Na komemoraciji smrti – nizozemska i burmanska željeznica

'Sunce prži, kiša pljušti u naletima,

i oboje se zagrizaju duboko u naše kosti',

još uvijek nosimo svoje terete kao duhovi,

ali su već godinama mrtvi i skamenjeni. '

(odlomak iz pjesme 'Pagoda cesta'  što je nizozemski prisilni radnik Arie Lodewijk Grendel napisao u Tavoyu 29.05.1942.)

Dana 15. kolovoza na vojnim grobljima u Kanchanaburiju i Chunkaiu odat će se komemoracija žrtvama Drugog svjetskog rata u Aziji općenito, a posebno nizozemskim žrtvama izgradnje burmanske željeznice. Tragična povijest Burmanska željeznica intrigirao me godinama.

Ne samo zato što je moj praujak gotovo čudom preživio izgradnju ove željeznice, nego i zato što sam davno počeo pisati englesku knjigu koja opisuje prečesto zaboravljene nesreće i želio istaknuti stotine tisuća azijskih radnika na ovom ambicioznom japanskom ratnom projektu. Ova bi knjiga mogla biti finalizirana prije kraja ove godine, a u međuvremenu, po mom skromnom mišljenju, i nakon godina istraživanja američkih, britanskih, australskih, nizozemskih, japanskih, indonezijskih, burmanskih, malezijskih i tajlandskih arhiva, mogu kao netko koji o ovoj drami zna malo više od prosjeka.

Plan zapovjedništva japanske vojske bio je ambiciozan. Bila je potrebna fiksna željeznička veza između Ban Ponga, Tajland, oko 72 km zapadno od Bangkoka, i Thanbyuzayata u Burmi. Planirana ruta bila je ukupne duljine 415 km. Tokio u početku nije bio nimalo uvjeren u korisnost izgradnje ove željeznice, ali ju je iznenada smatrao apsolutnom vojnom nužnošću kada se rat okrenuo u korist saveznika. Ne samo za održavanje fronte u Burmi, već i za probijanje iz sjeverne Burme do britanske krunske kolonije Indije. Opskrba goleme japanske baze u Thanbyuzayatu cestom bila je vrlo teška, dugotrajna i posljedično skupa operacija. Opskrba morskim putem, preko Singapura i kroz Malački tjesnac, sa savezničkim podmornicama i pilotima koji su vrebali, bila je operacija visokog rizika, tim više nakon poraza u pomorskim bitkama u Koraljnom moru (4.-8. svibnja 1942.). i Midwaya (3. - 6. lipnja 1942.), japanska carska mornarica izgubila je svoju pomorsku nadmoć i bila je polako, ali sigurno prisiljena na defenzivu. Otuda izbor za pristup željeznicom.

radi pod japanskim nadzorom

U ožujku 1942. zapovjednik jap Komanda Južne armije Carskom stožeru za dopuštenje za izgradnju tajlandsko-burmanske željeznice. No, taj je prijedlog tada odbijen kao nerealan. Od kraja devetnaestog stoljeća razne zemlje i željezničke kompanije pokušavale su realizirati ovu liniju, ali su uvijek morale odustati od svojih planova. Neočekivane poteškoće rada u nemilosrdnoj džungli, strme planine i nestabilna klima s obilnim kišama i poplavama uzrokovali su da jedan po jedan odustanu. Unatoč ovom odbijanju, osoblje Komanda Južne armije na vlastitu inicijativu početkom svibnja izvršiti potrebna predistraživanja u cilju izgradnje ove željezničke poveznice. Očito su pripremni radovi ovoga puta bili dovoljno uvjerljivi, jer je naredba za početak gradnje izdana 1. srpnja 1942. iz Carskog stožera u Tokiju. Inače, izgradnja pruge trebala je započeti odmah u tom srpnju, ali posao je zapravo započeo tek u studenom 1942. godine. Jedan od mnogih razloga kašnjenja do kojih je došlo na tajlandskoj strani projekta bio je snažan otpor lokalnih zemljoposjednika koji su prijetili gubitkom zemljišta za izgradnju.

