Bogu poznat
Ovo je moj ujak Maarten. Osjećam povezanost s njim, ali ga nikad nisam upoznao niti poznavao. Umro je na Tajlandu davno prije mog rođenja. Maarten je bio japanski ratni zarobljenik i bio je prisiljen raditi na željeznici smrti za Burmu tijekom Drugog svjetskog rata. Nije preživio i imao je samo 28 godina.
I ove godine, 15. kolovoza, bit ću na komemoraciji završetka Drugog svjetskog rata u Aziji i pogibije gotovo tri tisuće Nizozemaca na groblju u Kanchanaburiju. Ovdje nisu samo Nizozemci, već i Australci, Britanci i Indijci. Svi su bili mladi kad su umrli, često u dvadesetima, ponekad u tridesetima, nekolicina u četrdesetima. Neki grobovi nemaju imena. Zatim se kaže: poznato Bogu.
Godine 1942. japanski okupatori žele izgraditi željezničku prugu od Tajlanda do Burme za opskrbu svojih vojnika. Saveznici su već zatvorili opcije oko vode. Ondje radi više od 250 tisuća ljudi. Oko 60 tisuća ratnih zarobljenika i ostalih radnika iz regije. Nitko ne zna koliko će to biti strašno. Bit će to pakao. Nedostaje hrane. Tu je vrućina i zagušljiva vlaga. Tu su malarija, kolera, dizenterija i iscrpljenost. Ne postoji dobar materijal za rad. Neki se mostovi sastavljaju čavlima i užetom. Tu su poniženje i fizički pritisak Japanaca. Dobiti batine nije iznimka. Kako vrijeme istječe, nasilje postaje sve brutalnije, dosežući neslućene granice.
Ovo se svakako odnosi na izgradnju prolaza Hellfire. Čekićima i dlijetima dva su zida uklesana u metar visoke stijene, između kojih mora biti željeznička pruga. Radeći sve duže i duže. U konačnici 24 sata dnevno. Neki rade 16, 20 ili više sati dnevno. Svakodnevno se kontrolira defekacija zatvorenika. Ako je manje od pola krvi, moraju raditi. Svaki dan ljudi umiru na poslu. Još se vide uspomene u prolazu Paklene vatre, požutjele fotografije, medvjedići, makovi, križevi, ceduljice s mislima.
Od 1944. godine saveznici su nastojali uništiti što više željezničkih mostova, uključujući i most 277, kasnije poznati most preko rijeke Kwai. U lipnju 1945. pruga koja je izgrađena 17 mjeseci, a korištena samo 21 mjesec, biva uništena.
Od oko 250 muškaraca i žena koji su morali raditi na željeznici, više od 70 je umrlo. Od toga je između 90 i 16 tisuća civilnih radnika. Plus oko XNUMX savezničkih ratnih zarobljenika. Među njima gotovo tri tisuće Nizozemaca. I Maarten Boer, ujak kojeg bih volio poznavati.
Ernst Otto Smit
Dobrodošli su Nizozemci koji su 15. kolovoza u Tajlandu i žele prisustvovati polaganju vijenaca i komemoraciji na grobljima u Kanchanaburiju. Molimo kontaktirajte GreenWood putovanja.
Nažalost, putovanje vlakom preko mosta postalo je više veselo putovanje i mnogi su ljudi zaboravili sve grozote koje su se dogodile za vrijeme izgradnje željeznice. Posjet ratnom muzeju JEATH preporučamo za osvježenje pamćenja. Slova označavaju japanski-engleski-australski i američki-tajlandski i nizozemski.
Kad posjetim ovaj muzej i naveliko čitam i proučavam sva izvješća, uhvati me led.
Bio sam tamo već 3 puta, ali svaki put se naježim.
Tako mali muzej s tako velikim bogatstvom povijesnih podataka
Trebalo bi biti obavezno za sve
Posjetio groblje 1993. tijekom obilaska rijeke Kwai.
Onda ste 10000 km od kuće i onda vidite ta tradicionalna nizozemska imena na nadgrobnom spomeniku.
Pa, to će te ušutjeti neko vrijeme, mogu ti reći.
