Ne odajem vam tajnu kada kažem da je utjecaj tajlandske vojske na društvena i politička zbivanja u zemlji u prošlom stoljeću bio neizostavan. Iz državnog udara u državni udar, vojna kasta ne samo da je uspjela učvrstiti svoju poziciju nego i – i to sve do danas – zadržati kontrolu nad državnom vladom.
Unatoč pokazivanja mišića kod kuće i primarne uloge koju vojska ima u naciji i društvu, vojna snaga tajlandskih oružanih snaga u široj regiji ostala je relativno ograničena. I to je prilično neobično. Australski stručnjak za obranu dr. Gregory Vincent Raymond, koji je upravljao odnosima između australskog veleposlanstva i tajlandske vojske u Bangkoku između 2005. i 2008., ispituje kako je do toga došlo u ovoj fascinantnoj knjizi.
Autor nije sasvim u krivu kada tvrdi da je u tajlandskom kolektivnom sjećanju nacionalistička borba protiv kolonijalizma uzdignuta u povijesni kanon. Prema njegovim riječima, to je jedan od čimbenika koji do danas određuju stav za koji tajlandski narod vjeruje da ga treba zauzeti na međunarodnom forumu i koji snažno utječe na njegove međunarodne odnose. To je dio onoga što autor opisuje kao strateška kultura ili strateška kultura Tajlanda. Koncept koji on definira kao 'javni i zajednički simboli narativa koji se tiču pitanja vojne sile'koji se prema njemu sastoji od'političko-vojni mentalni modeli povijesti koje donositelji odluka koriste za tumačenje prošlosti i koji ograničavaju razmišljanje o dostupnim političkim opcijama'. Prema autoru, ovu kulturu u Tajlandu podupiru dva vojno-politička narativa koja se temelje i odnose na povijesne izazove tajlandskoj nacionalnoj sigurnosti i teritorijalnom integritetu.
Prvo, postoji tradicija o padu sijamske prijestolnice Ayutthaye 1767. Događaj koji se u zemlji još uvijek doživljava kao povijesna trauma. U mnogim tajlandskim povijesnim djelima, ali iu popularnoj kulturi s medijima kao što su stripovi ili igrani filmovi, uzrok zauzimanja grada od strane Burmanaca i raspada kraljevstva pripisuje se nedostatku nacionalnog jedinstva. Pouka izvučena iz ovoga je da je nacionalna sigurnost prvenstveno stvar nacionalnog jedinstva pod vrhovnom vlašću kralja.
Druga priča je ona o europskim putovanjima kralja Chulalongkorna. Kada je krajem devetnaestog stoljeća postalo jasno da zapadne sile, posebno Francuska i Velika Britanija, gledaju na jugoistočnu Aziju i da je teritorijalni integritet Sijama bio ugrožen zbog njihove gladi za zemljom, nagrada za Sijam otputovala je na Zapad kako bi potražila potporu i uvjerila ih Čelnici europskih država i vlada izjavili su da je Siam civilizirana nacija, jednaka svojim državama i da se stoga ne može jednostavno kolonizirati. Ostaje za vidjeti jesu li ta putovanja 'dobre volje' doista imala ikakvog učinka, ali u tajlandskom kolektivnom sjećanju u kojem se njeguje sjećanje na ovog monarha, o tome nema sumnje ni trenutka. Pouka koju je Tajland izvukao iz ove priče je da se zemlja ne treba oslanjati samo na diplomaciju već i na obrambeni aparat koji uvijek vodi računa o okolnostima.prilagođeno upravljanje međunarodnim odnosima' je prioritet.
Na temelju triju povijesnih slučajevi naime tajlandski vojni doprinos tijekom Prvog svjetskog rata, vijetnamska invazija Kambodže 1978.-1989. i granični sukob oko Phrae Viharna plus opsežna analiza tajlandskih proračuna za obranu, autor ispituje poštuje li i kako tajlandska vojna kasta gore spomenuta načela. Ova knjiga jasno pokazuje da je tajlandski vojni aparat prvenstveno usmjeren na obranu i da ga malo zanimaju međunarodne avanture. Koncept za koji vjerujem da će prije ili kasnije morati biti testiran protiv ekspanzionizma Kineske Narodne Republike. Nevjerojatna je činjenica da ova knjiga pokazuje da je u nedavnoj anketi od 1.800 tajlandskih časnika, većina njih vidjela veću prijetnju u Sjedinjenim Državama nego u Narodnoj Republici Kini...
Mislio sam da je ovo zanimljiva knjiga koja se također vrlo lako čita. U ovim vremenima rastuće geopolitičke nestabilnosti u regiji, ova knjiga je obavezna za sve koji se zanimaju za ova pitanja. Nudi vrlo informativan uvid u strukturu moći tajlandskih oružanih snaga i kako se one pozicioniraju ne samo na međunarodnoj razini, već posebice u odnosu na društvo koje bi trebale braniti. Također vodi do novih uvida u to kako vojna moć služi širim političko-društvenim i ekonomskim ciljevima i jesu li oni podređeni strateškim konceptima koji se kratkoročno i dugoročno smišljaju u Bangkoku.
'Tajlandska vojna moć: kultura strateške prilagodbe' objavio je NIAS Press, Kopenhagen, 2018., a distribuira Silkworm Books, Chiang Mai. Knjiga ima 304 str. i košta 850 Bath. ISBN: 9788776942403
Ovu knjigu svakako vrijedi pročitati, Jan, također je na mojoj polici. To jasno pokazuje kako je vojska gotovo potpuno nesvjesna stranih prijetnji, ali prije svega ima pipke i interese posvuda na nacionalnoj razini. Trenutno čitam "Infiltriranje u društvo: poslovi unutarnje sigurnosti tajlandske vojske" autora Puangthonga Pawakapana, objavljeno početkom ove godine putem ISEAS-a (promocija s popustom od travnja do svibnja od 50%). To se također odnosi na tajlandsku obranu i kako se ona uglavnom tiče "unutarnje nacionalne sigurnosti", posebno s ISOC-om. Jeste li znali da u godišnjem obrambenom proračunu postoji i stavka za npr. turizam? Tajlandska vojska upliće se u razne stvari koje nemaju nikakve veze s obranom. Sve vrlo posebno.
FCCT (Klub stranih dopisnika Tajland) također je imao nekoliko foruma o ovoj temi, uključujući:
- https://www.youtube.com/watch?v=OFcteKGlkZA o tajlandskoj vojnoj moći
- https://www.youtube.com/watch?v=Ob9xq9tzOQo o infiltriranju u društvo