Drevna karta Ayutthaye – Fotografija: Wikipedia
Baš kao i mnogi Farang danas je van de Kouterea također zaintrigirao stav Sijamaca prema seksualnosti:
"Pored te sam stvari vidio među stanovnicima tog kraljevstva i onih Pegua, da svi veliki gospodari, srednja klasa, pa čak i sitan narod, nose na glaviću penisa dva zvona, koja su prodrla u meso. Mjehuriće zovu brunciole. Izgledaju iste veličine kao note i zvuče vrlo jasno; veliki lordovi nose dva pa i četiri više. U društvu petorice Portugalaca posjetio sam mandarinu. Upravo je naredio da pozovu kirurga da mu ukloni jednu brunciolu, jer ga je boljela. Kao što je bio običaj u toj zemlji, ovaj kirurg je pred našim očima bez srama izvadio taj mjehurić. Prvo je žiletom otvorio glavu glave i izvadio jedan mjehurić. Zašio je glavić, da bi kasnije, kada zacijeli, ponovio operaciju i vratio izvađeni mjehurić. Nevjerojatno je kako se mogu povezati s ovim gizdavim stvarima. Poslije su mi pričali o njegovoj izumiteljici, kraljici Pegua. Jer u njezino vrijeme stanovnici tog kraljevstva bili su jako skloni homoseksualnim praksama. Donijela je zakon o najstrožim kaznama, da žene imaju otvorene podsuknje od pupka do dna, tako da im bedra budu otkrivena dok hodaju. Učinila je to kako bi muškarci imali više ukusa za žene i napustili sodomiju...”
U svojim živopisnim sjećanjima Van de Koutere raspravljao je o brojnim temama koje su ga pogađale u Siamu, od lova na slonove do kukavičluka sijamskih muškaraca do jezivog tjelesnog kažnjavanja koje je sijamski kralj primijenio. U jednom od najzanimljivijih odlomaka potvrdio je da je sijamska prijestolnica puna opljačkanih umjetnina koje su Sijamci ukrali iz Kambodže. Svi ovi artefakti kasnije su nepovratno izgubljeni nakon pada i pljačke Ayutthaye od strane Burmanaca 1767. godine:
"Unutar hramova bilo je mnogo svjetiljki i brončanih kipova posvuda; visok kao odrastao muškarac naslonjen na zidove. Bili su odjeveni poput starih Rimljana, a neki od njih imali su štapove u rukama; drugi su držali okovane lavove. Ove čvrste brončane statue djelovale su vrlo živopisno. Prije četrdeset godina ove su statue pronađene u uništenom gradu kraljevine Kambodže. Stanovnici su ovaj grad pronašli u planinama i nisu znali koji su ljudi tu živjeli. Pronalazak je nazvan 'Angkor'. Sudeći prema kvaliteti pronađenih slika, stanovnici su vjerojatno bili Rimljani...”
Jacob Cornelisz Van Neck
Broj slika na koje je van de Koutere naišao bio je u svakom slučaju vrlo impresivan. Prema njegovim riječima, bilo je ne manje od 3.000 u jednoj velikoj dvorani hrama u blizini palače 'idoli'....
No, njegov boravak u Ayutthayi naglo je prekinut nakon što se upleo u spletke dominikanca Jorgea de Mote i morao pobjeći glavom bez obzira. U proljeće 1602. umalo je ponovno izgubio život nakon sukoba s VOC-om u luci Pattani. Unatoč upozorenjima o nizozemskoj prisutnosti, bio je usidren u ovoj luci s punim krcatim otpadom. U posljednjem tjednu rujna 1602., nizozemski kapetan - a kasnije i gradonačelnik Amsterdama - Jacob Cornelisz Van Neck poslao je izvidnički tim u čamcima u blizini Macaua koji su zarobili Portugalci i u kojem su svi - osim maloljetnika na brodu - bio je pogubljen. Ne znajući za njihove avanture, nakon što se nitko nije vratio, Van Neck je 3. listopada digao sidro i otplovio u Pattani kako bi uspostavio trgovačku postaju za trgovinu paprom.
