Bangkok, 14. listopada 1973

(Worchi Zingkhai / Shutterstock.com)

Čini se vrlo vjerojatnim da će 14. listopada dovesti do novog porasta antirežimskih prosvjeda u Bangkoku. Apsolutno nije slučajno što će prosvjednici ponovno izaći na ulice baš taj dan. 14. listopada vrlo je simboličan datum jer je toga dana 1973. godine prestala diktatorska vladavina feldmaršala Thanoma Kittikachorna. Također donosim ovu priču kako bih pokazao kako se prošlost i sadašnjost mogu ispreplesti i kako se mogu uspostaviti upečatljive povijesne paralele između Bangkoka 1973. i Bangkoka 2020.

Zapravo, očigledna prisutnost vojske u sijamskoj i kasnije tajlandskoj politici postoji već gotovo jedno stoljeće. Ubrzo nakon državnog udara koji je okončao apsolutističku monarhiju 1932., vojska u osobi feldmaršala i premijera Plaeka Phibunsongkhrama počela je sve više dominirati tajlandskom politikom. Ali tek nakon vojnog udara 1957. koji je na vlast doveo načelnika stožera Sarit Thanarat, vojska je doista uspjela učvrstiti svoju moć. Godine njegove vojne diktature bile su obilježene snažnim gospodarskim rastom, ne samo kao rezultat procvata svjetskog gospodarstva, već i korejskog i vijetnamskog rata.

Taj je rast izazvao duboke promjene u tajlandskom društvu. Do tada pretežno ruralno tajlandsko društvo bilo je pogođeno posebno brzim valom industrijalizacije, što je pak uzrokovalo masovnu migraciju sa sela u veliki grad. Stotine tisuća odlazilo je tih godina u Bangkok, posebno iz siromašnog Isaana u potrazi za boljim životom. No, često su bili razočarani jer je od izrazito ojačane gospodarske klime korist imala uglavnom srednja klasa. Unatoč gospodarskom rastu, životni uvjeti pod režimom Sarita Thanarata i njegovog nasljednika, feldmaršala Thanoma Kittikachorna, jedva da su se poboljšali za mase. A to je dovelo do brze eskalacije političkih nemira.

Do početka 1973. minimalna plaća, koja je od sredine 10-ih iznosila oko 50 bahta po radnom danu, ostala je nepromijenjena, dok su cijene prehrambenih proizvoda porasle za 1973%. Unatoč činjenici da su sindikati bili zabranjeni, sve veći socijalni nemiri doveli su do čitavog niza ilegalnih štrajkova. Samo u prvih devet mjeseci 40. bilo je više od XNUMX velikih štrajkova diljem zemlje i potpuni jednomjesečni prekid rada u Thai Steel Company čak dovela do nekih, iako oklijevajućih, ustupaka. Istodobno, ekonomski ciklus uzrokovao je spektakularan porast broja studenata, koji su dolazili iz srednje i niže klase. Dok je 1961. bilo upisano nešto manje od 15.000 1972 studenata, taj je broj 50.000. narastao na više od 68 XNUMX. Ono po čemu se ova generacija studenata razlikuje od njihovih prethodnika je njihovo političko opredjeljenje. Studentska pobuna iz svibnja XNUMX. također nije prošla nezapaženo. Pod utjecajem ličnosti kao što su Mao Zedong, Ho Chi Minh ili u svojoj zemlji pisac Chit Phumisak ili progresivni intelektualci oko radikalnog časopisa Revija za društvene znanosti, počeli su se fokusirati na teme poput demokratizacije obrazovanja, socijalne borbe u tvornicama i osiromašenja sela.

Jedan od glavnih pokretača ovog procesa podizanja svijesti bilo je međusveučilišno obrazovanje Nacionalni studentski centar Tajlanda (NSCT). U početku kao dobar patriotski i prorojalistički studentski klub, NSCT, na čelu sa studentskim vođom Thirayuthom Boonmeejem, razvio se u otvorenu društveno kritičku organizaciju koja je bila glasnogovornik disidenata i kritičara režima. NSCT nije samo ugostio sve vrste političkih i društvenih grupa za diskusiju, već se razvio i u platformu za konkretnu akciju. Primjerice, vodili su kampanju protiv poskupljenja karata u sustavu gradskog prometa Bangkoka, ali iu studenom 1972. protiv japanskih proizvoda koji su preplavili tajlandsko tržište. Potaknut uspjehom ovih kampanja visokog profila, NSCT se mjesec dana kasnije okrenuo protiv dekreta vojne hunte koji je pravosuđe stavio izravno pod svoju birokratsku kontrolu. Nakon niza akcija na raznim sveučilištima, hunta je nekoliko dana kasnije povukla kontroverzni dekret. Možda na vlastito iznenađenje, ovi su natjecatelji otkrili da mogu ostvariti maksimalan utjecaj – čak i na autokratski režim – uz minimalan napor…