Iako su japanski inženjeri koji su savjetovali Carski stožer smatrali da treba uzeti u obzir rok izgradnje od tri ili eventualno čak četiri godine, vojna situacija doista nije bila naklonjena tolikom čekanju. Slijedom toga, dan je nalog da se posao završi za 18 mjeseci. Konačna odgovornost za projekt leži na Jugu Ekspediciona armijska skupina, kojim je zapovijedao feldmaršal grof Terauchi. Područja pod japanskom okupacijom već su počela regrutirati dobrovoljne radnike iz cijele jugoistočne Azije, tzv. romushas, kao radnici. Ali Terauchijevi savjetnici vjerovali su da to neće biti dovoljno. Predložili su da se od Tokija zatraži dopuštenje i za raspoređivanje savezničkih ratnih zarobljenika. Međutim, Ženevska konvencija je izričito zabranila korištenje ratnih zarobljenika u aktivnostima koje bi mogle biti izravno povezane s ratnim naporima. Međutim, dobrobit ratnih zarobljenika Japancima je bila jednako nevažna kao i stotine tisuća Romuše.

Japanski premijer Tojo odmah je pristao na korištenje ratnih zarobljenika i prve dvije velike grupe – uglavnom Britanci – poslane su iz Singapura u Tajland početkom kolovoza 1942. godine. Koliko sam uspio utvrditi, prvi nizozemski kontingent napustio je improvizirani logor Tanjong Priok na Javi u prvom tjednu listopada 1942. godine. Ova grupa je imala oko 100 ljudi i bila je dio pošiljke od 1.800 savezničkih ratnih zarobljenika. Lavovski udio bili su Australci, no u ovoj skupini bilo je i 200 Amerikanaca. Uskoro će se upoznati s onim što je kasnije postalo maštovito u dnevnicima preživjelih kao Paklena putovanja bilo bi opisano. U sparnim skladištima prenatrpanog teretnjaka, s loše pripremljenim parom stražara i bez odgovarajućih zaliha hrane i pitke vode, trebalo im je gotovo tjedan dana da iscrpljeni i oslabljeni stignu do singapurske luke Keppel. Mogli su doći do daha u kampu Changi nekoliko dana, ali onda su se vratili u pregrijano spremište prepunog čamca za Rangoon u Burmi. I dalje se njihovoj Odiseji nije nazirao kraj jer je gotovo odmah po dolasku u Rangoon nekoliko manjih brodica krenulo prema Moulmeinu odakle su, nakon noći provedene u tamošnjem zatvoru, ravna crta poslani su u radne logore. Ovu prvu, malu skupinu Nizozemaca pomno su pratili veći kontingenti, od kojih su mnogi završili na Tajlandu. Čak i prije kraja studenog 1942., manje od dva mjeseca nakon što su prvi Nizozemci napustili Javu, 4.600 nizozemskih ratnih zarobljenika već je radilo na željeznici. Sve u svemu, između 60.000 i 80.000 britanskih, australskih, novozelandskih, nizozemskih i američkih ratnih zarobljenika uključit će se na ovaj ili onaj način u izgradnju željeznice, koja je ubrzo stekla zlokobnu reputaciju kao Željeznica smrti dobio.

Ne samo dugi, gotovo beskonačni dani - a kasnije i noći - teškog i fizički zahtjevnog rada, često popraćenog nesrećama na radu, nego i neprestana zlostavljanja i kažnjavanja uzeli bi svoj danak. Vrlo neredovita opskrba i posljedični problemi s racioniranjem bili su još jedan temeljni problem s kojim su se suočavali ratni zarobljenici. Mali dnevni obroci lošije kvalitete i često crvotočna lomljena riža, koja se vrlo povremeno mogla nadopuniti sušenom ribom ili mesom, bili su apsolutno nedostatni. Osim toga, muškarci su svakodnevno bili suočeni s očitim nedostatkom svježe pitke vode. To je ubrzo dovelo do toga da su zarobljenici postali pothranjeni i dehidrirani, što ih je prirodno učinilo osjetljivijima na sve vrste bolesti koje su često bile opasne po život.

Konkretno, epidemija kolere tijekom kišne sezone 1943. izazvala je pustoš u logorima. Pojava ovih bolesti bila je izravno povezana s dolaskom prvih romuše. Prvi veliki kontingenti koji su djelovali u Tajlandu poslani su tek od veljače do ožujka 1943. Mnogi od njih već su bili bolesni kad su stigli u tajlandsku džunglu na početku kišne sezone.

