjeno strancima: https://thailand.acclime.com/labour/restricted-jobs-for-foreigners/) minimalna plaća je zakonom propisana minimalna plaća. Osim toga provjerava li se ili ne i plaćaju li drugi (ili mogu plaćati), zakonom je propisana visina minimalne plaće.
Oni koji se ne pridržavaju zakona u principu su u prekršaju. Stranci tada riskiraju da budu protjerani iz zemlje i da ih se smatra 'personom non grata'. Ti stranci ne samo da ne moraju računati na popustljivost (naročito ne od službenih batinaša), nego strancima stvaraju i loš glas. (pored 'loše karme', jer Buddha zna gdje te pronaći)
Hans,
Dobar komad, u subotu sam napravio još jedan krug kroz selo gdje je akcija sadnje riže sad ponovno krenula punom snagom. Navodno očekujemo kišu.
I doista, na upit se pokazalo da dnevnica za plantažere, uglavnom žene, još uvijek iznosi 150 THB po danu, a ne minimalna zakonska plaća.
Razum, doista ljudi to doživljavaju kao društvenu obavezu pomagati jedni drugima u radu, danas sam ja s tobom sutra si ti sa mnom, gotovo cijelo selo je negdje u rodu, pa za prijateljsku cijenu.
No, obilan ručak osigurava vlasnik zemljišta.
Tako to može ići u malom selu jer tako izgleda već godinama.
I doista, ako tražim nekoga tko će raditi neke povremene poslove oko farang posla, moram pronaći 500 thb, na kraju krajeva, svi su profesionalci.
Naš interes leži u Tajlandu, ali moramo shvatiti da je ovdje Valhalla u usporedbi s većinom svijeta. Prava Valhalla barem još uvijek. Također za Tajlanđane.
Dovršio sam neke hortikulturne projekte u Tajlandu, s različitim stupnjevima uspjeha. Nitko nije angažiran, ali plan je predstavljen i ako ljudi kažu da idemo u njega, postavili smo testnu postavu ili testno polje. Ja tražim pa to platim a na meni je da to prodam u inozemstvo.
Organski uzgojeno tajlandsko bilje imalo je kamen spoticanja da je dodatnih 20 centi previše. To je bilo prije 10 godina i nije preživjelo.
Prethodni projekt prošao je tako dobro da su izvršitelji odlučili da je prihod od 20.000 bahta mjesečno kao poljoprivrednik više nego dovoljan i da će učiniti minimalno kako bi zaradili iznos koji žele.
S tim sam znanjem ponovno krenuo na posao i ponovno sam polazio od toga da su odgovorni zaraditi dovoljno prihoda na razuman način.
Ovog puta kako bi se rižina polja koja podnose previše vode tijekom kiše pretvorila u farme vodenog cvijeća, što je posljednjih godina sudionicima omogućilo dobar mjesečni prihod od 10.000 bahta po raiju za 80 sati rada.
Moj je posao uvijek iznova ispričati iskrenu priču našim kupcima da ako kažu da ih želi bolji svijet, onda ne bi trebali tražiti popust. Sretno i očito je promjena u tijeku i moja nada u čovječanstvo nije izgubljena.
Pouka priče je da su mudri ljudi od male koristi, a čine sve više. Ljudima nije potrebna pomoć, već ruka pomoći u pravom smjeru i povjerenje da možete ići naprijed kao tim.
Jedan automobil je skuplji od drugog, a ipak postoji tržište za skuplji segment. Tražite i naći ćete ne uskraćujući drugog osim ako se opet ne kaže da je to samo za bogate…..
Lijepi projekti, Johnny BG. I svi jasno iznad minimalne plaće.
Thailand Tabacco Monopoly ima nešto zabavno u svom nazivu. Ovdje monopol nije ružna riječ i igrajte se da svima bude bolje.
Potrošači to ne rade, pa mora biti obrnuto. Objašnjenje da rad treba barem biti normalno plaćen je briga prodavača, a ako kupac to ne želi neka bude.
Svijet će postati pravedniji, ali to će ići polako, ali uz iskrenu priču ili lijep plan riža se može i direktno prodavati u inozemstvo.
http://www.ricedirect.com ili tako. Forum koji omogućava poljoprivrednicima da prodaju svoju proizvodnju bez posrednika.
Upravo smo imali majstora iz Myanmaara koji radi za nas već 1 tjedan. Samo nadničar. Apsolutno ne može raditi samostalno i zapravo je dobar samo za teže i jednostavnije poslove, koje moj muž ne može sam. Dobiva 300 bahta dnevno plus ručak. Međutim, zbog svoje kćeri može raditi samo 5 dana u tjednu. To je naravno njegov izbor, što se nas tiče smio je raditi 6 dana u tjednu. Mora raditi samo 7 sati dnevno. Mislimo da je to dovoljno za nekoga tko stvarno ne može ništa. Inače, nagradu je odredio Tajlanđanin.
Kako zemlju učiniti produktivnom:
Ne postoji (koliko ja znam) nikakva obveza korištenja zemljišta.
Ali postoji financijski poticaj. Porez na zemljište na kojem se grade kuće je dosta nizak (najniža stopa), na poslovne objekte je veća stopa, na poljoprivredno zemljište još više, ali zemljište s kojim "ništa" ne radite (imamo dva zemljišta kao parkiralište za posjetitelje) vrlo su cijenjeni. Čak i ako imate zemlju na kojoj radite mreže, kao što je džungla, vrlo ste cijenjeni.
Arjen.
Često pitam ovdje žele li mi pokositi vrt, sat rada daje 200 bht, do sada nisam imao interesa, pa sad to radim sam, sad sam prekinuo svaku pomoć, financijsku ili kakvu već .