Postupno je postalo jasno da su režim i studenti u sudaru. U lipnju 1973. nekoliko je studenata sa Sveučilišta Ramkhamhaeng izbačeno zbog objavljivanja satiričnog članka o vladi. Međutim, iskra je bila u buretu baruta kada su 6. listopada Thirayuth Boonmee i deset njegovih pristaša uhićeni zbog dijeljenja pamfleta u kojima se predlaže ustavna reforma na prepunim mjestima u središtu Bangkoka. Dva dana kasnije, sud ih je odbio pustiti uz jamčevinu, optužujući zamjenika premijera i šefa nacionalne policije Praphasa Charusathiena za planiranje državnog udara. Ovo su bila vrata brane. Sljedećeg dana više od 2.000 studenata pojavilo se na skupu protiv hunte na Sveučilištu Thamasat. Bio je to početak niza demonstracija i akcija koje su vrlo brzo dobile potporu nestudenata. 11. listopada policija je već izbrojala više od 50.000 prosvjednika. Dva dana kasnije, ova skupina prosvjednika narasla je na više od 400.000.

Studentski prosvjed na Sveučilištu Chulalongkorn (NanWdc / Shutterstock.com)

Suočena s ovom višom silom, vlada je ustuknula i odlučila udovoljiti njihovom glavnom zahtjevu, puštanju zatočenih studenata. Odmah je najavila i reviziju ustava, no više od polovice prosvjednika smatralo je to premalo i prije svega prekasno. Pod vodstvom Sexana Prasertkula, još jednog vođe NSCT-a, marširali su do palače potražiti savjet od kralja Bhumobola. U rano jutro 14. listopada gomila je stigla do palače gdje je kraljev predstavnik zatražio od studentskih vođa da prekinu demonstracije. Pristali su na ovaj zahtjev, ali je nastao kaos kada je pomoćnik načelnika policije naredio da se podignu barijere kako bi se odvratila gomila. Kaos je prerastao u paniku kada su se začule eksplozije, vjerojatno bacanjem ručnih bombi. Bio je to signal snagama sigurnosti da masovno izađu uz podršku oklopnih vozila i helikoptera, da suzavcem i bojevim streljivom rastjeraju masu.

Poginulo je 77 demonstranata, a 857 ih je ranjeno. Međutim, prekomjerna sila upotrijebljena protiv nenaoružanih prosvjednika imala je suprotan učinak. Stotine tisuća pridružilo se prosvjednicima, au kasnim poslijepodnevnim satima više od pola milijuna prosvjednika pohrlilo je ulicama tajlandske prijestolnice, spremno na ultimativni obračun sa snagama sigurnosti. Ubrzo je postao, i to čak i za najreakcionarnije tvrdolinijaši jasno je da režim jednostavno nije mogao strijeljati sve kako bi zaštitio vlastite interese. Osim toga, rizik od prave urbane gerile rastao je iz sata u sat. Bilo je pljačke tu i tamo, a posebno na Ratchadamnoen Roadu blizu spomenika demokraciji, tu i tamo su zapaljene zgrade. Jedna militantna studentska skupina tzv.Žuti tigrovi koji je prethodno bio pod vatrom policije, vatrogasna pumpa napunjena benzinom i korištena kao bacač plamena protiv policijske postaje na mostu Pam Fa. Ozbiljnost situacije postala je svima jasna i dosegla dramatičan vrhunac u večernjim satima kada je sam kralj Bhumibol na radiju i TV-u u 19.15 objavio ostavku kabineta Thanoma. No, ostalo je nemirno tijekom noći i sljedećeg jutra jer su prosvjednici u međuvremenu zatražili i ostavku Thanoma Kittikachorna na mjesto načelnika Glavnog stožera vojske. Međutim, mir je uspostavljen kada se saznalo da je Thanom, zajedno sa svojom desnom rukom Praphasom Charusathienom i njegovim sinom, pukovnikom Narongom Kittikachornom, pobjegao iz zemlje...

Događaji nisu samo potvrdili sve veći utjecaj politički svjesnih studenata i intelektualaca na političke običaje u Tajlandu. Posebno su do temelja uzdrmali vodeće klase. Uostalom, ovo nije bila samo studentska kampanja za više demokracije. Ono što je počelo kao ograničeni prosvjed šačice intelektualaca brzo je spontano preraslo u širok masovni pokret. Bilo je to prvi put u turbulentnoj povijesti Tajlanda da je Pu Noi -mali momci – masovno su izašli na ulice i pokrenuli pobunu odozdo. Bilo je neplanirano i oni koji su u njemu sudjelovali imali su najrazličitije ideje o demokraciji i društvu kojem su težili. Bez jasnog vodstva i bez jasnog političkog programa, uspjeli su zbaciti despota kojeg su smatrali nedodirljivim

Međutim, ova priča nije znala sretan kraj. Sve glasniji studenti i – skromni – izborni uspjeh lijevih stranaka na izborima u siječnju 1975. postajali su sve više trn u oku rojalistima i drugim reakcionarnim snagama, a navečer 6. listopada 1976. situacija je potpuno eskalirala. kada su policija, vojska i paravojska upali u kampus Sveučilišta Thamasat i u krvi ugušili Tajlandsko proljeće.