VOC admiral Jacob Van Heemskerck
Upravo u trenutku kada je i van de Koutere stigao u Pattani, tri dana kasnije tamo je stigao i VOC admiral Jacob Van Heemskerck s viješću o tragičnoj sudbini Nizozemaca koji su pali u portugalske ruke. Van Hemskerk je imao šest portugalskih ratnih zarobljenika na brodu i van de Koutere je spriječio da budu obješeni kao odmazdu. Unatoč činjenici da je nekoliko puta bio pozvan na brodove VOC-a da ondje večera, bilo je jasno da Nizozemci nemaju povjerenja u njega i da je to obostrano. Van de Koutere se svake večeri povlačio na selo jer nije imao povjerenja u posao, a o tome s pravom svjedoči i sljedeći odlomak iz njegovih memoara:
"Shvatio sam da ne mogu sam braniti smeće ako se nešto dogodi noću. Otišao sam spavati na kopno i povjerio čuvanje natovarene starude samo četvorici robova. Kad je pala noć, Nizozemci su došli i probili čamac na pramcu i krmi, polako ali sigurno puneći plovilo vodom. Kad su se robovi probudili oko ponoći, džunka je skoro potonula. Jedan me došao upozoriti i odmah sam krenuo vidjeti ima li što spasiti. Kad sam stigao u luku, otpad je na dnu bio pun vode; jer je bila oseka. Inzistirala sam da gledam, bijesno ljuta, ali nisam si mogla pomoći. More se diglo tako da se junka prevrnula. Zbog toga sam opet izgubio sve što sam imao...”.
Van de Koutere je bio dovoljno pametan da dopusti da ga u Pattaniju sedam dana u tjednu, danju i noću, prati gomila japanskih plaćenika i to je bila dobra stvar jer ga je VOC htio ubiti. Nizozemci i njihovi lokalni suradnici uspjeli su ubiti njegovog lokalnog kontakta, izvjesnog Antonija de Saldhana, te su opkolili kuću u kojoj je boravio van de Koutere, ali su se na kraju morali evakuirati praznih ruku.
Nakon nesretnog sukoba s VOC-om, Jakobus van de Koutere u potpunosti se posvetio trgovini dragim kamenjem, uglavnom poslujući s indijskom kneževinom Bijapur, i to mu nije naškodilo. U svibnju 1603. oženio se Dona Catarinom do Couto u Goi. Brak koji je bio blagoslovljen s dva sina. Tri godine kasnije, kao kurir španjolsko-portugalske krune, poduzeo je pustolovno putovanje kopnom da bi se preko Bagdada i Allepa ukrcao u Lisabon. Međutim, u Sredozemlju su ga zarobili maurski gusari i zatvorili ga kao kršćanskog roba na galiji u tuniskoj tvrđavi. Međutim, uz francusku potporu mogao bi biti otkupljen. Sljedećih je godina neumorno putovao Dalekim istokom u potrazi za srećom i doživio brojne avanture u kojima su glavnu ulogu imali nepouzdani istočnjački despoti, sitni portugalski službenici, nizozemski VOC pljačkaši, okrutni malajski gusari i nemilosrdni arapski pljačkaši karavana.
Međutim, nakon što se vratio u Gou, ubrzo je postalo očito da su se braća Koutere dobro slagala s Portugalcima. Do tada su uspjeli izbjeći protjerivanje iz istočnih kolonija na temelju dvaju kraljevskih dekreta iz 1605. i 1606., kao i svi ne-Portugalci. Podnoseći peticije, njihovi portugalski muževi, vješto balansirajući između portugalskih i nizozemskih interesa i možda i popriličnog mita, uspjele su godinama ostati podalje od opasnosti, ali u proljeće 1623. njihova je pjesma bila gotova. Uhićeni su i deportirani u Lisabon gdje su završili u zatvoru pod sumnjom da su surađivali s Nizozemcima...
Nekoliko mjeseci kasnije uhićen je i deportiran i njihov poslovni partner, bogati Nijemac Fernao do Cron, azijski agent Fuggerovih. U oba slučaja, zavist prema tim bogatim strancima možda je igrala ulogu u odluci da ih se uhiti i zaplijeni njihova imovina. Ipak, španjolski je dvor uspio ishoditi oslobađanje braće, nakon čega se Jacobus pridružio kolonijalnoj upravi Madrid. S velikim je žarom izvješćivao guvernere u Indiji kako bi najbolje mogli otjerati ili bojkotirati HOS u tom području. Na primjer, zalagao se ne samo za uspostavu stalne vojske u Indiji, već i za stvaranje flote od 12 teško naoružanih ratnih brodova.tipa Dunkerque' i s mješovitim flamansko-španjolskim posadama kako bi VOC-u dao okus vlastitog lijeka... To mu je donijelo titulu viteza u Redu svetog Jakova od mača, jednom od najstarijih i najprestižnijih španjolskih viteških redova.