podjela hrane u radnom logoru

Većina preživjelih savezničkih ratnih zarobljenika složila se nakon rata da su uvjeti u kojima je romuše morali preživjeti bili su puno gori od njihovih. Za razliku od ratnih zarobljenika, azijskim radnicima nedostajala je udobnost i disciplina vojne strukture – preduvjet za održavanje morala u teškim okolnostima – i, što je još gore, nisu imali vlastite liječnike ili medicinsko osoblje, a pogotovo prevoditelje. Bili su regrutirani iz najsiromašnijeg, uglavnom nepismenog dijela svoje populacije, i to bi se odmah isplatilo. Dok su zapadni ratni zarobljenici poduzimali mjere za promicanje higijene koliko god je to bilo moguće, od kupanja – ako je moguće – do kopanja zahoda što dalje od logora, romuše nema pojma o jadu koji bi štakori ili muhe i kontaminirana voda mogli prouzročiti. Mnogi od njih jednostavno su obavljali nuždu gdje im je odgovaralo, često usred kampova ili u blizini kuhinja. Posljedice su bile katastrofalne.

Ono što nitko nije shvatio, čak ni Japanci, jest da je uz kišu stigla i kolera. Novi smrtonosni test, koji bi imao poguban učinak na već oslabljene i bolesne radnike. Logori su ionako već bili puni žrtava dizenterije, malarije i beri-berija. Kolera je bakterijska zarazna bolest koja se prenosi kontaktom sa zaraženom vodom. Vrlo zarazna, bolest obično počinje jakim trbušnim grčevima, nakon kojih slijedi visoka temperatura, povraćanje i proljev, što često dovodi do smrti. Početkom svibnja 1943. kolera je izbila duž željezničke pruge u Burmi. Iz alarmantnog izvješća iz Deveta željeznička pukovnija Ispostavilo se da je manje od tri tjedna kasnije kolera već dijagnosticirana u Tajlandu, u kampu Takanun. Početkom lipnja dogodili su se prvi smrtni slučajevi u malezijskom logoru na prekretnici 125. Kuga se brzo proširila i izazvala paniku među ratnim zarobljenicima, ali također i posebno među Japancima. The romušas bili toliko obuzeti strahom od kolere da su i zdravi i zaraženi radnici pokušali masovno pobjeći iz logora. Tome je često pogodovala činjenica da se japanska vojska, u strahu od mogućih zaraza, povukla iz žarišta zaraze i zadovoljila se podizanjem zaštitnih krugova oko romuša- boreći se. Ta se panika poput slamke proširila i među pridošlicama, od kojih su mnogi također brzo pobjegli na putu prema logorima. Da stvar bude gora, obilne kiše učinile su ceste u džungli neprohodnima, a ionako oskudna opskrba hranom bila je ozbiljno ugrožena problemima s opskrbom.

Vojna polja časti u Kanchanaburiju

Izvanredno je otkriće za svakoga tko proučava dramatičnu priču o burmanskoj željeznici da je nizozemski kontingent prošao relativno najbolje u apsolutnim brojkama. To je imalo puno, ako ne i sve, veze s ratnim zarobljenicima nizozemske kraljevske istočnoindijske vojske (KNIL).Velik dio njih – za razliku od većine Britanaca ili Amerikanaca, na primjer – poznavao je domaće biljke. Pronašli su jestive primjerke, skuhali ih i pojeli kao dobrodošao dodatak oskudnim obrocima. Štoviše, poznavali su mnogo ljekovitog bilja i biljaka iz džungle, alternativno znanje koje su dijelili i brojni liječnici i medicinske sestre KNIL-a koji su također bili internirani. Štoviše, dobro uvježbani vojnici KNIL-a, često mješovitog indijskog etničkog podrijetla, bili su mnogo sposobniji nositi se s primitivnim životom u džungli od Europljana.

Oni koji su preživjeli epidemiju kolere morali bi mjesecima raditi paklenim tempom. Uostalom, stravičan broj smrtnih slučajeva od epidemije prouzročio je znatno kašnjenje u izgradnji željeznice i to je trebalo što prije nadoknaditi. Ova faza u izgradnji postala je zloglasna kao zloglasna 'Speedo'razdoblje u kojem histerično 'speedo! speedo! vrišteći japanski i korejski stražari kundacima su tjerali zarobljenike preko njihovih fizičkih granica. Radni dani s više od stotinu mrtvih nisu bili iznimka...

Dana 7. listopada 1943. zabijena je posljednja zakovica u prugu i završena je ruta koja je koštala toliko krvi, znoja i suza. Nakon dovršetka pruge, znatan dio nizozemskog kontingenta korišten je za radove na održavanju pruge te sječi i piljenju drveća koje je služilo kao gorivo za lokomotive. Nizozemci su također morali izgraditi kamuflirana skloništa za vlakove razbacana duž željezničkih pruga, koja su korištena tijekom sve većeg broja savezničkih dalekometnih misija bombardiranja japanske željezničke infrastrukture u Tajlandu i Burmi. Ova bombardiranja također će koštati života nekoliko desetaka nizozemskih ratnih zarobljenika. Ne samo tijekom zračnih napada na radne logore, već i zato što su ih Japanci tjerali da čiste otpad, neeksplodirane zračne bombe...