To je bilo i moje iskustvo kad sam vidio ta mnoga nizozemska imena, koja su ostavila dubok dojam na mene.
Kad posjetite groblje i vidite grobove svih tih mladih momaka, suze će vam poteći, a koliko smo privilegirani mi i naša djeca i unuci
Toliko je mladih ljudi tamo izgubilo živote. Kad sam jednom poveo svoju šogoricu sa sobom, bila je impresionirana još više nego što sam ja uvijek bio. Nažalost, i ona je doživjela samo 26 godina. Naš očuh je radio na željezničkoj pruzi i često je pričao o tvrdo kuhanim jajima koja su Tajlanđanke skrivale u živici uz koju su hodale 'kući'. Kako im je to dalo ono malo snage. I o ribama u bazenima koje su pojele čireve na nogama. Moj vlastiti otac bio je u logoru za dječake na Javi i oslobođen je 16. kolovoza.
A Tajlanđani tvrde da Tajland (Sijam) nikada nije bio okupiran.
Nemojte misliti da će Tajlanđanin tvrditi da Tajland (Sijam) nikada nije bio okupiran.
Ali mislim, kao i obično, opet nema razlike između "okupirati" i "kolonizirati"...
https://nl.wikipedia.org/wiki/Bezetting_(militair)
https://nl.wikipedia.org/wiki/Kolonisatie
U svakom slučaju, Tajland nije bio neutralan, to se također ponekad tvrdi...
Mislim da Tajland nikada nije bio okupiran jer su oni bili na strani Japana i dopustili im da grade tu željeznicu.
Tajland je želio ostati suveren, no Japanci su se tu i tamo iskrcavali i zemlja je tada imala izbor: pustiti Japance na putu do zemalja koje su pale pod britansku vlast ili ih se smatrati neprijateljem Japanaca. Tajland je odlučio surađivati i dobiti dio kolača (uzevši neka područja od susjeda za koja vlada vjeruje da bi povijesno pripadala Tajlandu). Phiboen sa svojim Mussolinijevim kompleksom zadovoljio je Japance. Ali kao kooperativna marioneta Japana, bila je i samo okupirana zemlja.
U srpnju 2018. proveo sam 3 dana u i blizu Kanchanaburija kako bih se približio svom ocu koji je godinu i pol radio kao ratni zarobljenik na željeznici prije nego što je svjedočio padu Fatmana u Nagasakiju 9. kolovoza, 4 km dalje. To je dirnulo duboko me duboko što je našu obitelj i mene čuvao od njegove patnje i neopisivog kroz život. Šutnja, potiskivanje i poricanje očito je bio njegov jedini izbor da 'preživi'. Volio bih s njim otvoreno razgovarati o tome kako je preživio užase, strahove i poniženja. I želeći ga cijeniti zbog njegove bezuvjetne očinske ljubavi i uzora u traženju životne radosti i tolerancije, koju je ipak uspio sakupiti. Posjet Kanchanaburiju, prijevoju Hellfire i više na liniji, prema Lin tinu i Handatu (nizozemski kampovi) puno mi je pomogao, neka vrsta ritualnog hodočašća, također da postignem posmrtnu duhovnu vezu sa svojim ocem i njegovim suputnicima. Svima želim takvo iskustvo. Mi smo burmanska željeznica!
Bio sam tamo 1977. Odao sam počast na groblju palih nizozemskih vojnika. Pogledao sam most, ali nije mi dopušteno. Bila je tu stara lokomotiva i štand sa suvenirima. Sutradan s čamcem u pećinu. Drugi putnik je bio Tajlanđanin sa svojom ženom i taj je čovjek radio na ovom mostu. Želio ga je vidjeti posljednji put i prisjetiti se. U to vrijeme nije bilo pristojnog hotela i spavali smo u hotelu od 100 bahta po noći, za koji se kasnije ispostavilo da je bio hotel za kratko vrijeme. Bilo je svakakvih tamnih prilika koje su noću lutale neosvijetljenim hodnikom. Također, put od Bangkoka do Kanchanaburija bio je makadamski put pun rupa i trajao je oko pet sati vožnje, s mojim Willys Jeepom.