Unatoč svojim napornim aktivnostima, našao je vremena u godinama 1623.-1628. da izdiktira svoja sjećanja svom sinu Estebanu, koji ih je napisao u tri toma pod gromoglasnim naslovom 'Vida de Jacques de Coutre, natural de la ciudad de Bruges, puesto en la forme que esta, por su hijo don Estevan de Coutre' u paketu. Rukopis se od tada čuva u Nacionalnoj knjižnici u Madridu i imao je engleski i nizozemski prijevod. Potonji se pojavio 1988. godine, uredili su ga Johan Verberckmoes i Eddy Stols, pod naslovom 'Azijska lutanja – Životna priča Jacquesa de Cotrea, trgovca dijamantima iz Brugesa 1591.-1627. u EPO-u.
Jacobus van de Koutere umro je u Zaragozi u srpnju 1640., dok je bio u španjolskoj kraljevskoj pratnji koja se spremala napasti Kataloniju. Da je van de Koutere u međuvremenu postao društveno važan dokazuje jednostavna činjenica da su se tog sparnog ljeta ljudi potrudili prenijeti njegove ostatke u Madrid gdje su uz kraljevsko dopuštenje svečano pokopani u mauzoleju u kapeli San Andres de los Flamencos.
Vrlo zanimljivo čitati o ovoj povijesti.
Vrlo zanimljiv komad. "posljednji tjedan rujna 1602" trebao bi biti "1601". Van Neck je stigao u Patani 7. studenog 1601. Van Heemskerk je stigao 19./20. kolovoza 1602. Van de Koutere je stigao 3 dana prije Van Heemskerka, tako da bi to bilo oko 16./17. kolovoza 1602. Između 20. i 22. kolovoza 1602. čak 6 nizozemskih brodova bilo je usidreno u Patani. Dolazak Kouterea i gubitak njegovog smeća/tereta za mene je bio nov.
Čavao na glavi je doista morao biti posljednji tjedan rujna 1601. To se događa kada radite na nekoliko povijesnih članaka u isto vrijeme i previše ih nemarno lektorirate. Obećavam na mojoj svečanoj pričesti duši da ću od sada čitati pažljivije... Izvještaj našeg Jamesa o njegovoj pustolovini u Pattaniju bio je prosvjetljujući u više od jednog pogleda jer je, na primjer, također potvrdio humanu reputaciju koju Van Neck uživa u historiografiji VOC-a te je isticao svoje pristojno ponašanje, za razliku od malo grubljeg Van Heemskercka. Činjenica da je čak 1602 nizozemskih brodova bilo usidreno u blizini Pattanija u kolovozu 6. imala je itekako veze s VOC postajom za trgovinu paprom, koju je Jakobus opisao kao drvenu kuću u 'flamanskom' stilu….
Dragi Lung Jan,
Uživao sam u tvojoj povijesnoj priči 2 dana, uvodno!!
Za sve europske sile na Istoku trgovina i rat bili su neraskidivo povezani. Jan Pietersz Coen je rekao: 'Rat je trgovina i trgovina je rat'.
Tu odmah spominjete najneugodnijeg (?) čovjeka u zemlji, kojemu su i svojedobno s raznih strana dojavljivali da stvari mogu biti malo humanije. Ne znam citate napamet, ali nadam se da mnogi ljudi sada znaju da je njegov nasljednik (ili što je bio njegov prethodnik?) osudio JP-ove postupke kao nepotrebno brutalne.
Time smo stekli impresivnu reputaciju. Nizozemska je stekla reputaciju najokrutnijeg naroda na svijetu. Na primjer, jedan Malajec je 1660. napisao: “Slušajte gospodo, preklinjem vas, nikada se ne sprijateljite s Nizozemcima! Ponašaju se kao đavoli, gdje oni odu ni jedna zemlja neće biti sigurna!”. Mnogi su proklinjali Nizozemce/VOC kao vražje, nepouzdane, nazadne, lažne i okrutne pse.
Trgovina je rat, rat je trgovina. HOS mentalitet. Imam li još pitanje ili je to bio dio nizozemske kulture?
Lijepa priča, malo duga. Ali inače ne biste razumjeli, mislim?
Ono što me se dojmilo u ovom zanimljivom diptihu je da su James i njegov brat Jozef oženjeni ženom iz obitelji de Couto. sestre?
Čitao s velikim zadovoljstvom. Vrlo detaljna i zanimljiva priča. Zaista sam zaprepašten kroz kakve je sve opasnosti i avanture ovaj čovjek prošao i uspio preživjeti.
Molim te još ovoga.