Vojna polja časti u Kanchanaburiju

Prema podacima iz Nacionalni arhiv u Washingtonu (Record Group 407, Box 121, Volume III – Thailand), koji sam mogao konzultirati prije petnaestak godina, najmanje 1.231 časnik i 13.871 drugi čin nizozemskih kopnenih snaga, mornarice, zrakoplovstva i KNIL-a bili su raspoređeni u izgradnja Željeznice smrti. No, izvjesno je da ovaj popis ima niz praznina i stoga nije potpun, što znači da je na ovom paklenom poslu vjerojatno bilo angažirano između 15.000 i 17.000 Nizozemaca. U Državnom arhivu u Haagu sam čak došao do ukupno 17.392 raspoređenih Nizozemaca. Gotovo 3.000 njih ne bi preživjelo. 2.210 nizozemskih žrtava dobilo je posljednje počivalište na dva vojna groblja u Tajlandu u blizini Kanchanaburija: Ratno groblje Chungkai en Ratno groblje Kanchanaburi. Nakon rata na burmanskoj strani pruge pokopana je 621 nizozemska žrtva Ratno groblje Thanbyuzayat. Koliko ja znam, najmlađi nizozemski vojnik koji je podlegao Željeznici smrti bio je 17-godišnji Theodorus Moria. Rođen je 10. kolovoza 1927. u Bandoengu, a preminuo je 12. ožujka 1945. u logorskoj bolnici Chungkai. Ovaj marinac 3^e razreda pokopan je u grob III A 2 na njemu Britanci Komisija Commonwealtha za ratne grobove uspio Ratno groblje Chungkai.

Tisuće preživjelih nosili su fizičke i psihičke ožiljke svojih napora. Kada su vraćeni u oslobođenu Nizozemsku, završili su u zemlji koju su jedva prepoznavali i koja nije priznavala njih…. O ratu je već bilo dovoljno rečeno: sada je svima nacionalni kredo raditi na obnovi zemlje. Ili su možda zaboravili da i sami Nizozemci imaju rat iza zuba...?! Mnogi su Nizozemci još uvijek oplakivali svoje mrtve i nestale u blizini svojih domova. Bijeda izdaleka, u japanskim logorima, nije privlačila malo zanimanja. Sve se to činilo tako daleko od mog showa u krevetu. Ubrzo nakon toga, nasilje s kojim su indonezijski nacionalisti vjerovali da moraju postići svoju neovisnost i naknadne jednako nemilosrdne policijske akcije stavile su pod hipoteku i naposljetku usmrtile nizozemsko-jugoistočnu azijsku putanju sjećanja koja bi se potencijalno mogla iskusiti zajedno.

Spomenik tri pagode u Bronbeeku (Foto: Wikimedia)

KNIL je prestao postojati 26. lipnja 1950. Jednostavno zato što Nizozemska Istočna Indija više nije postojala. Mnogi bivši indijanski vojnici osjećali su se kao izopćenici liječeni, napustili matičnu zemlju i završili u mračnim pansionima ili još hladnijim prihvatnim logorima u Nizozemskoj. Ostalo je povijest….

Ili ne baš... Početkom travnja 1986., četrdeset i jednu godinu nakon završetka Drugog svjetskog rata, NOS je emitirao dvodijelnu reportažu u kojoj su se tri bivša nizozemska radnika na prisilnom radu vratila u Tajland u potrazi za onim što je ostalo od željeznice. . Bilo je to prvi put da je nizozemska televizija ovoj ratnoj drami posvetila tako veliku, ali i tako raskošnu pozornost. Iste godine Geert Mak, koji se još nije bio istinski probio kao pisac, krenuo je u potragu za tragom svoga oca koji je kao pastor djelovao uz trasu željeznice. Dana 24. lipnja 1989. godine u vojnom domu Bronbeek u Arnhemu otkriven je spomenik Burma-Siam ili Three Pagoden, tako da je ova gotovo zaboravljena, ali oh tako tragična stranica iz Drugog svjetskog rata konačno dobila službenu pozornost koju zaslužuje u Nizozemskoj. ..